Djed joj je bio političar, hrvatski ban i pjesnik Ivan Mažuranić, a baka Aleksandra Mažuranić, sestra jezikoslovca Dimitrija Demetra. Otac joj je bio Vladimir Mažuranić, pisac, odvjetnik i povjesničar.
Ivana Brlić Mažuranić, rođena na današnji dan 1874. u Ogulinu, autorica je dva iznimna djela dječje književnosti Priča iz davnine (1916.) i Čudnovatih zgoda Šegrta Hlapića (1913.). Ova književnica u Hrvatskoj i u svijetu priznata je kao jedna od najznačajnijih spisateljica za djecu koja je četiri puta bila nominirana za Nobelovu nagradu, a Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (tada JAZU) primila ju je 1937. za svog člana, kao prvu ženu kojoj je dodijeljena takva čast.
Spisateljicu je za Nobelovu nagradu 1931. i 1935. godine nominirao Gavro Manojlović, a 1937. i 1938. zajednički Gavro Manojlović i Albert Bazala, obojica profesori Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i, svaki u svoje vrijeme, predsjednici Akademije. Manojlović (1856. – 1939.), povjesničar s književnim i filozofijskim interesima, bio je predsjednik Akademije od 1924. do 1933. Bazala (1877. – 1947.), istaknuti hrvatski filozof, naslijedio je Manojlovića kao čelnik Akademije u razdoblju između 1933. i 1941. godine
Obje knjige, Priče iz Davnina i Čudnovate zgode šegrta Hlapića, prevedene su na mnoge jezike i cijenjene kao međunarodni klasici dječje književnosti. Ostale su trajno i omiljeno štivo već cijelo stoljeće, podjednako prihvaćene, pa čak i još popularnije danas nego onda kada su se prvi put pojavile. Književni rad Ivane Brlić-Mažuranić također u naše vrijeme privlači veliko zanimanje književnih znanstvenika i kritičara, odolijevajući provjeri vremena i novih književnopovijesnih i teorijskih pristupa.
Krajem siječnja 1893. Ivana rađa svoju najstariju kćer Nadu. Nakon poroda, 19-godišnja rodilja pati od najrazličitijih zdravstvenih problema, a možda i od liječnicima tada nepoznate, postporodiljne depresije.Jedini su joj ‘lijek’ posjeti obitelji u Zagrebu, koji joj očito, uza sav trud da vodi ispunjen život u Brodu, sve više nedostaje..
U rujnu 1894. Ivana rađa sina Ivana, a u prosincu 1895. sina Vladimira koji na očaj majke nije dugo poživio. Ivani se nakon tog događaja zdravlje toliko pogoršalo da je Naca šalje u češko lječilište Frazensbad. Drugu kćer Zoru rađa 1897. kod roditelja u Zagrebu, a godinu dana kasnije Zdenku. Još jedno dijete joj umire, ali ta je smrt ne pogađa toliko kao ona Vladimira. U dvadeset i petoj godini iza velike književnice je šest porođaja i četvero djece i nema nikakve sumnje da su djeca središte njezinog univerzuma. Vodi ih u šetnje, na ‘gombanje’, igra se s njima, sama izmišlja maštovite igre, uči ih francuski, svirati klavir, maskira ih u vrijeme maškara, nabavlja im razne kućne ljubimce, kuniće, koze, kozliće.
Reklo bi se da je Ivanin život više nego dobar, no sasvim iznenada, godine 1909. godine upada u ponor depresije, kao Alica u rupu, trčeći za bijelim zecom. Tjeskobna je, razdražljiva, plačljiva, a nakon ‘velike živčane krize’ odlazi na lječilište na Bled. Vraća se uskoro kući i 1917. u dobi od 43 godine rađa djevojčicu Nedjeljku koju će od milja zvati Nevom, Nevičicom prema istoimenoj svojoj priči. Bolest se je nastavila i nakon povratka sa Bleda.
Ozbiljno oboljela oduzela je svoj život 1938. u bolnici na zagrebačkom Srebrnjaku. Bile su joj 64 godine.
Grob obitelji Mažuranić na Mirogoju; photo: wikimedia.commons.org
Tekst se nastavlja ispod oglasa
