Na spomen ploči Hrvatskog nogometnog saveza gdje su svi izbornici reprezentacije Hrvatske nema jednog velikog imena – Bernarda Hügla. On je bio izbornik reprezentacije NDH (članice FIFA-e koja utakmice NDH broji pod reprezentaciju Hrvatske), a od kolovoza 1955. do 1956. bio trener i NK Osijeka (tada Proletera). Bio je toliko velik trener da je 1956. kada je protjeran iz Jugoslavije odmah ušao u stručni stožer prvaka svijeta Njemačke i postao prvi pomoćnik jednog od najvećih trenera svih vremena slavnog Seppa Herbergera.
Prije toga je bio slavni nogometaš. Kao igrač Građanskog, zajedno s Franjom Glaserom iz istog kluba i Jozom Matošićem iz Hajduka činio je veliki obrambeni trio reprezentacije tadašnje prve Jugoslavije. Nakon rata Hügl je robijao u komunističkim kazamatima, veliki Glaser je bio prisiljen otići iz ugašenog Građanskog u Partizan iz Beograda, a Jozo Matošić je otišao u Kvarner iz Rijeke gdje je bio trener-igrač.
Za vrijeme II. svjetskog rata bio je i izbornik gradske reprezentacije Zagreba, te kao Nijemac trener momčadi njemačkih oružanih snaga i član stručnog stožera HNS-a. Godine 1943. postaje izbornik reprezentacije NDH, članice FIFA-e.
Kao podunavski Nijemac Hügl je rođen 1908. u Bačkoj u Austro-Ugarskoj, u mjestu Berauersheim u kojem su živjeli Nijemci (95% Nijemaca) koji su 1944. protjerani u Titovom genocidu, a mjesto je u cilju srbizacije Bačke dobilo ime Srpski Miletić. Nakon etničkog čišćenja Nijemaca u to mjesto su dovedeni Srbi iz Hrvatske i BiH, te danas čine više od 90% stanovnika tog nekada čistog njemačkog mjesta.
Hügl je bio standardni igrač Građanskog u drugoj polovini 30-ih, te je tada u možda najjačoj ekipi u povijesti hrvatskog nogometa, osvojio s Građanskim mnoge titule.
Odigrao je i 24 utakmice za jugoslavensku reprezentaciju. Bio je desni branič, a zajedno s Franjom Glaserom i Jozom Matošićem predstavljao je poznati obrambeni trio u reprezentaciji.
S ulaskom postrojbi Jugoslavenske armije u Zagreb, 8. svibnja 1945., začela se Hüglova životna golgota. Njegov “grijeh,” zbog koga je bio uhićen, mučen i osuđen na šest godina strogog zatvora, temeljio se na tome što je “kao folksdojčer stao u službu njemačkih fašista i domaćih izdajnika i vježbao momčad Wermachta, sastavljenu od Hitlerovih vojnika utaborenih u Zagrebu”.
Robijao je pet teških godina u koncentracijskom logoru u Staroj Gradiški.
Vrlo brzo nakon izlaska iz zatvora, komunistički režim ponovno prijeti Hüglu, namiještanjem nogometne afere. Svrha toga bilo je slabljenje hrvatskog nogometa u Jugoslaviji u kojem u to vrijeme, usprkos prisilama, otimanjem igrača i raznim prljavim igrama, beogradski klubovi nisu uspjeli dominirati nad Dinamom i Hajdukom (to se tek dogodilo poslije Dinamove titule 1958. godine). Bio je optužen za umiješanost u podmićivanje sudaca, u što su mnogi sumnjali da je prljava igra Beograda. Naime, malo je vjerojatno da bi u komunističkoj diktaturi se itko usudio nakon izlaska s robije podmićivati suce sa javnom stigmom “domaćeg izdajnika” i “fašista”.
Hügl je proveo dva mjeseca u istražnom zatvoru. Tadašnji predsjednik Proletera iz Osijeka i komunistički poslanik Špika uspio mu je iznuditi putovnicu uz uvjet da mora napustiti Jugoslaviju jer mu slijedi ponovni odlazak na robiju, što je on i učinio.
U rujnu 1956. napustio je zemlju, a hrvatski nogomet je lišen jednog od najvećih trenera u svojoj povijesti.
U Njemačkoj, tada prvaku svijeta, odmah biva uvršten u stručni stožer reprezentacije kao prvi pomoćnik slavnom izborniku Seppu Herbergeru.
U Zagrebu mu je ostao sin, Bernard mlađi, koji je od 1955. do 1959. igrao u snažnom Dinamu. Bio je branič kao i otac, rame uz rame s Dinamovim asovima kakvi su bili: braća Ivica i Drago Horvat, Kralj, Crnković, Željko Čajkovski, Perušić, Matuš, Jerković, Zambata, Vlatko Marković, Šikić, Šantek, Režek, Mantula, Košćak, Benko, Luka Lipošinović, Osojnak, Rede, Kurtović, Majerović, Pašić…
