Aldous Leonard Huxley (Godalming, 26. srpnja 1894. – Los Angeles, 22. studenoga 1963.) poznati je engleski književnik.
Djelovao je kao novinar, kazališni, likovni i glazbeni kritičar. U prvom razdoblju svojeg stvaranja prosvjeduje protiv životne besmislenosti, a u drugom razdoblju sve se više javlja se interes za istočnjačku i zapadnjačku nekršćansku mistiku. Pod kraj života uživao je halucinogene droge i opisivao njihov učinak. Čak je na samrti zamolio da mu se da doza LSD-a.
Njegov djed, sir Thomas Henry Huxley, bio je jedan od prvih pristaša socijalnog darwinizma, utopističkog nauka koji je, direktno ili indirektno, otvorio put eugenici („rasnoj higijeni“), rasizmu, pobačaju, eksperimentima na ljudima, eugeničkom nacizmu i materijalističkom komunizmu. Po socijalnom darwinizmu ništa nema smisla, osim gole životnjske bitke za preživljavanje. Sam Hitler crpio je iz izvora socijalnog darvinizma misli o konstruiranju vlastite rasističke zločinačke filozofije.
Vrli novi svijet – zastrašujuće djelo o budućnosti svijeta
U ovom uratku želimo se ukratko pozabaviti najznačajnijim Huxleyevim djelom „Vrli novi svijet“ (Brave New World), izdanog davne 1932. godine. To djelo na zapanjujući način, jednako kao i Orwellova „1984“, opisuje potencijalni svijet budućnosti koji se dobrim dijelom i ostvaruje – pred našim očima.
Sve dobiva još na vrijednosti kada se zna da je Huxley bio mason visokog stupnja, o čemu piše fra Josip Blažević na stranicama veritas.hr
Huxley kao mason objavio djelo Vječna filozofija, koje postaje temeljnim tekstom danas ekspandirajućeg New Agea. Kao mason visokog stupnja u najjačoj loži svijeta u Londonu , Huxley je bio upućen u namjere i planove ove tajne organizacije koja nastoji dominirati zapadnom civilizacijom, a čiji je najveći protivnik Katolička crkva.
Što je Huxley napisao 1932 godine, a da je tako aktualno danas?
I Orwell i Huxley su inspiraciju za svoje romane crpili u vlastitoj povezanosti s masonskim i iluminatskim fabijanskiom društvom. “Vrli novi svijet” govori o sustavu svijeta u potpunoj kontroli, u kojem se djeca podižu u kolektivnim odgajalištima, od rođenja naučena da poštuju samo – Državu. Učine li ta djeca, piše Huxley, bilo što suprotno programiranim uputama, podvrgavaju ih elektrošokovima. Djecu u “vrlom novom svijetu” pretvara se u nezasitne potrošače, kako bi se pokretao motor industrijske proizvodnje. Bit te kontrole u Huxleyevu romanu, je sklanjanje mališana od utjecaja njihovih roditelja i razbijanje obiteljske zajednice.
Distopija – kada svijet postaje pakao
Huxleyev roman prema književnim je kriterijima klasificiran kao distopia. Termin je to za negativnu vrstu utopije, te, ako se uzme da utopija obično predstavlja neko društvo kao idelano i slično raju, onda je distopia suprotno od toga, dakle, utopija koja se izrodila u pakao. Huxleyev ‘Vrli novi svijet’ društvo je čiji su slogani ‘Zajedništvo, identitet, stabilnost’ te u seksualnom smislu ‘svatko pripada svakom’, kao i ‘Danas su svi sretni’, ‘napredak je divan’ te ‘volim novu odjeću’. Budući da se umjesto obitelji pojedinac rađa u velikim vladinim zgradama gdje biva odgojen kao rob(ot) države, ti se slogani uz ostale ‘odgojne metode’ pranja mozga, puštaju djeci u snu kako bi ih za cijeli život zapamtila. Društvo je podijeljeno na pet različitih kasti od kojih samo najviše imaju urođene sposobnosti razvijene inteligencije, dok one radničke moraju podnositi urođene defekte. Religija je zamijenjena nekom vrstom kulta potrošnje (konzumerizma) i kulta zadovoljstva, a likovi se imenuju prema biranim povijesnim ‘junacima.
Ipak, u takvom društvu likovi se ne prikazuju kao pateći, već upravo suprotno.
Njihov užitak zajamčen je vječnom mladošću (nema starenja), potpunom seksualnom slobodom, drogom naziva soma koju distribuira država, te različitim oblicima filmske, sportske i teatralne zabave. Uz te ‘blagodati’ svima je obavezno osam sati posla što ne ostavlja vremena za slobodno mišljenje koje je ionako teoretski moguće samo kod viših dviju kasti.
Čovjek je dehumaniziran u novom svijetu
Ono što zaprepašćuje je nepodnošljiva lakoća kojom su likovi prikazani da žive. Čovjek je dehumaniziran, umjetnost, religija i sloboda su mu oduzeti da bi mogao živjeti u nepreglednoj masi te zadovoljavati svoje nagonske potrebe.
Gradovi su mjesta ujedno velike industrije te nebodera za stambene i zabavne svrhe, osvijetljenih blještavilom reklama i prilagođenih za večernje izlaske.
Huxleyeva je distopia oštra perverzija za koju se teško može sa sigurnošću reći da je nemoguća. Autor ju je napisao vjerojatno kao upozorenje na potencijalni konačni cilj društva u kojem je živio, iako je sam kao i njegova obitelj pripadao višim masonskim krugovima, pa je moguće da je tek iznosio njihove planove.
Huxleyev ‘Vrli novi svijet’ smješten je oko 500 godina u budućnost, ima dvije milijarde stanovnika, a pod vlašću je samo deset pojedinaca u svijetu. Nema nikakve politike, niti stranaka, nego se vrhovna vlast imenuje od prethodne vlasti u neprekinutom nizu koji vodi do vlasti oligarhije (grč. oligoi-malo njih, archo-vladam).
Oligarhija i vlast nad ljudima – što je Huxley htio poručiti?
Što je to oligarhija?
Prema Huxleyu i njegovoj distopiji ova elita moći će direktno zapošljavati više milijuna u radnoj snazi svojih tvornica, ureda i trgovina, kontrolirati mnogo više milijuna posuđujući im novac da kupe njene proizvode, te, putem vlasništva u medijima masovne komunikacije, utjecati na misli, osjećaje i djela praktički svih građana.
Nalazimo se 86 godina nakon što je djelo objavljeno, svakako bliže tom zamišljenom cilju nego u to doba, a principi koje Huxley opisuje kao djelatne uzroke koji su doveli do tog stanja sada su još prisutniji i očigledniji. Naime, Huxley smatra da su ekonomski i sigurnosni razlozi najbolji način za provođenje planova oligarhije. Ratovi i krize, misli Huxley, pod svojim okriljem i u svojoj sjeni lako zakriju mnoge poteze koji bi inače bili izloženi većem svjetlu javnosti. (A. Huxley, Brave New World and BNW Revisited, 246.-8.)
Među najjasnije psihološke instrumente vlasti oligarhije, prema Huxleyu, spadaju lako pamtljivi, primamljivi slogani i karakterizacija političkih vođa: Pod novim sustavom, politička načela i planovi za određeno djelovanje izgubili su svoju važnost. Osobnost kandidata i način na koji ga reklamni stručnjaci predstavljaju one su zaista važne stvari.(Huxley, 286.).
U tom procesu automatiziranja Huxley posebno ističe ulogu tehnologije. Ona ne samo da igra ogromnu ulogu u našim životima, nego uz pružanje pomoći, postaje i izvor ovisnosti. Teško su psiholozi oligarhije mogli smisliti boljeg načina zabavljanja masa od prepuštanja televiziji, mobitelu, računalu i internetu koji, svi osim što nam koriste, postaju također i sredstva za okupaciju pojedinca ne bi li tako zapao u ono što Huxley naziva ugodnim ropstvom i što njegovu viziju budućnosti stavlja u opreku sa Orwellovom.
Huxleyev ‘Vrli novi svijet’, u kojem su svi likovi poraženi u svojoj borbi za slobodu, umjetnost i religiju koju teško mogu naći jer je odavno gotovo pa iskorijenjena, uspoređivan je i s beznadnošću kafkijanske atmosfere.
Zaista, poredak koji svjetska oligarhija provodi takav je da se na njega mogu odnositi riječi Franza Kafke: Svakako je to odličan poredak, kaže službenik, uvijek nezamislivo odličan, čak i ako je u drugom pogledu beznadan.(Kafka, Castle)
Huxley zaključuje: Možda su sile koje sada teroriziraju slobodu prejake da bi im se dugo suprotstavljali. Ipak je naša dužnost učiniti što god možemo da bismo se suprotstavili. (Huxley, 340.)
Je li Huxley bio svjedok-pokajnik namjera tajnih masonskih društava i utjecajnih ljudi svijeta ili ipak samo običan pisac koji se bavio futurizmom u pesimističnom stilu?
Prosudimo sami.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
