24. ožujka 1919. Benito Mussolini osnovao Fašistički pokret

Foto: commons.wikimedia.org

U Milanu, 23. ožujka 1919. Benito Musolini osnovao je pokret Fasci di Combattimento, koji je u studenome 1921. postao stranka (Partito Nazionale Fascista), s njim na čelu (naziva se Duce: vođa).

Benito Amilcare Andrea Mussolini bio je talijanski političar, vođa Fašističke stranke, premijer i diktator Italije od 1922. do 1943. godine. Odrastao je u radničkoj obitelji, školovao se za učitelja. U mlađim danima sudjelovao je u socijalističkom pokretu čijim se idejama zanosi. Radio je u socijalističkoj novinskoj redakciji “La Lotta di Classe”; pisao članke, pjesme, kratke priče, kratko radio kao učitelj (više je puta zbog svojih stavova predanog socijalista i revolucionara koje je zastupao vrlo agresivno, otpuštan s radnih mjesta).  Kada je 1911. Italija objavila rat Turskoj bio je zatvoren zbog pacifističke propagande. Hvalio se da je pacifist i socijalist. Već u srpnju 1912. izabran je za direktora Socijalističke stranke, a 1913. preuzima uredničko mjesto partijskog glasila Avanti! i ubrzo postaje jedan od najutjecajnijih vođa talijanskog socijalizma. Kada izbija Prvi svjetski rat Mussolini se zalaže protiv talijanskog sudjelovanja jer se po njegovu mišljenju jedino treba dogoditi klasni rat.

Pacifist postaje fašist

U studenom 1914. Mussolini pokreće novine “Il Popolo d’Italia” (koje financiraju francuski socijalisti sredstvima dobivenim od francuske države, koja želi da Italija stupi u rat na njezinoj strani, te talijanski, francuski i ruski industrijalci zainteresirani za ulazak Italije u rat; glavne teme novina: ratno huškanje). Događa se preokret. Mussolini od pacifista postaje zagovaratelj rata smatrajući da će taj veliki sukob srušiti tadašnje društvo. Zastupa ideju da Talijani moraju ratovati na strani Antante i 1915. dobrovoljno odlazi u rat. Ranjen je te 1917. napušta vojsku. Ponovno se posvećuje radu u “Il Popolo d’Italia“. U svojim novinskim istupima traži od saveznika da ispune sva obećanja iz Londonskog ugovora.

Nakon završetka 1. svjetskog rata, talijansko je gospodarstvo bilo vrlo slaba, a Versajskom mirovnom konferencijom na njihovo zaprepaštenje i žalost nisu dobili sve što im je obećano. Mussolini je nakon neuspješnih Versajskih pregovora žestoko napadao Vittoria Orlanda. Zahtijeva da vlast ima odlučan pojedinac, dovoljno snažan da vlada čvrstom rukom i makne sve protivnike. 

Osnivanje pokreta

Na skupu revolucionarnih socijalista, bivših vojnika i futurista u Milanu 23. ožujka 1919. osniva pokret „Fasci Italiani di Combattimento”, a u studenome političku stranku s idejom da Italiji vrati staru slavu kakvu su nekad imali Rimljani. Preuzima simbol “fasces” –  svežanj pruća sa sjekirom – koji je u Rimu bio simbol vlasti. Fašisti su za svoju uniformu odabrali crnu košulju

Budući da je Mussolini bio karizmatični govornik zadobivao je sve više istomišljenika. Jurišni odredi (squadre d’azione) odmah su se pokazali kao privatna vojska, bili su lokalno organizirani i međusobno povezani. Dolaskom na vlast institucionalizirao ju je u stranačku vojsku (Milizia volontaria di sicurezza nazionale). Bivši vojnici su koristili svoje znanje kako bi fizički napali protivnike, uništavali njihove urede te palili letke i novine. Fašistički pokret se svidio talijanskim kapitalistima koji su u njemu vidjeli spasioce od revolucionarnih radnika, štrajkova i radničkih udruženja. Izdašno su pomagali Mussolinija. 

Godine 1922. fašistički pokret je već toliko ojačao da su prijetili preuzimanjem vlasti. Na velikom fašističkom skupu u Napulju Mussolini je 24. listopada zatražio da mu se preda vlast, jer će inače poslati „jurišnike” na Rim. U sljedećih nekoliko dana iz Napulja je krenulo 40.000 fašista u poznati marš na Rim“. Kralj Viktor Emanuel III. je 31. listopada pozvao u Rim i povjerio mu sastavljanje nove vlade. Mussolini je kao premijer imao ovlasti da fašističke odrede službeno zaduži za čuvanje nacionalne sigurnosti, uvedena je stroga cenzura, izmijenjeni izborni zakoni, parlamentarni sustav je ukinut, zakoni su ponovo pisani, svi učitelji u školama i na sveučilištima morali su se prisegnuti da će braniti režim, urednike novina imenovao je osobno Mussolini, a nitko tko nije imao pismeno odobrenje nije se mogao baviti novinarstvom. Gušeni su radnički štrajkovi i sve se više podilazilo interesima krupnih kapitalista i zemljoposjednika, politički protivnici bili su ubijani.

Godine 1924. godine organizirani su parlamentarni izbori. Fašisti su izborili 65% glasova. U siječnju 1925. godine Mussolini počinje graditi jednostranački politički sustav kojem je sva vlast bila u rukama Velikoga fašističkog vijeća, s njim na čelu.

Na vrhuncu moći počeo je razmišljati o proširenju Italije i obnovi Rimskoga Carstva. Nakon deset mjeseci priprema, prijetnji i oklijevanja, Italija je u listopadu 1935. napala Etiopiju (tada Abesiniju), zbog čega joj je Liga naroda nametnula sankcije. Pod pritiskom sankcija Mussolini se politički približavao A. Hitleru. U srpnju 1936. zajedno su intervenirali u Španjolskoj, a u listopadu sklopili talijansko-njemački sporazum (Osovina Rim–Berlin). Italija je 1937. napustila Ligu naroda. Podupirala je Hitlerovu politiku širenja ali je postajala sve ovisnija o Njemačkoj, čak i u unutrašnjoj politici (uvela je rasne zakone, odnosno proglasila „talijansku rasu“ – razza italiana). 

Kraj velikog Ducea

U doba njemačkog osvajanja Francuske Mussolini je 10. lipnja 1940. donio odluku o stupanju Italije u rat na strani Njemačke. Zbog teškoća koje je Italija imala na svim ratištima (Grčka, Albanija, Kraljevina Jugoslavija, Afrika) te napokon savezničkog iskrcavanja na Siciliji u srpnju 1943., Veliko fašističko vijeće smijenilo je Mussolinija na sastanku potkraj srpnja. Nakon audijencije kod kralja u Villi Savoia, prema kraljevoj odredbi, Mussolini je uhićen. Iz zatvora u hotelu Gran Sasso d’Italia u planinama Abruzza, spektakularno su ga spasili njemački komandosi i zrakoplovom prebacili u München. Uz njemačku vojnu potporu stao je na čelo nove državne tvorevine u sjevernoj Italiji, Talijanske Socijalne Republike (Republika Salò). Vraća se svojim ranim fašističkim idejama bliskim socijalizmu: jačanju sindikata, nacionalizaciji privatnih poduzeća, slabljenjem kapitalista ovim riječima: „Ovo će biti republika talijanskih radnika i već je počela s odlučnim provođenjem svih onih postulata koji su punih četrdeset godina ispisani na zastavama socijalističkih pokreta”.

Nakon sloma njemačke obrane u Italiji te savezničkoga napredovanja prema sjeveru, Mussolini je pokušao pobjeći prema Austriji, ali je zajedno s ljubavnicom Clarom Petacci uhvaćen i strijeljan, a tijela su im obješena naglavce na Piazza Loreto u Milanu. Tijela su ispljuvana, izudarana i na kraju pokopana u neoznačene grobove nedaleko Milana. Njegove su ostatke 1946. ukrali neofašisti. Godine 1957. sahranjen je u obiteljsku grobnicu u Predappiu.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.