Na današnji dan davne 3. lipnja 1607. otvorena je u Zagrebu prva gimnazija u Hrvatskoj.
Pokrenuli su je isusovci, a nalazila se na današnjem Trgu Katarine Zrinske u Zagreb. To je susjedni trg Markovom trgu gdje je nedavno održan koncert M.P. Thompsona povodom Hoda za Život, a na kojem su isto tako brojni sudionici Hoda uživali u glazbi našeg najpopularnijeg glazbenika!
Prilično je nepoznate ključna i temeljna uloga Katoličke Crkve u osnivanju institucija gimnazija i sveučilišta u Europi, te je dugo zatajinvanja nakon prosvjetiteljstva, oduzimajući Katoličkoj crkvi priznanje i činjenicu da je upravo ona udarila temelje Europi kakvu znamo. Osim toga, ta činjenica je namjerno skrivana u cilju diskreditacije i prikazivanja navodne zaostalosti Crkve, koja je u stvari bila nositelj razvoja znanosti i školovanja, i u Europi i u Hrvatskoj.
Europa kakvu znamo, kao središte svijeta, iz koje su ljudi odlazili drugdje donositi svjetlo obrazovanja, kulture, znanosti i etike stvorena je na kršćanskim temeljima posljednjih 2000 godina.
Isusovci su došli u Zagreb prethodne godine (1606.), a prostorije u koje su smjestili gimnaziju prije su pripadale napuštenom dominikanskom samostanu. Za opremanje prostorija gimnazije pobrinula se gradska općina i ban Ivan II Drašković. Priloge su dali i privatni darovatelji, naročito velikaške obitelji. Na dan otvorenja gimnazije izvedena je prva dramska predstava “Actio comica” na latinskom jeziku. Već u prvoj godini upisano je čak 260 učenika.
Nastava je bila organizirana prema poznatom isusovačkom „Ratio adaque institutio studiorum Societatis Jesu“ iz 1599. U zagrebačkoj su se gimnaziji tijekom godina školovali vodeći hrvatski umovi, primjerice Tituš Brezovački, Janko Drašković, Vatroslav Lisinski, August Šenoa, Vatroslav Jagić, Ivan Kukuljević-Sakcinski, Ante Starčević, Miroslav Krleža, Izidor Kršnjavi, Ivan Krstitelj Tkalčić, Tadija Smičiklas, Antun Gustav Matoš, Stjepan Radić, Dragutin Domjanić i još mnogi drugi.
Svoju drugu gimnaziju u Hrvatskoj isusovci su otvorili u Dubrovniku 1619. godine.
Katolička Crkva – temelj i osnivač modernog obrazovanja
Za razliku od većine velikaša i moćnika (čitaj političara) tijekom povijesti, upravo je Katolička Crkva najviše brinula o obrazovanju i razvoju sustava gimnazija i sveučilišta. Ova nepobitna činjenica dugo se skrivala od javnosti pod naletima raznih ideologija od prosvjetiteljstva i Francuske revolucije, pa kasnijih građanskih revolucija 19. stoljeća, kao i modernih ideologija 20. Stoljeća od kojih su tu nepobitnu činjenicu najviše skrivali nacizam i komunizam kao protivnici i progonitelji Katoličke Crkve.
Jedna od velikih zasluga Katoličke Crkve tijekom „mračnoga srednjeg vijeka“ – kako ga neznalice i protivnici Crkve nazivaju – je i uvođenje sustava sveučilišta. „Sveučilište je bila potpuno nova pojava u povijesti Europe. U staroj Grčkoj ili Rimu nije postojalo ništa slično. Institucija koju danas prepoznajemo, zajedno s njezinim fakultetima, kolegijima, ispitima, diplomama, kao i razlikovanje preddiplomskoga i diplomskog studija, nastala je upravo u srednjovjekovnome svijetu.
Crkva je razvila sustav sveučilišta zato što je, prema riječima povjesničara Lowrieja Dalyja, ona bila ‘jedina institucija u Europi koja je pokazivala neprestano zanimanje za očuvanje njegova znanja’“. Crkva ne samo da je osnovala sveučilište, nego je i sustavno radila na njegovoj autonomiji. Ona je „dodjeljivala povelje, branila prava sveučilišta, štitila studente od nepoželjnoga upliva nesklone im vlasti (…) dopuštala i poticala snažne i nesputane akademske rasprave karakteristične za sveučilište. Na sveučilištima, a ni drugdje, nijedna druga institucija nije toliko radila na promicanju širenja znanja koja što je to činila Katolička crkva“, svjedoči izvanredno djelo „Kako je Katolička Crkva izgradila zapadnu civilizaciju“
Suprotno raširenome stereotipu kako je Katolička Crkva u „mračnome srednjem vijeku“ negirala važnost razuma, razum je upravo na srednjovjekovnim sveučilištima ustoličen „kao konačni posrednik u najučenijim raspravama i polemikama. Skolasticima uronjenima u sveučilišno okruženje bilo je poprilično prirodno s pomoću razuma ispitivati ona područja koja još nisu bila istražena, kao i raspravljati o mogućnostima kojima se ljudi ranije nisu ozbiljno bavili“, nastavlja autor knjige.
