Nikad i ništa se u Dubrovniku i njegovoj okolici nije ni započinjalo, ni dovršavalo bez zaziva Svetog Vlaha zaštitnika Grada, koji je uvijek bio zagovornik gospara kod Svevišnjega. Kroz stoljeća će se ponavljati taj poziv, kao vapaj k Nebu, ali i kao zaštita i kao motivacija, tek s malim izmjenama kroz sva ta stoljeća iza nas, kad god bi što god ugrozilo Grad. Slova S.B. (Sanctus Blasius – Sveti Vlaho) bila su obilježje onog sklada vjere i grada koji štuje Svetog Vlaha. Grada koji je jedne noći davne 972. godine uzeo je Svetog Vlaha za svog zaštitnika.
Štovanje sv. Vlaha postupno se širilo i po Zapadu, ponajviše s dolaskom kršćana s Istoka kad su, bježeći pred najezdom Islama, tražili nova skrovišta. Jedna se njegova slika našla u podzemnoj bazilici sv. Klementa u Rimu. Njemu na čast podigoše crkve u Rimu, Napulju, Veneciji, kod Erfurta u Thiiringenu već prije 13. st. Po svijetu se razasuše i svečeve moći; ima ih ne samo u Dubrovniku nego i u Italiji, Francuskoj i Španjolskoj. Skeptici će na to rado primijetiti, da bi sv. Vlaho, kad bi uistinu sve to bili ostaci njegova tijela, morao imati barem stotinu ruku i nogu. Nasuprot tome stoji činjenica, da se njegove moći redovito sastoje od malih čestica, a onda, da je bilo i drugih svetaca, koji su, osim njega, nosili ime Vlaho (Blaž). Do 10. st., kad Dubrovčani izabraše sv. Vlaha svojim zaštitnikom jer im se njegovom pomoću spasio grad, svečev se kult i zazivanje njegovog zagovora i molitava, već bijaše prošireno po svijetu.
I ideja o sv. Vlahu živi neprekinutom jakošću i dan danas. Pred njegovom se crkvom odigrava najznačajniji dio velike svečanosti 3. veljače. Do nje dopire gruvanje topova i pucanje pušaka, pred njom se viju barjaci, u njoj se dižu najtoplije molitve. Čitav Dubrovnik pozdravlja svoga sveca, pozdravlja ga prošlost i sadašnjost. Rano ujutro Župljani i Brgaćani u svojim zlatom urešenim odijelima silaze na Pile da se tu sastanu s izaslanstvima iz Rijeke i sa čitavog dubrovačkog Primorja. Vijanjem zastava pozdravljaju drevne gradske zidove pa svi skupa ulaze u raskošno ukrašeni grad. Vrhunac je svečana procesija koja završava blagoslovom puka.
U književnosti Dubrovnika postoje dvije uzvišenosti: sv. Vlaho i sloboda. One stoje skladno — ova riječ u dubrovačkom smislu njima ponajprije pristaje — jedna pored druge. Potres g. 1667. i kako se Dubrovnik oporavio poslije ove nesreće opisuje Jaketa Palmotić Dionorić (1623—1680) u svom spjevu Dubrovnik ponovljen, u kojemu se povodi za Gundulićevim Osmanom. Po zaključku preživjele vlastele priređuje se zahvalna svečanost, nakon ophoda, u kome se nose svete moći:
Snižni zavjet učiniše
svetom Vlasi crkvu zgradit;
da pomoćnik on čestiti;
bude gradu Dubrovniku,
da mu bude isprositi
u višnjega prednju diku;
i da naprijed još uzbude
obranitelj vjerna puka,
da ga čuva, brani i bljude
od protivinijeh svakijeh muka.
Na zagovor sv. Vlaha nebo pomaže Dubrovčanima. U svojoj molbi Svemogućemu reći će svetac:
Moji su ovo sve sinovi,
moj vas ovo puk je vjerni.
A i tvoja rajska dika
zapoviđe davino meni,
da sam grada Dubrovnika
obranitelj ja ljubljeni.
A samilostni Spasitelj:
Blagi pogled on obrati
k svetom starcu, gdje uzdiše,
te mu čini gori-ustati,
da stupi prida nj više;
pak bivši se posmjehnuo
blagom riječi reče njemu :
starče, molbe sve sam čuo;
zamiren ćeš bit u svemu.
Tvoj Dubrovnik, koga obori
nemilosna trešnja silna,
još će uzrašćet svojijem dvori
i pun blaga biti obilan. (…)
Reče, i rukom rajska uresa
svoj blagoslov gradu poda.
Kad se grad obnavljao:
Svatom Vlasi crkvu svetu,
glasovitu nad sve dine
ina čas višnjem u zavjetu
s mnogom dikom grade i čine.
Ivo Vojnović u predvečerje svoje smrti, gotovo slijep, u zanosu zbog veličanstvene proslave dubrovačkog zaštitnika, napisao je uz ostalo:
„Hvala Ti, Sveti Vlaho, što si i ove godine učinio ono Tvoje ’famozo’ Čudo od Čudesa!. . . Ti, Sveče naš, svake godine, molili Te ili ne molili Te mi, rastapaš dubrovačko smrznuto srce u Gradu od kamena. A Ti znaš najbolje, Sveti Vlaho, što to hoće rijet, biti od kamena dok ti srce još živo u grudima tuče. Jer nije ni jedna, ni dva, ni deset ni sto godišta, već je nebrojeni niz vjekova proteklo, otkad uspravan, tvrd, neslomivih koljena stražariš na gradskijem mirima motreći sve dobro a praštajući možda i odviše i sve zlo, pa i ludosti i grijehe i slaboće i zloće i skrovite bolove i tiha odricanja i grabežljivosti spekulanata i nemar za ljepotom u duševnom neradu i u preziru krilatih poleta.“
Kao zaključak svega mogu samo navesti da je sveti Vlaho odigrao nezamislivu ulogu kako u povijesti Dubrovnika tako i u njegovim zakonima i književnosti. Sveti Vlaho je za Dubrovnik više od samog zaštitnika, on je tradicija, kultura i potvrda o samom postojanju drevnoga grada. Sveti Vlaho je simbol nezavisnosti Dubrovačke Republike kroz njenu burnu povijest. Sveti Vlaho jest i ostat će zauvijek sama srž nematerijalne baštine Dubrovnika.
(Dio članka Josipa Nagyja „Sveti Vlaho zaštitnik Dubrovnika“ objavljenog u „ Crkvi u svijetu“ br. 3/1972., stranice 256-270. Članak je napisan u povodu 1000. obljetnice zaštite sv. Vlaha.)
Tekst se nastavlja ispod oglasa
