30. kolovoza 1991. Memento uoči Oluje (Vukovar i Knin) – zašto naša dva kamena temeljca političari moraju častiti, a ne se njima poigravati?

Vukovar i Knin su dva nerazdvojna simbola hrvatske borbe za slobodu.

Na jednoj strani je junačka višemjesečna obrana grada gotovo golorukih hrvatskih dragovoljaca u Vukovaru, te apokaliptične slike “hrvatske Hirošime” nakon ulaska četnika i komunista u grad. Na drugoj strani četiri godine kasnije dolazi Oluja: opremljena i motivirana slavna Hrvatska vojska munjevito vojničkom hrabrošću i genijalnošću ulazi u Knin, četničko središte i grad iz kojeg je potekla pobuna Srba u Hrvatskoj.

Već 20 godina stranke na vlasti, HDZ i SDP, vode prljave igre politizacije oko Vukovara i Knina. Osobito se osjeća namjera da se središnji narodni događaji komemoracije u Vukovaru i proslave Oluje izmaknu iz ta dva grada, ili stave pod strogi nadzor politike. Tako je HDZ već uspio proslavu u Kninu svesti na protkolarni posjet političara, a čak su se drznuli predložiti da se to događa na tvrđavi ponad grada, izvan dosega ljudi i naroda. Središnji koncert koji je svake godine okupio u Kninu 100.000 ljudi, maknut je iz Knina, umjesto da je HDZ podržao to pučko slavlje i usmjerio ga i na druge gradove da bi se uzveličala Oluja. Ne, HDZ ga je “proganjanjem” Marka Perkovića Thompsona i privođenjima u policiju nakon koncerata nastojao minorizirati. I nije to počelo s HDZ-om, događalo se to i dok je bio Mostov ministar Orepić  i ranije za SDP-ove vlasti.

Sličan modus ponašanja viđen je i u Vukovaru, samo se tamo afere s vremena na vrijeme potiču nametanjem dvojezičnih ploča, s drugim pismom ćirilicom koje je Vukovaru nametnuto nakon genocida 1991. i koje je bilo jedino nametnuto pismo  u gradu u gotovo osam godina okupacije. Sa spomenikom Draži Mihajloviću na ulazu u grad u vrijeme gradonačelništva Vojislava Stanimirovića, za što nitko nije odgovarao, a niti DORH zanima tko je na mjestu genocida postavio spomenik idejnom začetniku genocida nad Hrvatima.

Već krajem srpnja 1991. u Vukovaru i Borovu naselju vodile su se borbe za svaku kuću i zgradu, jer je grad bio pun snajperskih gnijezda i naoružanih odemtnika, kao i jedinica JNA.

Vukovar je bio jedan od najljepših gradova ne samo u Hrvatskoj, već i u cijelom Podunavlju. Taj prekrasni grad je ratom i agresijom Srba sustavno rušen dan za danom, dok nakon njegovog pada u studenom 1991. slike nisu odavale prizore kao u Hirošimi. To je učinjeno ne atomskom bombom, već mržnjom topova, aviona, tenkova i „ljudi“ koji su polako ubijali grad na Dunavu.

Službeno 25. kolovoza 1991. smatra se početkom bitke za Vukovar. Borbe u gradu i oko grada, sa poginulima i ranjenima, vodile su se od svibnja 1991., ali tog dana grad je napadnut iz svih smjerova svim raspoloživim naoružanjem JNA, uključujući zrakoplove.

Tako je počela bila 87-dnevna opsada Vukovara od strane Jugoslavenske narodne armije, uz pomoć srpskih paravojnih snaga i četnika.

Prema specijaliziranom elektroničkom portalu o Domovinskom ratu “Domovinski rat On Line”, ukupan broj stradalih boraca na hrvatskoj strani, i gardista i policajaca, procjenjuje se na oko 2500. Oko 7.000 osoba, civila i vojnika, završilo je nakon pada grada u logorima u Srbiji. Poginulo je preko 1.000 civila, od čega 86 djece, od kojih je najmlađe imalo 6 mjeseci (Ivan Kljajić), koji je poginuo od krhotina srpske granate dok ga je otac Pavle Kljajić držao u rukama. Otac koji je bio ranjen, uskoro je izdahnuo nakon svog 6-mjesčnog sina.

Ranjeno je 2500 osoba od čega su 570 ostali trajni invalidi. Bez jednog ili oba roditelja ostalo je 858 djece. Još uvijek se traži gotovo 500 nestalih Vukovaraca.

Zašto su Vukovar i Knin dva nerazdvojna simbola hrvatske slobode?

Valja primjetiti da su dvije najveće narodne manifestacije obilježavanja Domovinskog rata nastale spontano iz srca samog hrvatskog naroda, a ne licemjerne politike i političara. U vrijeme kada je, nakon smrti predsjednika Tuđmana, krenuo zločinački medijsko-politički projekt “detuđmanizacije Hrvatske”, hrvatski narod iznjedrio je spontano dva spomen događanja iz nove hrvatske povijesti i njegove borbe za slobodu: komemoraciju u Vukovaru i proslavu Oluje u Kninu.

Tzv. detuđmanizacija Hrvatske nije bio primarno zamišljenji projekt ocrnjivanja osobe pokojnog predsjednika Tuđmana, već je samo nazvan tim imenom zbog lakše političko-medijske manipulacije za ciljeve koje se željelo postići. Naravno da nitko nije mogao otvoreno reći ili govoriti o rušenju vrijednosti Domovinskog rata, diskreditaciji branitelja, invertiranju značaja i vrijednosti veličanstvene Oluje, micanju svih bitnih nacionalnih stupova hrvatske državnosti i pobjede u ratu iz javnosti, nego se je to svelo pod pojam “detuđmanizacije Hrvatske”.

Lakše će proći.

Najave tog organiziranog političko-medijskog projekta uslijedile su odmah nakon izbora 2000. godine općim napadom novih neokomunističkih vlasti na simbole hrvatske državnosti: najvažniji nacionalni praznik Dan državnosti 30. svibnja odmah je ukinut, počasna hrvatska garda pred Saborom maknuta, Oltar domovine na Medvedgradu zapušten, to je bi početak opće diskreditacije i hajke na hrvatske branitelje i generale ratne pobjednike. Naravno, u cilju slabljenja i kontrole tada izuzetno jake Hrvatske vojske, najjače vojske u ovom dijelu Europe i ratne pobjednice, ukida se ročni sastav, umirovljuju hrvatski generali iz rata, umirovljuju časnici koji su bili kralježnica vojske u ratu, vodi se neviđeni medijsko-propagandni rat protiv Oluje, hrvatskih generala, branitelja, pa čak i protiv mučeničkog Vukovara.

Ništa to nije bilo slučajno.

Potiho se gomila i nepravda daleko od očiju javnosti: četnički zločinci s Ovčare i iz Vukovara slobodno žive u Hrvatskoj, nijedan zločinac značajnijeg imena nije procesuiran, u ladice se spremaju svjedočanstva svjedoka o patološkim zvjerstvima četnika u Vukovaru, ponižavaju se silovane žene i logoraši, snimaju se filmovi o “zločinačkoj Oluji”, u Haag se šalju lažna izvješća o srpskim žrtvama, a mrtvi ratni predsjednik Tuđman i ministar obrane Šušak se razapinju na križ.

Što je zanimljivo, postojao je savršen sinkronizam s medijima u Srbiji i njihovim političkim potezima protiv Hrvatske, te inverzije novije povijesti.

Pred očima živih sudionika koji su to sve vidjeli svojim očima, bio je to neviđen izričaj drskosti i patologije nad ionako izmučenim hrvatskim narodom. A što najviše boli, izdaja je došla iz samog srca naroda, od političara koji su izabrani na vlast da služe narodu.

Groteska dosiže vrhunac kada ministica vanjskih poslova Vesna Pusić tvrdi da su za rat u Hrvatskoj odgovorni neki drugi ljudi koji su vodili ove dvije države u to vrijeme (Tuđman i Milošević op.) Groteska je bila u tome što su na čelu Srbije tada bili javno deklarirani četnici iz Šešeljeve stranke koji su itekako bili umiješani u rat u Hrvatskoj. Bilo je to vrijeme kada je predsjednik Srbije bio srpski četnički vojvoda i pripadnih ubilačkih četničkih jedinica Tomislav Nikolić, a premijer je bio potrčko Vojislava Šešelja i ratni huškač i mrzitelj koji je u Glini vikao da je to Srbija – Aleksandar Vučić.

Daleko bi nas navelo nabrajanje skandala, izjava i politike koja gotovo da je invenrtirala događanja i rezultate pobjeda u Domovinskom ratu.

Reakcija naroda na izdaju bila je – Vukovar i Knin!

Reakcija naroda na sve to bila je Vukovar i Knin.

Hrvatski narod, osjećajući što je simbol borbe za slobodu, počeo se prvo skupljati u Vukovaru na dan pada grada da bi komomorirao još svježe žrtve i mučenike. Na drugoj strani, pošto hrvatska vlast nije ni za šta marila, u Thompsonovima Čavoglavama počela se održavati “narodna pučka fešta” u znak velike pobjede pod imenom Oluja, i to baš na dan velike ratne pobjede 5. kolovoza.

Hrvati su pristizali i u Vukovar i u Čavoglave (kasnije Knin) u tisućama, mediji su divljali protiv tih okupljanja. I taj pokret se sve više širio, tako da su za kratko vrijeme desetine tisuća ljudi u studenome i kolovozu dolazile u Vukovar i Čavoglave. Proslava iz Čavoglava je izmještena s vremenom u Knin, u kojeg je znalo doći i do 100.000 ljudi, s kulminacijom noćnog koncerta Marka Perkovića Thompsona.

Dolaskom Andreja Plenkovića na vlast u HDZ-u ponovno se proslava Oluje u Kninu pokušava minorizirati kao političko-birokratska formalnost, te čak izmjestiti iz grada u tvrđavu, i to u ranim jutarnjim satima (!).

Počinju se, istovremeno, širiti sustavni medijski članci o potrebi ukidanja i besmislu komemoracije u Vukovaru (puštanje “zmajeva ljubavi” na dana pada grada), a ovih dana se ponovno poteže pitanje ćirićnih ploča u gradu mučeniku koje je izazavalo tolike probleme i nevolje u Hrvatskoj, pa čak i sramotne zatvorske kazne za ratne junake i branitelje Vukovara. Što je bio šok za naciju, ali ne i političare.

Ništa to nije slučajno, već je sve iz političkih laboratorija.

Zaključimo: Knin i Vukovar su simboli borbe za hrvatsku slobodu i živući dokaz o junaštvu hrvatskog vojnika koji stoji kao stijena kada se brani, pa makar i goloruk, ali koji postaje i najbolji pješak i jurišnik na svijetu u napadnim akcijama kada oslobađa svoju zemlju.

Knin i Vukovar dva su nerazdvojna simbolička stupa slobode čitavog hrvatskog naroda. Ne dajmo Knin i Vukovar koji su jamac pamćenja, istine i budućnosti.

Knin i Vukovar ne smiju pasti!