Kao generalna poglavarica nove družbe sagradila je čvrste temelje koji su mogli izdržati krizu u njemačkoj Crkvi, potaknutu zloglasnim Kulturkampfom koji je bjesnio Njemačkom od 1871. do 1878. i zabranio sve katoličke redove i kongregacije (osim bolničkih).
Blažena Paulina (Pauline) von Mallincrodt, njemačka redovnica, osnivačica Kongregacije sestara kršćanske ljubavi, rođena je 3. lipnja 1817. u Mindenu (kotar Minden-Lübbecke, Westfalen), u westfalskoj plemićkoj obitelji, kao kći njemačkog političara Detmara von Mallincrodta, evangelika i Bernhardine von Hartmann, katolkinje.
Njezin mlađi brat bio je glasoviti katolički političar Hermann von Mallinkrodt, poznat pod nadimkom „westfälische Ehrlichkeit“ („westfalska čestitost“), simbol poštenja u njemačkoj politici.
Pauline se školovala u Aachenu i Liègeu, a kad joj je 1834. od posljedica kolere umrla majka, preuzela je brigu o obiteljskom kućanstvu i o troje mlađe braće. Od 1839. živjela je s obitelji u Paderbornu (Westfalen) i na obližnjem obiteljskom imanju Böddeken. Pridružila se u Paderbornu ženskom dobrotvornom društvu, koje je 1840. otvorilo dječji vrtrić za zanemarenu djecu, a potom i ustanovu za slijepu djecu, smještenu u raniji kapucinski samostan, u kojem se 1842. nakon očeve smrti smjestila i Paulina. Uputila se 1846. u Pariz kako bi nagovorila majku Madeleine Sophie Barat, osnivačicu Družbe Presvetog Srca Isusovog, da njezina kongregacija preuzme brigu nad ustanovom za slijepu djecu u Paderbornu. Kako pruska vlada nije dozvoljavala francuskim vjerskim kongregacijama djelovanje u Prusiji, Paulina je odlučila utemeljiti vlastitu družbu.
Nakon višegodišnjeg dobrotvornog i socijalnog rada Paulina je 21. kolovoza 1849. osnovala Kongregaciju sestara kršćanske ljubavi (Kongregation der Schwestern der Christlichen Liebe), sa sjedištem u Paderbornu.
Postala je i prvom poglavaricom te družbe.
Paulina se svojim dobrotvornim djelovanjem uvrstila među velike apostole kršćanske ljubavi. Ljubav prema nevoljnicima nosila je u srcu od najranije mladosti, a ta se ljubav prije svega usmjerila na bolesnike, siromahe, a posebno na slijepu djecu. Na to se nadovezala njezina odgojiteljska i učiteljska djelatnost.
Kao generalna poglavarica nove družbe sagradila je čvrste temelje koji su mogli izdržati krizu u njemačkoj Crkvi, potaknutu zloglasnim Kulturkampfom koji je bjesnio Njemačkom od 1871. do 1878. i zabranio sve katoličke redove i kongregacije. Taj je protukatolički pokret zadao Crkvi mnoge udarce i raspustio matičnu kuću Paulininih Sestara kršćanske ljubavi, a sestrama zabranio da predaju u javnim školama.
Od 1877. sjedište družbe nalazilo se u Mont-Saint-Guibertu (provincija Brabant wallon, Belgija), a sestre su se razišle po Lihtenštajnu, Češkoj, Italiji, Sjevernoj i Južnoj Americi i otvarale svoje kuće. Majka Pauline ih je sve posjećivala, a 1880. vratila sjedište družbe u Paderborn. Tamo je i preminula na današnji dan, 30. travnja 1881. Pokopana je u Konradovoj kapeli, u vrtu matične kuće Sestara kršćanske ljubavi u Paderbornu. Već tada je njezina družba brojila 492 sestre i 45 kuća u Europi, Sjevernoj i Južnoj Americi. Danas u družbi diljem svijeta djeluje više od 2000 sestara. Paulinu von Mallincrodt blaženom je 14. travnja 1985. proglasio papa Ivan Pavao II.
*Kulturkampf [kultu’r~] (njem.: borba za kulturu), naziv R. Virchowa za mjere njem. države protiv Katoličke crkve, koje je pokrenuo kancelar O. von Bismarck (1871–79). Povod za donošenje nepopularnih uredba, koje su u prvom redu pogodile južnonjemačke kat. države (a one su se 1870. jedva odlučile na »malonjemačko« ujedinjenje bez najjače Austrije), bila je dogma o papinoj nepogrješivosti, prihvaćena na I. vatikanskom koncilu (1870). Iako se odnosila isključivo na vjerska pitanja, budila je strah od mogućega miješanja pape u politiku i nestabilnost upravo stvorenoga Njemačkog Carstva (1871). Sukob je počeo Kancelarskim paragrafima (1871), a vrhunac je dosegnuo Svibanjskim zakonima (1873). Tim se zakonima pokušalo podrediti katoličko svećenstvo državi (kontrola obrazovanja i namještanja), zabranjeni su neki redovi (osim onih koji drže bolnice), oduzeto im je pravo držanja javnih škola, ukinute su javne crkv. manifestacije i uveden je građ. brak. Svećenici koji nisu pristajali na novi status svojevrsnih drž. službenikâ (a takvi su bili golema većina), kažnjavani su novčanim ili zatvorskim kaznama, što ih je učinilo mučenicima u očima naroda. Progon je znatno ojačao i kat. Stranku centra, pa je Bismarck napokon odustao od protukat. politike (1879). Većina zakona povučena je 1880-ih, osim onoga o građ. braku i drž. školama. (encikopedija.hr)
