Tiranin je naredio da se svetom Benjaminu zabije trska pod nokte i u tijelo i u sve najosjetljivije dijelove tijela. Na ovaj način mučili su ga nekoliko puta. Na kraju su mu zabili kvrgavu palicu u trbuh, da mu razdire unutrašnjost. Mučenik je umro u najvećim mukama oko 424. godine.
Kršćani Perzije uživali su dvanaest mirnih godina pod vladavinom Jezdegerda, sina Sapora III, kada je taj mir narušen 420.g. otvorenom pobunom Abdasa, kršćanskog biskupa, koji je spalio idolopklonički Hram vatre, veliku perzijsku svetinju. Kralj Jezdegerd zaprijetio je da će uništiti sve kršćanske crkve ukoliko biskup ponovo ne izgradi hram.
Kako se Adbas odbio pokoriti, prijetnja je izvršena i crkve su uništene, Abdas je ubijen i počeo je veliki progon kršćana koji je trajao gotovo pedeset godina. Jezdegerd je umro 421.g. ali je njegov sin nastavio sa žestokim progonima. Kršćani su podvrgavani najtežim mučenjima.
Među onima koji su stradali bio je i sveti Benjamin, đakon, koji je bio zatvoren na godinu dana zbog svoje vjere. Na kraju toga razdoblja, ambasador Bizantskog cara isposlovao je njegovo oslobađanje pod uvjetom da ne govori o religiji s dvorjanima. Sveti Benjamin je, pak, to odbio rekavši da je njegova dužnost da naviješta Krista i da on ne može da šutjeti. Iako je bio oslobođen po dogovoru između ambasadora i Perzijskih vlasti, on se dogovora nije držao, i nije ispuštao ni jednu priliku da propovijeda Krista. Zbog toga su Benjamina ponovno uhitili te je odveden pred kralja. Tiranin je naredio da mu se zabije trska pod nokte i u tijelo i u sve najosjetljivije dijelove tijela. Na ovaj način mučili su ga nekoliko puta. Na kraju su mu zabili kvrgavu palicu u trbuh, da mu razdire unutrašnjost. Mučenik je umro u najvećim mukama oko 424. godine.
Zanimljivosti o kršćanstvu koje je od samih početaka zaživjelo u Perziji (Iranu) i gotovo nestalo pod naletom islama:
Najstarija od svih kršćanskih Crkava koje su nastale izvan granica Rimskog carstva bila je Crkva u Perziji. Njezin postanak vezan je uz najranije širenje kršćanstva, koje se po predaji pripisuje sv. Tomi apostolu, čije je propovijedanje naišlo na plodno tlo među brojnom hebrejskom zajednicom koja je živjela u Mezopotamiji još od vremena Nabukodonozora, poslije rušenja hrama u Jeruzalemu. Nije isključeno da su i druge judeo-kršćanske zajednice imale utjecaja na razvijanje ove Crkve. Prvo biskupsko sjedište u Seleuciji – Ktesifonu, osnovao je po predaji učenik sv. Tome, Mar Adai, 37. godine.
U II. stoljeću Crkva u Perziji bila je već duboko ukorijenjena, iako kao manjinska vjerska zajednica u mazdaističkoj većini, koja je bila vjera vladarske kuće. U počecima su mazdaistički vladari bili blagonakloni prema kršćanima, da bi se to kasnije promijenilo i kršćani su postali predmet progona, djelomično i zato što su bili poistovjećivani s manihejcima, koje je progonio kralj Vahram II, ali i zbog toga što su smatrani prijateljima Rimljana (zbog iste vjere), s kojima su Perzijanci često ratovali.
Krajem IV. stoljeća situacija se poboljšava za perzijske kršćane, grade se crkve i organiziraju nove zajednice. U to vrijeme biskup Seleucije dobiva naziv katholikos, što postaje tradicionalni naziv za poglavara jedne Crkve, i osamostaljuje se od podložnosti antiohijskom biskupu. Seleucijska crkva postaje samostalna i neovisna o “zapadnim crkvama”, što kod nje pojačava nacionalni karakter, pomalo na račun univerzalnosti Crkve, dodatno pojačan odlukom katolikosa Dad Ješua da se nitko ne može miješati u njegove odluke, što je onemogućivalo i utok rimskom papi, a što je Seleucijska crkva dopuštala samim prihvaćanjem zaključaka I. Nicejskog sabora i sabora u Sardiki (današnja Sofija).
Što je nestorijanizam koji se ukorijenio kod kršćana Perzije i daleke Azije?
Nestorijanizam je teološko naučavanje Nestorija, carigradskoga patrijarha (V. st.). Prema tom naučavanju, u Kristu su dvije osobe, ljudska i božanska, pa bi Marija bila samo Kristorodica (Χριστοτόϰος), a ne Bogorodica (Θεοτόϰος). Nestorijanizam je osuđen na Efeškom koncilu (431). Nestorijevi sljedbenici pod pritiskom službene Crkve emigrirali su u sjevernu Siriju (Edesa) i Perziju. Ondje su u drugoj polovici V. st. organizirali Nestorijansku crkvu. Pristaše nestorijanizma nazivaju se nestorijancima.
Ne treba zanemariti ni činjenicu da su Crkve koje su se odvojile pripadale narodima koji su na neki način bili na marginama Rimskog carstva: Kopti, Sirijci, Perzijanci i Armenci, nasuprot grčkoj kulturi koja je bila dominantna u Carstvu.
Na Zapadu se ona često naziva nestorijanska Crkva, zbog prihvaćanja Nestorijevog nauka. Naziva se i Crkva Istoka, jer je bila izvan Rimskog carstva, ali time se pomalo zanemaruje njena nekadašnja rasprostranjenost u Indiji, Kini, Mongoliji i Tibetu. Često se naziva i Istočno-sirijska crkva, zbog istočnog dijalekta sirijskog jezika kojim se u liturgiji služi. Ni ova denominacija nije u potpunosti precizna jer je danas u uporabi uglavnom arapski jezik (iako je u liturgiji djelomično zadržan istočno-sirijski dijalekt).
Jedna od najznačajnijih osobina ove crkvene tradicije je njezina velika sposobnost inkulturacije i dijaloga s drugim kulturama, što joj je omogućilo širenje na područja Indije, Tibeta, Kine, Afganistana i drugih velikih azijskih civilizacija. Ona je uspjela prenijeti kršćansku poruku mnogim narodima zaodjenutu u njihovu kulturu i način izražavanja, tako da je nisu smatrali stranom niti nametnutom.
Progon starih kršćana Perzije od strane islama i njihov gotovi nestanak
U vrijeme svoje najveće ekspanzije, krajem XII. stoljeća, Crkva istoka se proširila po centralnoj Aziji među tursko-mongolskim narodima, tako da se činilo da će to dovesti do jednog izvanrednog povijesnog prevrata: obraćenja Mongola na kršćanstvo. Mnoga mongolska plemena su dugo vremena oscilirala između budizma i kršćanstva, iako nikada nisu u potpunosti napustili svoju izvornu šamanističku tradiciju. Brojni ugledni vođe klanova već su se bili krstili.
Početkom XIII. stoljeća, Džingiskan kreće u osvajanje teritorija oko sebe, prodire u Mezopotamiju i razara Bagdad (1258). Njegovi sinovi, od kojih su neki bili oženjeni nestorijanskim kršćankama, nasljeđuju osvojeni teritorij na kojemu su živjeli i mnogi kršćani. Hulagu, jedan od unuka Džingiskana, čija je majka bila kršćanka, osvaja čitavu Perziju, što daje nadu perzijskim kršćanima da su vremena progona i marginalizacije zauvijek iza njih. U to vrijeme na čelo Crkve istoka dolazi patrijarh mongolskog porijekla, Jahbalaha III, čije je civilno ime bilo Markos i pripadao je narodu Ongut, rođen u blizini današnjeg Pekinga. Ovaj patrijarh bio je vrlo otvoren za suradnju s Rimom te šalje izaslanike papi Benediktu XI. s pismom u kojem predlaže ujedinjenje s Rimskom crkvom.
Sve ove nade urušavaju se iznenadnim obraćenjem Gazan kana na islam 1295., koji uzima ime Mahmud, i uvodi islam kao državnu religiju. Ubrzo počinje strašan progon perzijskih kršćana. Mahmudove horde ruše crkve, samostane, čak i groblja. Njegov nasljednik Tamerlan, s posebnom žestinom obara se upravo na nestorijanske kršćane. Preživjeli kršćani sklanjaju se u neprohodni planinski masiv Hakari, u današnjoj jugoistočnoj Turskoj.
Nijedan masakr, koliko god tragičan bio, ne uspijeva ipak uništiti sve. Pojedinci ili manje grupe, često uspijevaju umaknuti, ponekad jer su snalažljiviji od drugih, ponekad jednostavno imaju više sreće. Tako je u iranskoj pokrajini Urmija opstalo nekoliko kršćanskih mongolskih sela. Ovi uglavnom kaldejski kršćani etnički su mongolskog porijekla, što se dobro vidi iz njihovih crta lica i njihovog jezika, koji je tursko-mongolski, s primjesama aramejskog. U kaldejskoj liturgiji na području Urmije još su sačuvani pojedini liturgijski himni na tursko-mongolskom jeziku.
Perzijski kršćani donijeli Evanđelje u Kinu, Afganistan i Srednju Aziju
U svom apostolskom žaru, misionari Crkve Istoka slijedili su trgovačke putove i karavane, naročito one koji su prenosili svilu i začine. Tako su nastale organizirane kršćanske zajednice među mnogim narodima u Srednjoj Aziji, među Ujgurima, Kirgizima, Turkmenima, Turcima i Tatarima. Tibet (na aramejskom Beth Tuptaje) već u VII. stoljeću imao je svoga metropolita.
Polovicom XIV. stoljeća formira se biskupija Crkve Istoka na sjeveru Afganistana, kao i u velikim trgovačkim centrima u Taškentu (Uzbekistan) i Hotamu (Kineski Turkmenistan). U Mandžuriji i istočnoj Mongoliji u XIII. stoljeću vladao je kršćanski nestorijanski princ po imenu Najan, koji je bio na čelu velike vojske, sastavljene isključivo od kršćana koji su na svojim štitovima imali znak križa.
Franjevački misionar Ivan Marignoli, koji je bio papin legat u Pekingu, boravi na Sumatri 1347. godine i svjedoči da je tamo zatekao malu zajednicu nestorijanskih kršćana.
U VII. stoljeću misionari Crkve istoka stigli su i u Kinu. U vrijeme dinastije Tang kršćanstvo se proširilo u šest kineskih provincija, što svjedoči čuvena ploča iz provincije Xi’an, pronađena 1623. godine
Godine 1551. dio nestorijanaca ujedinio se s Rimom. Oni su poznatiji kao kaldejski kršćani, kršćani iz jugoistočne Mezopotamije (Kaldeja) ili nekadašnje Perzije. Nestorijanski kršćani, članovi pretkalcedonske Kaldejske crkve. U užem smislu riječi, katolički kaldejci su članovi Kaldejske katoličke crkve, koja se u XVI. st. sjedinila s Katoličkom crkvom.
Otkuda Armenska crkva u Iranu?
U Perziji i modernom Iranu opstala je još jedna kršćanska grupa: Armenci, koji su doselili na ovo područje u XVII. stoljeću
Većina ih živi danas u Teheranu, po nekim procjenama oko sto pedeset tisuća, od čega dvije trećine pripada Armenskoj apostolskoj crkvi, oko dvadeset tisuća pripada Kaldejskoj crkvi, koja ima svoje sjedište u Bagdadu. Ostatak otpada na rimokatoličke (latinske) vjernike i različite protestantske denominacije. Uz šezdeset milijuna muslimana, kršćanska zajednica u Iranu danas je tek simboličan ostatak ostataka. U Teheranu su još otvorene 22 crkve gdje kršćani još uvijek uspijevaju živjeti.
Njihov dolazak vezan je uz šaha Abaza Velikog, koji je bio sklon umjetnosti i odlučio je uljepšati Isfahan i zato su mu trebali vrsni umjetnici i zanatlije. Obraća se armenskoj zajednici u Julfi, u južnoj Armeniji, čije je stanovništvo bilo poznato po trgovini i zanatima. Većina Armenaca naselila se u predgrađu Isfahana, gdje osnivaju Novu Julfu. Manji dio odlazi na područje Tabriza, u iranskom Azerbajdžanu.
Na području Nove Julfe razvila se dobro organizirana armenska zajednica s oko tristo tisuća ljudi. Imali su svoje škole, crkve i organizirali prvu tiskaru u Iranu. Svojim umijećima, koje su stavili na raspolaganje safavidskoj dinastiji znatno su doprinijeli razvoju iranskog društva. Do polaganog propadanja dolazi promjenom vladarske kuće i afganistanskim osvajanjem Isfahana. Armenci nikada nisu napustili ovo područje, ali se njihov broj smanjio, a od 24 crkve koje su podignute u vrijeme šaha Abaza, ostalo ih je aktivnih jedna polovina.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
