Kad su Oktobarskom revolucijom boljševici preuzeli vlast u Petrogradu, admiral Kolčak je postao jedan od branitelja carskog režima. Nakon što je car Nikolaj II. ubijen, zajedno s obitelji, privremena antikomunistička vlada proglasila je admirala Kolčaka vrhovnim vladarom Rusije.
Na današnji dan 1874. rođen je najmoćniji vođa antikomunističkog pokreta u Rusiji Aleksandar Kolčak. Ruse koji su se borili protiv boljševičke revolucionarne vlasti obično se naziva Bjelogardijcima ili Bijelima – kao kontrast crvenoj boji boljševika (naročito njihove Crvene armije). Admiral Kolčak proglašen je vrhovnim vladarom Rusije (Верховный правитель России) od strane antiboljševičke ruske vlade u Sibiru i dobio je gotovo diktatorske ovlasti u borbi protiv boljševičkog totalitarizma.
Zanimljivo je da je Kolčak prije revolucije bio uspješni polarni istraživač. Kao časnik ruske carske mornarice bio je član ekspedicija na Arktiku, a po njemu je nazvan čak i jedan otok u Arktičkom oceanu. To ime je otok Kolčak zadržao sve do danas. Kolčak je bio tako slavan po svojoj polarnoj istraživačkoj karijeri da je čak dobio nadimak “Polarni”. Tijekom Prvog svjetskog rata, Kolčak je postao najmlađim vice-admiralom u Rusiji i imenovan je zapovjednikom Crnomorske flote.
Kad su Oktobarskom revolucijom boljševici preuzeli vlast u Petrogradu, admiral Kolčak je postao jedan od branitelja carskog režima. Antikomunističke su snage u Sibiru osnovale privremenu sve-rusku vladu. Nakon što je car Nikolaj II. ubijen, zajedno s obitelji, ta je privremena vlada proglasila admirala Kolčaka vrhovnim vladarom Rusije.
Jedno vrijeme su antikomunističke snage imale uspjeha u borbi protiv boljševika. Kolčak je raspolagao s čak 110.000 vojnika za borbu. Na teritoriju koji je bio pod njegovom kontrolom vratio je na snagu stare carističke zakone. Na kraju se Crvena armija organizirala i uspjela je poraziti Bjelogardijce. Kolčaka su boljševici uhitili i strijeljali 1920. godine u sibirskom gradu Irkutsku.
Posljedice boljševičke vladavine u Rusiji i zemljama bivšeg SSSR-a nadilaze u broju žrtava čak i nacističke Adolfa Hitlera. Trajni teror, ubijanja, gušenja ljudskih prava, logori i smrt bili su svakodnevnica više od 70 godina komunističke vladavine.
