Slavni hrvatski vratar Franjo Glaser skupio je, za ono vrijeme velikih, 46 nastupa za dvije reprezentacije u dvije države: Jugoslavije i NDH, što uredno bilježi i FIFA.
Uz Vladimira Bearu, mnogi Franju Glasera smatraju najvećim hrvatskim vratarom svih vremena, o čemu je Špiro Bilić i napisao knjigu: “Vladimir Beara i Franjo Glaser: Velikani svjetskog nogometa” (video na kraju teksta)
Franjo Glaser rođen u Osijeku, 7. siječnja 1913., a preminuo je u Zagrebu, 1. ožujka 2003. godine. Bio je hrvatski nogometni reprezentativac i nogometni trener.
Branio je za mnoge klubove: prvo za Hajduk iz Sarajeva, za Slaviju iz rodnog Osijeka, BSK iz Beograda (1933-1937), za najslavniji hrvatski nogometni klub Građanski (1937-1945), Partizan iz Beograda (1945-1947) i Mornar iz Splita (1947-1949), čijim je bio i suosnivačem.
Imao je i veliku reprezentativnu karijeru: nastupio 35 puta službno za reprezentaciju prve Jugoslavije i 11 puta službeno za reprezentaciju NDH. Tako je Glaser skupio, za ono vrijeme velikih, 46 nastupa za dvije reprezentacije dvije države: Jugoslavije i NDH, što uredno bilježi FIFA.
S “purgerima” je stekao najveći dio svog nogometnog renomea, a osvojio je i dva jugoslavenska prvenstva (1937. i 1940.), jedno prvenstvo NDH (1943.) i kup (1941.), kao i prvenstvo druge Jugoslavije s Partizanom. Ova bi riznica sigurno bila još veća da ratne prilike nisu onemogućile dovršenje prvenstava NDH 1941. i 1944./45 godine u kojima je Građanski bio vodeća ekipa.
O snazi i slavi Glaserovog Građanskog svjedoče i ove riječi iz memoara Zvonimira Magdića:” U vrijeme NDH purgeri su bili na samom vrhuncu. Nikad bolji! Poslije jedne utakmice Građanskog i bečke Austrije 1944., na igralištu u Koturaškoj, kako se pisalo, koja je bila toliko plava da je predsjednik bečkih ljubičastih dr. Erhardt, izjavio: “U ovom trenutku mi u Europi nemamo bolje momčadi od Građanskog.”
Kada je 1945. došlo do sloma NDH, Glaser je, kao istaknuti sportaš iz od komunista etiketiranog “ustaškog” i zabranjenog Građanskog, inače desetljećima ponosa Hrvata, bio prisiljen otići u Beograd, kako bi izbjegao probleme s komunističkim vlastima. Tako je pred kraj karijere, u svojoj 32. godini, zaigrao za novoutemeljeni vojni klub JNA Partizan, u čijim je redovima osvojio je prvo prvenstvo poratne Jugoslavije 1946./47. godine. Nakon toga premješten je u Split gdje je branio za momčad vojne mornarice Mornar, dvije sezone do 1949. kada se ovaj klub ugasio.
Nakon završetka igračke karijere odlučio se posvetiti trenerskoj karijeri gdje je također imao angažmane u mnogim hrvatskim i jugoslavenskim klubovima, ali okušao se i u međunarodnim trenerskim vodama u Austriji.
Bio je trener u beogradskom Partizanu, splitskom Mornaru, zagrebačkom Dinamu, mostarskom Veležu, banjalučkom Borcu, Rudaru iz Breze, Bratstvu iz Novog Travnika, Osijeku (pod ondašnjim imenom Proleter), Slogi iz Doboja, Rijeci (pod ondašnjim imenom Kvarner), zagrebačkoj Trešnjevci, te u austrijskom Klagenfurtu (u Kapfenbergu), Zagrebu i Ljubljani.
Za njegovo ime vezano je nekoliko zanimljivosti. Bio je svestrani sportaš, vrhunski tenisač, a svojedobno su njegova vratarska slava i sposobnosti bile na toliko velikom svjetskom nivou da je čak bio proglašen jednim od deset najboljih nogometnih golmana na svijetu.
Predstavljanje knjige Špira Bilića: “Vladimir Beara i Franjo Glaser: Velikani svjetskog nogometa”, na predstavljanju je prikazan vrlo značajan prikaz povijesti hrvatskog nogometa:
