8. svibnja 1945. Memento uoči Bleiburga (Zagreb) – zašto je ulazak partizana iz Srbije u Zagreb najviše slavljen u Beogradu?

Foto: Milan Pavić, www.mgz.hr

Najvažniju ulogu u oslobađanju Zagreba imala je je 45. Srpska divizija sa krajnjeg juga Srbije, te u okviru nje 20. Srpska brigada. Postrojba 45. Srpska divizija prva je ušla u Zagreb, a načelnik II. armije NOVJ, čiji je dio bila ta jedinica, bio je Beograđanin i Srbijanac Koča Popović koji je održao govor u glavnom gradu Hrvatske. Partizani iz Hrvatske su tek došli nakon par dana, kada je pokolj već počeo….

Sam Zagreb je pri ulasku partizana iz Srbije bio je prazan kao grad duhova, a veliko slavlje ulaska partizana u Zagreb bilo je na ulicama Beograda. Beograd je bio grad koji je prihvatio nacističku okupaciju bez ikakvog otpora Hitleru.

Ulazak partizana iz Srbije izazvao je veliki i opravdani strah u Zagrebu. Naime, odmah nakon ulaska partizana u Zagreb počela je velika represija, nasilje i ubijanje njegovih stanovnika. U tome su se kasnije pridružile i druge jedinice partizana koje su stizale u Zagreb, a posebno krvave ruke imala je 6. lička partizanska brigada na čijem čelu je bio zločinac i monstrum Đoko Jovanić, narodni heroj koji je 1990. pobjegao iz Zagreba u Beograd. Ta jedinica je ubila i dva cijela razreda srednjoškolske djece, čiji su ostaci prije nekg vremena iskopani u Gračanima.

Na drugoj strani, u Beogradu je bilo veliko slavlje na ulicama grada: partizani iz Srbije su ušli u Zagreb. Ironije toga je da u Beogradu nije postojao nikakav otpor nacizmu niti prilikom napada Njemačke u travnju 1941., a niti cijelo vrijeme okupacije Beograda do listopada 1944. kada je Crvena Armija oslobodila Beograd iz pravca Rumunjske.

Tri velike sramote Srbije i Beograda u II. svjetskom ratu – pad Beograda bez borbe, neotpor nacizmu i Holokaust

Još uvijek nije napisana ili javno izgovorena ona prava istina o partizanskom oslobođenju Zagreba – ma koliko ona nekima može izgledati čudna i neugodna. A ta istina glasi: u glavni grad Hrvatske prvi su ušli partizani iz Srbije!

I to je bilo nešto što se nije dogodilo slučajno, nego po Titovoj naredbi iz Beograda.

Partizani iz Srbije ulaze prvi u Zagreb po naredbi Generalštaba

Naime, Generalštab JA pod Titovim zapovjedništvom na svaki način je htio spriječiti da u Zagreb prve uđu hrvatske partizanske postrojbe. Umjesto njih, u njega su prve ušle partizanske postrojbe iz Srbije pretežito koje su dobrim dijelom bile sastavljene od razularenih amnestiranih srpskih četnika koji su neposredno pred kraj rata kokarde zamijenili zvijezdama petokrakama.
Bila je to 45. Srpska divizija formirana tek 3. rujna 1944. u selu Trgovište na krajnjem jugu Srbije. Ta jedinica formirana nakon amnestije četnika od strane Glavnog štaba i Josipa Broza Tita u kolovozu 1944. godine. Veliki broj četnika tada je prišao Titu i partizanima, a tako je bilo i ovoj vojnoj postrojbi. Pri osnivanju te divizije, stožerna brigada je bila 20. Srpska brigada koja je i prva ušla u Zagreb, a nešto kasnije 23. I 24. brigada.

 

Ova divizija djelovala je u sastavu 2. Armije NOVJ (čiji je komandant bio Koča Popović, rođeni Beograđanin), a prema Zagrebu kretala se iz smjera Doboja, Dervente, Dubice, Siska i Zagreba, a kasnije je produžila (u sastavu 3. Armije čiji je komandant bio ratni zločinac Kosta Nađ koji je naredio masovna ubojstva civila i zarobljenika Nijemaca) prema Sloveniji i Austriji gdje je i tamo počinila brojne zločine nad zarobljenim vojnicima, civilima, ženama i djecom.

Postrojba 28. Slavonska divizija koja je kasnije ušla u Zagreb, odnosno njena 21. brigada, također je bila sastavljena većim dijelom od etničkih Srba, od kojih je i u njoj bio dobar dio vojnika iz Srbije, a na njenom čelu je bio Crnogorac Radojica Nenezić.

 

Ulazak partizana iz Srbije u Zagreb

Partizani iz Srbije su prešli Savu na onome mjestu na kojemu se danas nalazi Most slobode, koji od Bundeka vodi u Ulicu Hrvatske bratske zajednice. Mosta 1945. na tome mjestu nije bilo, umjesto njega bila je u upotrebi skela za prijevoz ljudi i tereta, koja je bila neposredno vezana za današnju Trnjansku cestu.

Ova ista brigada je uz pomoć 24. Srpske brigade, također iz Srbije (iz sastava 45. Srpske divizije), prva zauzela zagrebačku radio-stanicu, koja se za vrijeme NDH zvala Hrvatski krugoval, a nalazila se u Vlaškoj 116, blizu Kvaternikoga trga, u zgradi u kojoj je danas uprava “Badela”. Zauzimanje Hrvatskoga krugovala dogodilo se oko 13.25, dakle već u ranim popodnevnim satima.
Prvi ući u grad, a onda i prvi preuzeti kontrolu nad glavnom medijskom kućom na teritoriju koji se zauzima: to su dva ključna uvjeta koje treba ispuniti da bi se netko mogao smatrati da je osvojio grad.
Nakon ove jedinice iz Srbije u Zagreb je ušla 21. brigada, kao sastavni dio 28. Slavonske divizije (nosila je pridjev “slavonska”). I ona je po svom nacionalnom sastavu bila pretežno srpska, dapače znatnim dijelom sastavljena od boraca iz Srbije.
Grad koji nije pružio otpor nacistima slavi ulazak srbijanskih brigada u Zagreb
U listopadu 1944. godine 45. Srpska divizija je bila jedan od sudionika velike vojne akcije oslobađanja Beograda. Tada nije imala više od 800 boraca, ali je nakon amnestije četnika i oslobađanja Beograda od strane Crvene Armije, taj broj vrlo brzo narastao na nekih 3000 boraca. Tih dvije tisuće i nešto novih boraca bili su velikim dijelom bivši četnici iz dijelova Posavine u Srbiji, Pocerine (dijela zapadne Srbije sjeverno od planine Cer, poznate po Cerskoj bitki iz Prvog svjetskog rata) i Mačve. To jest, iz krajeva oko Šapca, Loznice i Obrenovca, sve mjesta u Srbiji.
Ulazak partizana u Zagreb 8. svibnja 1945. najgromoglasnije je proslavljeno u glavnom gradu Srbije – Beogradu.
Po pisanju Borbe od 9. svibnja 1945., slavlje je počelo već u 10 sati prije podne, a potrajalo je sve do 3 sata iza ponoći. Borba je izvijestila da se “tisuće Beograđana iskupilo na Terazijama da pokažu svoju radost zbog oslobođenja glavnog grada federalne Hrvatske” te da je “Beograd topovskim salvama pozdravio oslobođenje Zagreba”, nakon čega je počeo vatromet.
U Borbinu izvještaju još piše: “Omladina se uhvatila u kolo. Jedno za drugim mijenjali su se kozaračko, crnogorsko, srbijansko, makedonsko i druga naša kola. Pojavile su se i harmonike te se odmah začula složna pjesma.”
Borba je 9. svibnja 1945. objavila i ovaj tekst: “Proglas građanstvu grada Zagreba!
Poslije četvorogodišnjeg teškog ropstva i pod terorom ustaških zlikovaca i njemačkih
fašista, glavni grad Hrvatske je ponovo slobodan. Hrabri borci 45. divizije JA ušli su u
grad u 9 sati. Živjelo bratstvo i jedinstvo svih jugoslavenskih naroda! Živio naš voljeni
maršal i vrhovni komandant Tito! Živjeli naši saveznici — Engleska, Amerika i Sovjetski Savez! Živio komandant Druge armije general Koča Popović!”
Slavio je grad koji je u potpunosti se predao i podao pod vlast nacista i imao najbliskiju suradnju s njima, što se jasno vidi u tome da je Srbija prva država u Europi gdje je počinjen holokaust nad Židovima.
Što se događalo tijekom same okupacije, između 12-13. travnja 1941. godine i 12. listopada  1944. kada je Beograd oslobodila Crvena Armija?
Ništa.
Beograd je živio mirno i bez rata, bez ikakvog otpora nacizmu za razliku od većine drugih gradova Europe (okupiranu Varšavu da ne spominjemo kao primjer borbe protiv okupatora)

Koliko je njemačkih vojnika u tom razdoblju okupacije Srbije stradalo u Beogradu? Istina je blizu nuli, ali nije nula. Stradala su dvojica njemačkih vojnika.

Prvi je bio produkt slučajnosti obračuna ispred bolnice kada se vraćao iz nabavke hrane.

Drugi je bio njemački vojni poštar koji je raznosio poštu.

Ali ulazak partizana iz Srbije u Zagreb je žestoko proslavljen, na sličan način kada je ta ista vojska s petokrakama na čelu krenula 1991. iz Beograda na Vukovar razoriti taj grad i pobiti njegove stanovnike.

Naime, Srbija i Beograd su uvijek imali hegemoniju nad Zagrebom i Hrvatskom kao ultimativni cilj. Zbog toga su i ulazak partizana iz Srbije u Zagreb vidjeli na sličan način kao i ulazak srbijanske vojske u Zagreb nakom I. svjetskog rata.

Vladati nad Hrvatima bilo u monarhističkoj Jugoslaviji, bilo u komunstičkoj Jugoslaviji, bilo u Miloševićevoj Jugoslaviji, bio je prvi cilj Srbije. I to se dogodilo – u obje Jugoslavije Hrvati su bili u ropskom odnosu i potlačeni do pitanje opstanka i egzistencije.

Pokolji u Zagrebu 1945. i u Vukovaru 1991. bili su djelo iste vojske i iste ideologije, to treba jasno reći i istaknuti. Što je najgore, ovi pokolji su učinjeni u ime antifašizma, skrivajući tako zločinački karakter boljševičkih partizana (i četnika), osobito iz Srbije, čiji je dolazak u Hrvatsku značio smrt, uništenje i zločin.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr