Na današnji dan civilizirana Europa slavi Dan pobjede (Victory in Europe Day), javni praznik koji se slavi 8. svibnja, a 7. svibnja slavi se u područjima Commonwealtha. Praznik obilježava formalnu predaju nacističke Njemačke, koja je označila kraj Drugog svjetskog rata.
Ono što javnost manje zna, a posljednjih godina dolazi na vidjelo, jest da su grozne nacističke zločine Njemačke u srednjoj i istočnoj Europi zamijenili organizirani zločini država i vojski pod vodstvom Crvene Armije SSSR-a (Rusije), kao i njihovih komunističkih „satelita“ u Jugoslaviji, Mađarskoj, Čehoslovačkoj i drugdje.
Jedan od prvih većih ratnih zločina dogodio se u Katynskoj šumi gdje su 1940. pripadnici NKVD-a smaknuli oko 15 000 poljskih časnika i intelektualaca zarobljenih 1939. nakon invazije na Poljsku, o čemu smo nedavno pisali. Time su obezglavili cvijet inteligencije i snage poljskog naroda, ponajprije iz osvete za izgubljeni rat 1920.
Ratna zbivanja omogućila su Sovjetima da dobiju izgovor da smaknu mnoge ljude pod optužbama za kolaboraciju. Ponekad se represija provodila nad cijelim narodima (poput Krimskih Tatara ili Čečena). Torturu su morali trpjeti i sovjetski vojnici koji su oslobođeni iz njemačkog zarobljeništva jer su komunisti u njima vidjeli izdajnike. Prilikom partizanskog rata civilno stanovništvo SSSR-a trpjelo je od obiju zaraćenih strana. Partizani su ubijali seljake pod optužbom da su kolaboracionisti, a Osovinske snage su ubijale seljake pod sumnjom da logistički podupiru partizane. Često bi seljaci morali pomagati obje strane, no i to im nije garantiralo preživljavanje.
Kad se Crvena armija u listopadu 1944. primakla Prusiji, među njemačkim civilima izbila je panika. Protuofenziva Wehrmachta nakratko je istjerala sovjetske snage iz pruskog grada Goldapa, a prizor koji su ondje Nijemci zatekli potvrdio je pretpostavku da će se sovjetski vojnici surovo odnositi prema njemačkim civilima. Pronađeno je mnoštvo ubijenih civila, te je zato započela sveobuhvatna evakuacija njemačkog civilnog stanovništva iz Prusije i Poljske. Prilikom evakuacije civila preko Baltičkog mora sovjetska mornarica potopila je nekoliko brodova prenatrpanih ženama i djecom. Jedan od tih zlosretnih plovila bio je brod Wilhelm Gustolf koji je potopljen u siječnju 1945., a pri tome je život izgubilo nekoliko tisuća izbjeglica. Zapovjednik sovjetske podmornice koja je potopila taj brod odlikovan je. Kriegsmarine i civilna njemačka flota usprkos poteškoćama uspjele su prebaciti oko 2 milijuna izbjeglica.
Sovjetski prodor u samu Njemačku nastavio se 1945., a nasilja nad njemačkim civilima nisu prestajala. U bitki za Berlin pljačkanje, silovanje i ubijanje doseglo je zenit. Procjenjuje se da je samo na području Berlina silovano preko 100 000 djevojčica, žena i starica. Mnoge od tih nesretnica su počinile samoubojstvo ili su ih komunista ubili nakon zvjerskog mučenja.
Neki povjesničari pokušavaju opravdati sovjetske zločine nad njemačkim civilima opravdanom odmazdom za zločine koje su Nijemci počinili nad stanovništvom SSSR-a. No, takva interpretacija ozbiljno dolazi u pitanje zbog izvještaja o sličnim postupcima sovjetskih vojnika prilikom zauzimanja dijelova istočne Europe (čak i u Jugoslaviji) ili osvajanja Mandžurije u kolovozu 1945. Pripadnici Crvene armije bili su izloženi godinama najvećim surovostima, bilo neprijatelja bilo vlastitog zapovjedništva, te kada su se našli u prilici da iskaljuju svoje frustracije na civilima, činili su to često na najgori mogući način.
U sovjetskom zarobljeništvu život je izgubilo i oko 1 milijun njemačkih vojnika (oko 1/3 zarobljenih). Još gore su prošli ruski vojnici koji su ratovali na strani Wehrmachta.
Ono što je prilično nepoznato jesu zločini koje je Crvena Armija počinila u ratovima koje je vodila prije Drugog svjetskog rata i sukoba s Hitlerom: poljsko-sovjetski rat 1919-1920., invazija Crvene Armije na Gruziju 1921., invazija na Poljsku 1939. i okupacija 52% zemlje (ubijeno 65.000 „neprijatelja naroda“), etničko čišćenje praćeno ubijanjima civila, žena i djece Finske 1939., masovni zločini u Litvi, Letoniji i Estoniji 1939 i dr.
Ono što je Crvena Armija počela davno prije sukoba s Hitlerom, a to su brojni masovni zločini, mučenja, ubijanja i koncentracijski logori, samo je nastavila 1945. i kasnijih godina.
Dakle, Crvena Armija nije imala samo motiv osvete za zločine, već su zločini bili njen sastavni dio od samog nastanka 1917. godine kada su ubili nekolio milijuna svojih sunarodnjaka Rusa, ali i ostalih okolnih naroda.
Treba napomenuti da su u to vrijeme, 1945. godine., u vrijeme najvećih zločina Crvene Armije, Josip Broz Tito i jugoslavenski partizani bili najvjerniji boljševički sljedbenici odani Staljinu, te su po uzoru na njega i identičnom obrascu počinili brojne masovne zločine nad zarobljenicima, civilima, ženama i djecom.
Ostaje činjenica: zločin je dio geneze komunizma od samog nastanka do njezinog kraja u Domovinskom ratu u Hrvatskoj 1991. godine. On je jednostavno i potpuno jasno dio komunističke agende i praktičnog brutalnog genocidnog djelovanja, koja je dio i same ideologije komunizma.
Komunizam je totalitarna utopija koja je ostavila najkrvaviji trag u svjetskoj povijesti, a veliki udio u tome ima SSSR i njegovih 20 milijuna žrtava.
