Franjo Mihalić jedini je Hrvat koji je osvojio bilo koju olimpijsku medalju u maratonu. Bilo je to 1956. na Olimpijadi u Melbournu kada je osvojio srebrnu medalju u toj najcjenjenijoj atletskoj disciplini.
Tri puta je bio proglašen sportašem godine u NDH i bio je najveći hrvatski trkač svih vremena.
Taj rođeni Kutinjanin bio je od rođenja svestrani sportaš, a sportsku karijeru počeo je kao biciklist. Nakon toga nastavio se baviti sportom kroz nogomet, a njegov trkački dar uočen je 1940. kada je gotovo napunio već 20 godina.
Bio je državni reprezentativac NDH i tri puta proglašen sportašem godine. Nakon rata dobio je poziv na služenje JNA u Subotici.
Kad je Artur Takač iz Olimpijskog odbora doznao za nj, namjestio je da Mihalić dobije premještaj u Beograd. Po sovjetskom uzoru, atletičari su u tom vojnom klubu iz glavnog grada imali neusporedivo bolje uvjete nego u Zagrebu.
Zato jer je u Partizanu bilo takvih uvjeta i brojni su sportaši iz Hrvatske završili u Beogradu. Mihalić se tako našao u društvu Ivana Gubijana, Zvonka Sabolovića, Nede Farčića, Drage Štritofa, Andrije Ottenheimera, Petra Šegedina, Zdravka Ceraja, Borisa Brnada, Kreše Račića, Ivice Karasija (svi u Partizanu) te Diane Sakač Ištvanović, Dane Korice i Dunje Jutronić.
Na taj je način Hrvatska ostajala bez brojnih svojih sportaša, a posebice nogometaša koji su morali svoje karijere nastaviti umjesto u Zagrebu u beogradskom Partizanu.
Pobijedio je na prvom svjetskom krosu u Parizu 1953. Na maratonu u Ateni postavio je rekord staze, pobjeđivao je u maratonima Bostonu, Londonu, Tokiju, Moskvi, Milanu (triput), Genovi (četiri puta), Sao Paolu (ponoćna novogodišnja utrka: 1952. i 1954., a 1953. bio je drugi) i inima.
Ostati će zapisan kao jedini Hrvat sa olimpijskom medaljom u maratonu.
