Bivša ministrica prosvjete i športa vodi udrugu Prokoltura u Splitu: Cilj je povratak građana i događanja u zimi inače prazno splitsko središte

Kad su se nedavno, u Noći muzeja, ulice središta Splita napunile ljudima, puno se znatiželjnika navirivalo kroz staklo bivše banke na Peristilu i zagledalo što se događa s druge strane stakla.

Pervanove fotografije i odljevi glava carske tetrarhije iz Zaklade Grenc, koje su još u tom prostoru, neke su nagnali i da zakorače unutra, u “Kuću jezika i kulture Peristil”, kako se sada i službeno zove taj mitski prostor. Neobično za grad kojeg godinama uništava turističko-ugostiteljska bolest, u famoznu “zgradu Šegvić” nije se uselila suvenirnica ili wine bar, nego – Udruga “Prokultura”.

Nju vodi donedavna ravnateljica Odjela za prosvjetu, kulturu i šport Županijskog ureda državne uprave dr. sc. Nansi Ivanišević. Kao istaknuta članica HDZ-a, Ivanišević je 1999. godine bila na dužnosti ministrice prosvjete i sporta, a kratko vrijeme bila je i savjetnica gradonačelnika Željka Keruma za prosvjetu i kulturu.

Kao profesorica francuskog i talijanskog obrazovanje je nastavila i magistrirala u Grenobleu, a 2013. stekla je doktorat znanosti u području komuniciranja između dionika javnih politika u Zadru.

U travnju prošle godine kandidirala se za ravnateljicu Centra Zlatna vrata, no nije uspjela jer je iz proceduralnih razloga “jednostavno eliminirana”, kako je sama izjavila, a po općem uvjerenju pobijedila je kandidatkinja druge, jače frakcije unutar HDZ-a. No, sada joj je, ispada, stranački kolega Andro Krstulović Opara bio ruka pomoćnica da ipak u središtu grada nastavi raditi ono čime se bavi posljednjih 20 godina. Tada je, naime, osnovala udrugu “Prijatelji šansone”, preimenovanu u “Prokulturu – opservatorij kulturnih politika”.

S obzirom na to da sve što je unutar Palače izaziva veliko zanimanje kulturnjaka i javnosti, s dr. Ivanišević novinarka Slobodne Dalmacije razgovarala je o planovima koji se tiču gradskog života, to više što je najavila da joj je primarni cilj povratak građana i događanja u zimi sablasno prazno splitsko središte.

Na početku razgovora pokazuje fotografije s takvim motivima koje šalje prijateljima u Zagreb, a složila se s opaskom novinarke Slobodne Dalmacije da pogled iz njezina ureda na carski Vestibul vrijedi – “milijun dolara”.

Koji su vam neposredni planovi? – pitaju za početak dr. sc. Nansi Ivanišević:

– U “Kući jezika i kulture Peristil” priprema se bogat program za ožujak koji okuplja različite vidove kulture, umjetnike i institucije. Poseban naglasak je na frankofonskim događanjima jer se “Prokultura” i do sada puno bavila i Francuskom i frankofonijom.

Od prosinca postavljamo program koji pokušava prikazati različite vidove kulture i privući što više posjetitelja, naročito mladih. Koncepcija je da bi kroz jutro mogla dolaziti djeca i mladi, to su programi koje je “Prokultura” već i ranije nudila. Prošlu subotu održan je koncert iz ciklusa “Umjetnost bez granica” učenika glazbenih škola i studenata. To je ciklus započet prije desetak godina u dogovoru s Galerijom Meštrović. Koncem mjeseca je izložba Tonke Alujević, njezine haljine od jedara, bit će druženje prijatelja knjige, kviz za učenike, izložba Lili Gluić ”Svjetla Mediterana”. Jednom mjesečno bit će predavanja prof. dr. Ive Babića o povijesti dalmatinskih gradova. “Domijada” triju županija, gdje će djeca đačkih domova prezentirati svoje umjetničke radove, bit će 4. travnja.

Ovdje vidim mjesto susreta gdje će se pokušati širiti ideja o važnosti kulture koja nas sve skupa obilježava. “Prokultura” i ja godinama pokušavamo stvarati navike, poput ciklusa “Split u šansoni” ili “Umjetnost bez granica” u jutarnjim satima. To je način kako se popularizira kultura.

Kakve su dosadašnje reakcije Splićana?

– Izvanredne, sjajne. Ljudi koju dođu, mladi, stari, umjetnici, renomirana imena, žele se ovdje pojaviti, predstaviti svoju umjetnost. Mladi su oduševljeni, važno je da su učitelji skloni dolascima. Moram pohvaliti Udrugu turističkih vodiča, koja dovodi djecu.

Jedan od ljepših događaja su posjeti učenika iz osnovnih škola u obilasku Palače koji se zaustave ovdje, možda prvi put u životu, jer u banku nisu zalazili. Još uvijek dolaze ljudi pitati za šaltere, ali ih nema, na sreću! Osvješćujemo im da se nalaze možda na najdragocjenijem tlu grada Splita i šire. Uz osnovna znanja o svom gradu skreće im se pažnja koliko je bitno da ga i oni žive i osjete i da o njemu čuju priče. Znači, općenito je stav da je pravi pogodak uspostava ovakvog središta, da je dobar sadržaj, neočekivan, jer je, umjesto kafića, kultura dobila svoje mjesto.

Često spominjete mlade, učenike. Znači li to da će vam naglasak biti na odgoju?

– Cijeli se život bavim onim što se zove “kulturne i obrazovne politike”. Kad se hoće spašavati srce, središte grada, ako mi ne uspijemo doprijeti do mladih, do kojih jako dobro dopiru veliki centri izvan grada koji su ih navikli da tamo piju kavu, onda, po mojemu mišljenju, radimo uzaludan posao. S velikim imenima splitske kulture dogovora se o vrlo značajnim izložbama, o prezentaciji umjetničkog blaga koje Hrvatska može predstavljati, a, s druge strane, tu je ta moja vječna preokupacija jer smatram obrazovanje ključnom kulturnom politikom. I zato ćete me čuti uvijek da govorim o mladima.

Što je “Prokultura”? Ima li upravljačku strukturu?

– Tipična udruga, osnovana prije dvadesetak godina, prije se zvala “Udruga prijatelja šansone”. Davno sam vodila Francusku alijansu, u vrijeme rata, a put me poslije odveo dalje od frankofonije. No, bilo je projekata koji su bili ulaz u francusku kulturu – to je i moja struka, uostalom – i ja sam ih nastavila voditi. Od početka se nije radilo samo o šansoni i glazbi, već i o manifestacijama poput “Dana francuskog jezika”, poslije se razvio projekt “Mladi, baština i turizam” na Hvaru i drugi. Francuska je sjajna inspiracija, njihova kultura življenja mi je trajna preokupacija, pa sam nastavila s usavršavanjem na području kulturnih politika. Ja sam 25 godina provela u državnoj upravi, također na području kulture i obrazovanja.

To ste sve paralelno sami radili?

– Postoji jedan mladi tim koji se profilirao iz svih projekata, kao Ana Opačak, ona je dopredsjednica Udruge, suradnica Vesna Bulić Baketić iz Galerije Meštrović, koja pokriva dio iz povijesti umjetnosti. Netko se bavi piciginom kao nematerijalnom baštinom, netko marketingom, svi su različitih struka. Ja sam 25 godina davala prednost onome što sam radila u jednom ozbiljnom državnom uredu, znajući da sustav treba staviti na noge. Moja znanstvena istraživanja vodila su prema uređenju državne uprave. Ali, u dogovoru s mojim uredom vodila sam “Prokulturu” i projekte i oni su se razvijali manje-više paralelno, jer kod nas javna uprava ne podrazumijeva ovakav vid rada. Sada sam odlučila prijeći kompletno u ovo.

Zašto ste napustili Ured za prosvjetu, kulturu i sport?

– Lani je odlukom Vlade ukinut Ured državne uprave, imala sam mogućnost ostati raditi u Županiji, ali za mene je to značilo izbor: “Prokultura” i svi njezini projekti ili ostanak u Županiji koja financira takve projekte. Jer, da sam ostala, bila bih u sukobu interesa. Odlučila sam se nastaviti raditi ovo.

Jeste li onda “Prokulturu” profesionalizirali? Jeste li zaposleni u njoj?

– Ne, ja sam zaposlena u jednom učilištu, a “Prokultura” je udruga koja nema još zaposlenih. Sad je pitanje kada će ova priča početi donositi prihod jer ovo nije rad koji se beskrajno može raditi “pro bono”. Samim tim što smo u ovom prostoru, ima puno radionica koje se mogu organizirati ili događanja koja će morati donositi prihod, kao što je to bilo u Omišu. To je priča koja se sada na neki način postavlja, prave se ponude. Radionice za studente i mlade “sličice iz povijesti grada Splita”, rad s polaznicima kroz kazališni, scenski pristup, radionice slikarstva, to su stvari koje se plaćaju.

Posebno se priprema čitav niz koncerata prijatelja udruge, prijatelja šansone. Idući mjesec dolazi Mala scena iz Zagreba. Takve stvari se mogu ovdje napraviti za određen broj ljudi. Projekt sam razvijala u Omišu, a da nije bilo njega, ne bi bilo ni ovoga na Peristilu.

Na koji način ste radili u Omišu?

– Omiški model “Kuće jezika i kulture” primjer je privatno-civilnog i javnog partnerstva s porukom “grad mora živjeti 365 dana”. Cijeli projekt se odvija u kući u središtu grada, koja je vlasništvo moje obitelji, gdje smo prije 15 godina uredili galeriju “Onaion”. U suradnji s Muzejom i Gradom Omišem, izlagali smo gradske kolekcije i pravili druge izložbe, da bismo je prije pet godina pretvorili u “Kuću jezika i kulture”, s namjerom da bi kultura bila sadržaj i pokretač razvoja grada, a prije svega da služi građanima.

Uz to, i na korist turistima. Kroz pet godina tu su se održavale radionice jezika, book klub, izložbe, raznorazni susreti. Tu je pomagao Grad Omiš, ljudi su plaćali radionice, na način da su bili zadovoljni i profesori koji su predavali i umjetnici. Upravo taj model bio je istraživan kao kulturno-politički model: što može napraviti svaki grad koji deset mjeseci skapava? Tako sam neki dan bila u Trogiru, to je avetinjski grad! Nismo sreli ni jednog čovjeka. Pitanje je možemo li dopustiti da se tako gase gradovi. Da živi samo Zagreb? Ili sad još možda Rijeka?

Gdje vidite partnere za širenje vašeg projekta?

– Ovo nije reklama, ali treba istaknuti pravo, sjajno partnerstvo OTP banke. Na samo traženje gradonačelnika ona se obratila nama – zahvaljujući činjenici da je bila upoznata s projektom “Kuća jezika i kulture” te da taj pristup donesemo ovdje.

Pa zar u bankarstvu postoji tako osviješteni kulturnjak?

– To je inače predrasuda prema gospodarstvu i svemu što je privatni sektor. Ima ljudi koji su obrazovani. Kulturne politike se u civiliziranom svijetu tako vode, pogledajte tko u Americi drži kulturu, oni sigurno nemaju gradski proračun. Nama je to još strano, ali postoji ta korporacijska odgovornost. Uvijek vam se dogodi jedan čovjek, imam različitih iskustava. Evo, nama je za koncert šansone u HNK-u 5. ožujka ulazak omogućio OTP, jer podržavaju splitsku kulturnu scenu. Iz uprave banke bili su u pregovorima s gradonačelnikom, imali smo situaciju koja se pokazala izvanredna – da banka koja želi zadržati ovaj prostor i koja živi s gradom poziva jednu kulturnu udrugu koja, opet, otvara vrata i drugima.

A kad me pitate koga očekujem za partnera, očekujem da su prvi koji bi to trebali Grad Split, Županija, svi sugrađani, mediji kojima je stalo do ciljeva koje spominjem. Što više bude podrške, to više su vrata otvorena onima koji nemaju kamo. Očekujem i druge, veleposlanstva, razne institute, svatko tko dođe. Ako budemo mogli pomoći, imat će vrata otvorena “pro bono”, ako ne budemo, morat ćemo valorizirati. Od vlastita rada do prostornih mogućnosti.