Boris Beck: Od deklaracijskog slona bilo bi najljubaznije da napusti hrvatsku jezičnu staklanu

‘Deklaracija o zajedničkom jeziku’ predstavljena u Sarajevu propagira stavove koje je prije više od deset godina u Hrvatskoj širila lingvistkinja Snježana Kordić, lektorica, predavačica i profesorica na nizu njemačkih sveučilišta. Iznijela ih je u knjizi ‘Jezik i nacionalizam’, a njihova je srž ta da je jezik Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca isti, samo dolazi u nekoliko standardnih oblika. Deklaracija tvrdi da su ti oblici posljedica ‘umjetnog razdvajanja’, potaknutih nacionalizmima i traži da se prekine s time kako bi se vratilo izgubljeno jedinstvo, piše Boris Beck za Tportal.

Deklaracija točne stvari miješa s iracionalnima. Temelj je Deklaracije tvrdnja da su hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski istoga porijekla te su stoga vrlo slični i međusobno razumljivi. To je točno i očigledno i nitko to ne može razumno opovrgnuti. Nadalje, Deklaracija priznaje da Hrvati, Srbi i svi ostali mogu svoju varijantu tog jezika po volji standardizirati i nazivati kako god hoće, pa po tome priznaje situaciju kakva je u stvarnosti.

Deklaracija izbjegava reći ime tog jezika – kao što se ni u ‘Harryju Potteru’ ne smije izgovoriti ime Voldemorta, da se ne zazove neko grozomorno zlo – pa ga naziva ‘zajednički jezik’, iako ga je Snježana Kordić ne tako davno nazivala ‘srpskohrvatski’. U Hrvatskoj se na ‘zajedničkom jeziku’ počelo raditi prije dvjesto godina i tada se zvao ‘ilirski’.

Koncem 19. stoljeća vodeće su lingvističke pozicije zauzeli u Hrvatskoj vukovci i hrvatski standard odvlačili što dalje od bilo kakvih veza s kajkavskim i čakavskim. Poništili su rad Adolfa Webera Tkalčevića i izdali rječnik u kojem je bilo tisuću izraza o timarenju krava, preuzetih od Vuka Karadžića, ali nije bilo običnih riječi kao što su ‘časopis’, ‘izlet’ ili ‘letak’. S prekidom za vrijeme NDH, obje su Jugoslavije intenzivno unificirale ‘zajednički jezik’ koji se najprije zvao ‘srpsko-hrvatsko-slovenački’, a potom ‘srpsko-hrvatski’ i ‘hrvatsko srpski’.

Nakon krvave smrti Jugoslavije, u Haagu su ‘zajednički jazik’ nazvali ‘bcs’ (skraćeno od ‘bosnian/croatian/serbian’), a još uvijek je najbolji naziv za taj jezik onaj koji je izmislila Tanja Torbarina: ‘hrvatski, ali srpski’. To spominjem jer po Deklaraciji ispada da su za političke manipulacije krivi samo u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji, a prešućuju se unitarističke manipulacije.

Uopće pobornici ‘zajedničkog jezika’ okrivljuju sve nacionalizme osim jugoslavenskog. A baš je jugoslavenski nacionalizam donio politički teror u Hrvatsku – kada je 1912. Luka Jukić izvršio prvi politički atentat u ovim krajevima, na bana Slavka Cuvaja.

Povijest jezika neodvojiva je od povijesti nacije: ‘zajedničkim jezikom’ govorila su u Prvoj Jugoslaviji ‘plemena’ jugoslavenskog naroda, a u Drugoj ‘bratski narodi’; u NDH su se čistili ljudi i riječi jer se tražio prostor za višu rasu; u socijalizmu se stvarao totalitaristički novogovor, a u liberalizmu popuštaju sve norme; u Republici Hrvatskoj rehabilitira se i što treba i što ne treba, pa su tako oživjele i mnoge nepravedno proganjane riječi, ali se nađe i dosta besmislica.

Zato nema nikakve zapreke da se u fluidnom postmodernom svijetu objavi Deklaracija poput ove, o jeziku koji nema ni ime, ni govornike, ni tekstove. Doista, ako netko na popisu stanovništva izjavljuje da je po narodnosti Klingonac, a po vjeri Citroen, zašto ne bi mogao govoriti i ‘zajednički jezik’?

Da je Deklaracija izvan vremena i prostora, vidi se po njenim zahtjevima. Traži ‘zaustavljanje umjetnog razdvajanja jezika’ – ali svaki je proces standardizacije ‘umjetan’ jer ga određuje netko izvan jezika. Traži ‘prestanak rigidnog definiranja standardnih varijanti’ – nisam ljubitelj standardizacija, ali narav je svakog standarda da propisuje nešto. Ili je potpisnica Deklaracije ‘doktorka nauka’ ili je ‘doktorica znanosti’. To nije bitno kad se timare krave, ali jest kad se tiska dokument.

Većina jezika ima bliže i dalje rođake – braću i sestre, bratiće i sestrične, očeve, djedove i sinove i kćeri. Hrvatski i srpski u tom su pogledu braća blizanci: ma koliko da su slični, nedvojbeno je riječ o dvije osobe. Jesu li razlike među njima velike ili male važno je za sporazumijevanje, ali nije za standard – u standardu je nešto standardno ili nije. Postoje veliki ili mali lopovi, ali iz perspektive poštenja, i jedni i drugi su nepošteni. Ni tjelesna razlika između muškarca i žene nije velika, ali nekima je još uvijek bitna.

Meni je posebno apsurdno da Deklaracija traži ‘slobodu dijalekatske i regionalne upotrebe’ – pa baš su dva stoljeća nasilnog jugoslaveniziranja uništila hrvatske dijalekte i tek se zadnjih desetljeća zagrebački, splitski i istarski govor javno afirmiraju. Splitski ministar u hrvatskoj vladi nikad nije rekao ni jednu riječ na standardu i nikad mu to nitko nije prigovorio – pa kako onda tvrditi da su Hrvati opsjednuti jezičnim čistunstvom?

Ukratko: Deklaracija ponavlja očigledno (da se razumijemo kad govorimo ‘naški’, kako običan svijet naziva ‘zajednički jezik’) i traži nemoguće (da se hrvatski jezik prestane standardizirati). Stoga bi od deklaracijskog slona bilo najljubaznije da napusti hrvatsku jezičnu staklanu, tiho i na prstima. Krhotine ćemo pomesti i slijepiti, kao i toliko puta do sada.