Nakon proglašenja najboljih novih hrvatskih riječi 11. ožujka u Lipiku donosimo vam intervju koji je sveučilišna profesorica i glavna urednica časopisa Jezik dr. sc. Sanda Ham, koja u suorganizaciji sa Zakladom „Dr. Ivan Šreter“ dodjeljuje nagradu s imenom pakračkoga fizijatra i humanitarca, dala za HKV.
Prestrujnik, šećerice i bakroza tri su pobjedničke riječi ovjenčane Nagradom „Dr. Ivan Šreter“. Izvijestite nas o tijeku ovogodišnjega natječaja i je li bilo podjela glede slavodobitnika?
Ove se godine na natječaj prijavilo 385 osoba koje su nam poslale 538 novih riječi. To je najviše od početka našega natječaja, od 2006. Za usporedbu – lani smo primili 250 riječi. Zanimanje za naš natječaj raste, a to znači da raste i zanimanje za hrvatski jezik.
Prijave primamo od 1. siječnja do 22. prosinca na adresu jezik.hr@gmail.com, a otvaramo ih tek kada se natječajno kolo završi, dakle poslije 22. prosinca. Naša tajnica Ljubica Josić (i od ove godine članica Uredništva) otvara prijave i sastavlja rječnik koji šaljem članovima povjerenstva (predsjednica Sanda Ham, članovi Igor Čatić, Zvonimir Jakobović, Hrvoje Hitrec, Marko Kovačić, Nataša Bašić, Mario Grčević, Dubravka Smajić, Mile Mamić i Ljubica Josić).
Kako se biraju riječi?
Nitko osim tajnice i mene ne zna tko su predlagatelji: osobe s njihovim riječima spajamo tek kada izaberemo riječi. Svaki član povjerenstva izabire pet riječi kojima daje 1 – 5 bodova. Riječi koje su izabrala najmanje dva člana našega povjerenstva idu u drugi krug i bodovanje se ponavlja, ovaj put iz toga suženoga popisa riječi.
Prednost imaju riječi koje su zamjene za nepotrebne anglizme i šire, nepotrebne tuđice, ali češće dobijemo i riječi za pojmove koji su bili neimenovani. Tako je ove godine pomoću nove riječi šećerice imenovan i nazvan pojam biljaka od kojih se dobije šećer – šećerna repa, šećerna trska i šećerni sirak.
Do sada su nam kao pojam i naziv bile poznate uljarice i žitarice, a sada i šećerice. Šećerice su nam predložili Leonard Štrac i njegova kći Izabela Štrac i osvojili su drugu nagradu. Nazočne je osobito emotivno dotaknula rečenica Leonarda Štraca da je ponosan što je vlastiti jezik obogatio barem jednom riječi.
Prestrujnik umjesto adapter
Prestrujnik pripada u zamjenu nepotrebne tuđice – adapter za struju. Za riječ adapter postoji nekoliko hrvatskih riječi – pretvarač, pretvornik, prilagodnik, međutim postoji i najmanje deset različitih vrsta adaptera (pretvarača, pretvornika, prilagodnika) koji nemaju veze sa strujom, a svi su adapteri – za bicikl, za pumpu, za crpku, za traktor, za kombajn, čelični hidraulični, za plin, za zvučnike (razgovorno – činč), za plinsku bocu.
Naziv prestrujnik sužava pojam adaptera na točno određeni. Predložila su ga dva liječnika, Tomislav Meštrović i Ognjen Ožegić, te osvojila prvu nagradu. Oni nekoliko godina sudjeluju na našem natječaju, riječi im bivaju zapažene, ali sada su prvi put i nagrađeni. Njihove su riječi i njihovo nastojanje oko hrvatskoga jezika naišli da odobravanje u njihovoj radnoj sredini, rekli su nam da primaju čestitke i pohvale od kolega, ali i svojih bivših školskih profesora hrvatskoga jezika.
Zaživjele i premosnica i proširnica
Mislim da je to pravi način da se tvorbenjaci nagrade, prihvaćanjem najbliže sredine jer će se to prihvaćanje i proširiti. Budući da su liječnici, medicinsko im je nazivlje blisko. Prvonagrađeni Tomislav Meštrović istaknuo je u svom obraćanju brojnim nazočnima u Lipiku da su nove hrvatske riječi u medicinskom nazivlju zaživjele pa su premosnica i proširnica (umjesto bajpasa i stenta) ušle u medicinske priručnike.
Bakroza imenuje poznatu bolest vrlo dugačkoga naziva koji je laicima teško izgovoriti i zapamtiti – hepatolentikularna degeneracija ili kraće, ali posve neprozirno – Wilsonova bolest. Riječ je o bolesti u kojoj se bakar nakuplja u tkivima. Taj je naziv u tvorbenom skladu s brojnim novim nazivima za nove bolesti – aditoza, kovidoza, mikroplastoza, nanoplastoza, plastoza, stirenoza.
Ostaje pitanje treba li bolesti nazvane po osobnim imenima – Wilsonova bolest – zamijeniti općim imenicama. Godine 2008. dobili smo riječ proširnica za stent (dr. Drago Štambuk ju je predložio), isto vrlo značenjski prozirnu i jasnu, iako je stent nazvan prema Charlesu Stentu. Uz stent valja napomenuti da je mijenjao naziv, od Wallstents do stenta pa do proširnice, tako da bolesti (ili uopće različiti pojmovi) nazvani po osobama mogu mijenjati nazive i prijeći u opće imenice, a potom kao opće imenice dobiti i različite istoznačnice.
Što je potrebno da pobjedničke riječi zažive u svakodnevici? Primjerice, uspornik je to uspio.
Nije samo uspornik poznat, tu su i straničnik, zatipak, premosnica, proširnica… evo poveznice na nastavni materijal za osnovne škole kojemu je autorica uspješna profesorica hrvatskoga jezika Lidija Vešligaj (v. ovdje) pa je jasno da je već mnogo riječi poznato i da se upotrebljava. U udžbeniku za peti razred osnovne škole „Hrvatska krijesnica“, u jednoj se nastavnoj jedinici upućuje na Jezikov natječaj i poučava učenike novim hrvatskim riječima.
Je li izvediva još snažnija promidžba i natječaja i pobjedničkih riječi, unatoč svim kritizerima?
Nove riječi ne bi bilo teško promicati – napokon, ako se promiču u osnovnoj školi, boljega načina i nema nego odgajati mlade da se svaka tuđica može izreći i hrvatski i da hrvatski jezik nije mali jezik, nego je jezik kojim se može priopćiti sve što i drugim jezicima.
Međutim, godinama je nekoliko novinara i kolumnista pisalo da izmišljamo i namećemo riječi, osobito je oštrica tih napada uvijek usmjerena na mene jer sam kao predsjednica Povjerenstva za izbor najizloženija oku javnosti. Ti su napadi doista neprimjerni, uvrjedljivi i ružni.
”Tih je osoba, koje šire neistine o našem natječaju, doista malo, ali imaju velik javni doseg”
Tih je osoba, koje šire neistine o našem natječaju, doista malo, ali imaju velik javni doseg. Prije nekoliko godina prestali su pisati o nametanju riječi, sada pišu da se riječi ne upotrebljavaju – dakle, kada nije uspjelo uvjeriti javnost da natječajem namećemo riječi, sada se uvjerava javnost da je natječaj nepotreban jer te riječi nitko ne zna i ne upotrebljava.
Međutim, čak i oni koji pišu neistine i kritiziraju nas, ne shvaćaju da nas tako promiču. Dokaz je tomu pola tisuće novih riječi koje su nam lani pristigle, a ove godine, od proglašenja 11. ožujka u Lipiku do danas prijavilo nam se 17 osoba. Pristižu nam i riječi učenika koje na poticaj svojih profesorica hrvatskoga jezika predlažu riječi – boljega nam promicanje i ne treba!
Imenom natječaja čuva se i sjećanje na dr. Ivana Šretera.
Natječaj je započeo pokojni profesor Stjepan Babić još 1992. pozivom u časopisu Jeziku. Započeo je i kao izbor najlošije riječi, a ne samo najbolje. Prva zamisao nije bila da se riječi predlažu, nego da se od novih riječi te godine izdvoje one koje doista ne pripadaju hrvatskom rječniku i koje su tvorbeno izvan sustava, a čitatelji Jezika pozvani su da predlažu najbolje riječi.
”Bitka protiv nepotrebne anglizacije”
Tu se prof. Babić ugledao na Nijemce koji godinama biraju svoje nove najbolje i najlošije riječi. Tih je godina profesor započeo svoju bitku protiv nepotrebne anglizacije koja je bila vidljiva (i jest još uvijek) u različitim područjima hrvatskoga javnoga života. Međutim, stvaralačka je profesorova crta prevagnula pa je izbor najlošije riječi već 1993. napušten i biraju se samo najbolje nove riječi koje nam pristignu na natječaj.
Prema njegovim riječima natječaj „nema za cilj da proglasimo samo jednu novu riječ najboljom, nego da ljubitelje hrvatskoga jezika potaknemo na traženje i drugih novih riječi i tako potičemo njihove tvorbene sposobnosti, da populariziramo nove tvorenice, da potiskujemo nepotrebne i neprihvatljive tuđice, da razvijamo dobar hrvatski jezični osjećaj, uopće da i na taj način povećamo zanimanje za hrvatski književni jezik i bolje razvijamo njegovu jezičnu kulturu“.
>Prof. Ham: Nagrada za najbolju novu hrvatsku riječ nosi ime dr. Ivana Šretera, jednog od hrvatskih jezičnih mučenika
Do 2006. natječaj nije imao velikoga odjeka u javnosti jer su mogućnosti znanstvenoga časopisa, kao što je Jezik, materijalno skromne pa si nismo mogli omogućiti javno promicanje izvan korica našega časopisa. Od 2006. pokrovitelj je Zaklada „Dr. Ivan Šreter“. Osnovana je 22. prosinca 2002. na pedeseti Šreterov rođendan, njemu u spomen. Od tada su nagrade novčane (prva nagrada 600 eura, druga 400, treća 200) i natječaj ima odjek u javnosti.
”Dr. Ivan Šreter žrtva je jugoslavenskoga komunističkoga režima”
Dr. Ivan Šreter žrtva je jugoslavenskoga komunističkoga režima: najprije je zbog upotrebe hrvatskih riječi umirovljeni časnik smijenjen s mjesta voditelja bolničkoga odjela u lipičkoj bolnici, potom je optužen da je vrijeđao i omalovažavao „socijalističke patriotske i nacionalne osjećaje građana“ i na kraju osuđen na zatvorsku kaznu.
> Prof. Sanda Ham o natječaju za novu hrvatsku riječ: Nijemci to rade već 50 godina
Naime, bolesniku kojega je liječio u Lipiku, „penzionisanom oficiru JNA“, upisao je u bolnički karton da je umirovljeni časnik. Izvorni dokument o tom događaju – rješenje stegovnoga („disciplinskog“) postupka koji se vodio protiv Šretera na njegovu radnom mjestu u lipičkoj bolnici – objavljen je u časopisu Jezik 2008. (v. ovdje).
>(VIDEO) Stevo Culej uoči prosvjeda u Vukovaru: ‘Privatnom istragom o ubojstvu dr. Ivana Šretera došao sam do Pupovca’
> Miro Bulj: Godišnjica nestanka dr. Šretera – vladajući su odbili moj prijedlog vjerojatno zbog uloge Pupovca
Iz dokumenta se jasno vidi da je upotreba hrvatskoga jezika bila doslovce opasna i da su se gubila radna mjesta i ugled zbog hrvatskih riječi.
”U jugoslavensko vrijeme upotreba je hrvatskih riječi bila zabranjena”
U jugoslavensko vrijeme upotreba je hrvatskih riječi bila zabranjena (hrvatski pridjev umirovljeni umjesto srpskoga penzionisani), a osobito hrvatskoga vojnoga nazivlja (hrvatski vojni čin časnik umjesto jugoslavenskoga oficir).
Bez obzira na mišljenje jezikoslovne struke koja prihvaća hrvatsko vojno nazivlje i bez obzira na činjenicu da je upotrijebio dvije hrvatske riječi, Šreter je 20. siječnja 1987. osuđen na kaznu zatvora od pedeset dana. Time je postao jedan od hrvatskih jezičnih mučenika – pridružio se Hrvatima koji su suđeni zbog hrvatskoga jezika.
> Hrvoje Hitrec: Hrvatski je jezik kost u grlu protuhrvatskih aktivista
Smiljana Rendić odslužila je dvije godine zatvora zbog časopisnoga članka o hrvatskom jeziku (1971.), Ivan Šćurić zbog usputne izjave da ne zna čitati rukopisnu ćirilicu osuđen je 1974. (U žalbenom postupku presuda je poništena.)
Poziv na linč, na Šreterovu smrt
Šreterova zatvorska kazna očito nije zadovoljila velikosrpski apetit, Goran Babić napisao je 28. listopada 1984. u poznatim hrvatskim novinama Nedjeljnoj Dalmaciji članak pod nazivom Jezik na smrt. Tu je bila rečenica koja je poziv na linč, na Šreterovu smrt zbog upotrebe hrvatskoga jezika: „kako tom medicusu očito ne pomaže ništa, ni ožeg ni riječ, pa je jedini lijek crna zemlja i zeleni humak“. Tako je doista i bilo. Srbi su 18. kolovoza 1991. oteli dr. Šretera, zatočili ga, mučili i ubili. Tijelo još nije pronađeno.
Kakav je položaj časopisa „Jezik“, njegov aktualni trenutak i bitka za opstanak? Možete li usporediti ovaj s nekim prošlim, osjetljivim trenutcima u povijesti časopisa?
Položaj časopisa Jezika nikada nije bio ovako težak. Uređujem ga već 18. godinu, prije mene prof. Babić 35 godina, a prije njega prof. Jonke 17 godina. Časopisu sam se pridružila svojim prvim znanstvenim radom Pasiv i norma 1989. i od tada sudjelujem u Jeziku i znam da nikada nije bilo ovako.
Početkom godine Grad Zagreb nas je, na poticaj kazališta Žar ptica, nakon 26 godina izbacio iz uredničke prostorije (v. ovdje). Svoj smo krov nad glavom pronašli u prostoru Školske knjige u Masarykovoj 28, zahvaljujući predanosti hrvatskomu jeziku i časopisu Jeziku Ante Žužula. Bez toga bi naša dokumentacija završila na ulici i to doslovce tako.
Državnih dotacija nemamo – Ministarstvo znanosti nas je odbilo (još čekamo odgovor na žalbu), a Ministarstvo kulture smatra da ne pripadamo kulturi i da ne trebamo dobiti njihovu dotaciju. Prvi smo put ostali bez dotacija iz Ministarstva znanosti za vrijeme SDP-ova ministra Željka Jovanovića, ali da će se to nastaviti, doista je bilo nezamislivo.
”Ostadosmo bez ijedne lipe”
Časopisi koji prema formalnim kriterijima imaju iste uvjete kao Jezik (ili čak i manje) obilato su financirani, mi ostadosmo bez ijedne lipe. Nas financiraju naši pretplatnici, a njih je nažalost sve manje zbog mrežne dostupnosti časopisa. Naime, jedan od uvjeta da Ministarstvo znanosti financira časopis jest i mrežna dostupnost. Drugim riječima, morate biti na mreži (v. ovdje) da biste dobili dotaciju, tako gubite pretplatnike, a dotaciju ionako ne dobijete.
Pomažu nam naši poštovatelji i čitatelji Ljerka i Luka Milas, Katarina Brkić; velike tvrtke Adris, Podravka, Turbina; HAZU nas nikada ne iznevjeri (v. ovdje). Čak ni u bivšoj državi časopis nije bio tako zanemaren, bio je dotiran iz triju državnih institucija – Grada Zagreba i dvaju ministarstva – a danas se institucije oglušuju o naše natječajne prijave i zamolbe.
”Na stranicama je Jezika ispisana hrvatska jezična povijest”
Na stranicama je Jezika ispisana hrvatska jezična povijest i to doslovce – Jezik je pratio burna politička zbivanja oko hrvatskoga jezika u prijelomnim godinama hrvatske opstojnosti, bilježio jezične promjene, bilo u jeziku objavljivanih radova, bilo kao normativni putokaz. I sve je u Jeziku uvijek na strani hrvatskoga jezika. U Jugoslaviji je zbog toga bio obilježen kao nacionalistički časopis, u zapisniku Centralnoga komiteta Saveza komunista Jugoslavije od 3. prosinca 1985. čitamo:
„13. Osigurati da časopis „Jezik’“ djeluje u duhu društveno proklamirane jezične politike i shodno tome poduzeti odgovarajuće mjere u pogledu sastava uredništva i njegovog financiranja.
Nosilac zadatka: Republički komitet za tehnologiju i informatiku i Republički SIZ za znanstveni rad sa izdavačem i savjetom časopisa.
R o k: do kraja siječnja 1986.“
Naravno, društveno proklamirana politika bila je unitaristička politika hrvatskosrpskoga jezika. Naš joj se časopis Jezik nije priklanjao. Ipak, financiranje nam tada nije bilo uskraćeno (kako najavljuju u zapisniku), politika je tada imala tiše metode.
”Udba je vrijedno potajice pratila i zapisivala sve korake naših starijih urednika”
Udba je vrijedno potajice pratila i zapisivala sve korake naših starijih urednika – o tome postoje Udbini dosjei, primjerice Udbin dosje našega prvoga urednika Ljudevita Jonkea broji 701 stranicu. Lj. Jonke nadziran je godinama iz dana u dan pa čak mu je i na bolesničkoj postelji i na pokopu bila Udba sa zadatkom. Dubinu gnušanja teško je opisati.
”Dokle ćemo izdržati – doista je teško reći”
Postoji li i danas kakav zapisnik u kojem se nastoji zaskočiti i zakočiti Jezik, to ne znamo, ali znamo da nam se državno financiranje uskraćuje. Uredništvo radi bez ikakve naknade i u otežanim uvjetima, a dokle ćemo izdržati – doista je teško reći. Jezik je nama svima na srcu, i hrvatski jezik i časopis Jezik, ali ipak do određene granice možete otrpjeti ponižavanja kojima Vas izlažu državne institucije.
”Pronaći ćemo način da ne iznevjerimo čitatelje i onu tihu hrvatsku većinu”
Pisati žalbe i moljakati da se preispituju odluke povjerenstava u kojima sjede osobe nesvjesne što uopće simbolizira časopis Jezik (ili baš usuprot, svjesne i zbog toga zlonamjerne), danas, u Republici Hrvatskoj – to je teško shvatljivo.
Međutim Jezik ide dalje – broj za brojem, Šreterov natječaj provodimo 17 godina, a u rujnu organiziramo Dane Stjepana Babića – ne dopuštamo da se zaboravi i zanemari njegova uloga u očuvanju hrvatskoga jezika. Pronaći ćemo način da ne iznevjerimo čitatelje i onu tihu hrvatsku većinu koja nam je naklonjena i usprkos svemu, nastavit ćemo promicati hrvatsku nacionalnu vrijednost, hrvatsku osobnost – hrvatski jezik.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
