Hrvatski biskup – uvrstio sv. Josipa u rimski kanon?

Štovanje sv. Josipa započelo je oko 850. godine u Reichenau, a kasnije su ga osobito promicali sveti Bernard iz Clairvauxa, sveta Terezija Avilska, sveti Franjo Saleški, Ivan Gerson, franjevci i papa Siksto IV., koji je uveo blagdan sv. Josipa obveznim za svu Crkvu.

U sjevernim krajevima Hrvatske štovanje su mu širili isusovci, a Hrvatski ga je sabor na svom zasjedanju 9. i 10. lipnja 1687. godine proglasio zaštitnikom Hrvatskog Kraljevstva, odnosno hrvatskog naroda.

U svom pismu od 16. siječnja 1940. hrvatsko-slavonski metropolit i zagrebački nadbiskup bl. kardinal Alojzije Stepinac obavještava vjernike: “Udovoljavajući mnogim molbama katoličkih vjernika da se blagdan sv. Josipa podigne na zapovjedni blagdan za sve biskupije Kraljevine Jugoslavije, katolički biskupi Kraljevine Jugoslavije obratili su se Svetoj Stolici… Sv. Stolica je reskriptom Svete Kongregacije Koncila od 20. studenog 1939. uvažila molbu. “Naša Biskupska konferencija na svom proljetnom zasjedanju 1972. “…stala je na stanovište da je odluka Hrvatskog sabora iz 1687. g., kojom se sv. Josip proglašuje nebeskim zaštitnikom Hrvatskog Kraljevstva, i sada na snazi, jer Sabor nije imao u vidu apstraktno Hrvatsko Kraljevstvo, nego hrvatski narod, koji nadživljuje sve peripetije oko svoga suvereniteta. To je proglašenje na prijedlog zagrebačkog biskupa Martina Borkovića bilo pravovaljano sa svjetovne i crkvene strane, i kasnije nije nikada osporeno.”, navodi Bitno.net.

Krasne su misli o sv. Josipu izrekli Leon XIII., Benedikt XV., Pio XI. i Pio XII. Ovaj posljednji uveo je i blagdan sv. Josipa, radnika, koji se slavi 1. svibnja. Ivan XXIII. apostolskim pismom od 19. ožujka 1961. proglasio je sv. Josipa zaštitnikom II. vatikanskog sabora. Sabor je uveo ime sv. Josipa u I. kanon, a zato je zaslužan mostarski biskup Petar Čule, koji se za to svojim uvjerljivim govorom na Saboru bio živo založio, a papa Ivan XXIII. odmah uvažio njegovo zalaganje.

Zanimljivu anegdotu o tome kako je uopće, za vrijeme Drugoga vatikanskog sabora, došlo do uvrštavanja Svetog Josipa u kanon prenosi quovadiscroatia.com. Naime, u knjizi Vatican Council II, Xavier Rynne je zabilježio:

Ostarjeli biskup Petar Čule (Mostar, Jugoslavija) sastavio je podulju molbu za uključivanje imena sv. Josipa u kanon mise, ali dok je on govorio, nervozno se ponavljajući, počeo se širiti žamor što je kardinala Ruffina potaknulo da ubaci: “Dovršite vaš sveti i rječit govor. Mi svi volimo Sv. Josipa i nadamo se da postoje mnogi sveci u Jugoslaviji.” [ … ]

To prekidanje biskupa Čule bilo je ono što je potaknulo papu Ivana da unese ime sv. Josipa u kanon mise, pozvavši se na svoj autoritet (Uredba je objavljena 13. studenog, efektivno 8. prosinca 1962.), bez koncilijarne preporuke za to pitanje. To je izazvalo veliko čuđenje, ali malo je ljudi bilo svjesno da je Papa, koji je pratio rasprave na televiziji u svojem apartmanu, poznavao biskupa Čulu osobno, a također je znao da je njegov nervozan način govora imao tragičan izvor: on je trpio u jednom od onih dugih suđenja koja su ‘proslavila’ komuniste, a osuđen je na četiri godine u koncentracijskom logoru u Jugoslaviji. Njega i ostale zarobljenike su potom stavili na vlak te namjerno izazvali nesreću i prevrtanje u pokušaju da ubiju sve u njemu. Biskup je preživio, ali oba njegova kuka su slomljena. U lošem zdravstvenom stanju, ipak je napravio veliki napor da prisustvuje Koncilu i zalaže se za sv. Josipa. Tako je njegova želja bila ispunjena.“

Tko je bio mostarsko-duvanjski biskup Petar Čule?

Msgr. Petar Čule (1898. – 1985.) bio je mostarsko-duvanjski biskup od 1942. do 1980. Rođen je 18. veljače 1898. u Kruševu kod Mostara kao treće od osmero djece. U Travniku od 1909. do 1917. završava malu i veliku gimnaziju, a u Sarajevu pohađa teologiju od 1917. do 1921. Za svećenika je zaređen u Sarajevu 20. lipnja 1920.

Nakon smrti biskupa Alojzija Mišića, papa Pio XII. 1942. Čulu imenuje mostarskim biskupom, uz veliko neslaganje tadašnjih čelnika NDH koji su pokušali izazvati bojkot novoga biskupa među župnicima u Hercegovini. Biskupsko geslo bilo mu je Adveniat regnum tuum (Dođi kraljevstvo tvoje). Unatoč protivljenju vlasti, za biskupa ga u Mostaru 4. listopada 1942. zaređuje vrhbosanski nadbiskup Ivan Šarić, uz Alojzija Stepinca, tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa i Ramira Marconea, delegata Svete Stolice u Hrvatskoj. Nitko od tadašnje vlasti nije bio nazočan ređenju.

Posebno je vlastima bio na meti nakon što je digao glas protiv pokolja fratara u na Širokom Brijegu, u glasovitom Pastirskom pismu s biskupskog zasjedanja u Zagrebu 22. rujna 1945. Komunistička ga vlast pritvara u travnju 1948. Na montiranom procesu koji je trajao tri dana osuđen je na 11 godina i šest mjeseci zatvora, te na kaznu gubitka građanskih prava u trajanju od tri godine. Kaznu je služio u zatvoru u Zenici, a prilikom prevoženja s ostalim zatvorenicima u zatvor u Srijemskoj Mitrovici teško je ozlijeđen. Pušten je na uvjetnu slobodu 1955., a od 1958. nastavio je sa službom biskupa.

Sudionik je Drugog vatikanskoga sabora. Jedan od koncilskih otaca na četiri sjednice. Nakon 30 godina, 1980. dovršava katedralu u Mostaru. Tom prigodom papa Pavao VI. imenuje ga naslovnim giufitanskim nadbiskupom, kao posebnu čast za osobito zaslužne ljude u Crkvi. Preminuo je kao biskup emeritus 1985.te je pokopan u kripti sv. Josipa katedrale Marije Majke Crkve u Mostaru.