Rukopis Kuća, opsega četiristotinjak stranica, novi je knjiga Mate Sušca, Čitlučanina, poznatog nam po ranijim knjigama, koje su prihvaćene kao vrijedna književna ostvarenja. Ovoga puta je pred nama roman, zahtjevna književna forma u kojoj su se okušavali brojni književnici, a u posljednje vrijeme čak i oni koji nisu pretendirali na književnu ili umjetničku slavu. No ovdje imamo pred sobom djelo zrela i iskusna pripovjedača koji svoju umjetničku „rutinu“ želi još koji puta predstaviti čitalačkoj publici. On je pomno odabrao temu kojom će promovirati ideju koja ga zaokuplja i kojom svakako želi uputiti određenu poruku.
> Predstavljanje romana Mate Sušca ‘Kuća’ u srijedu u dvorani Hrvatskog slova
Odabir naslova je znakovit. Kuća! Pretpostaviti je da je autor imao u vidu brojna značenja, izravna i ambivalentna, korijenska i aktualna te idejna i tematska. Ako bismo se držali kolokvijalnog, onda se ne bi trebalo premišljati jer se to značenje izravno shvaća i prihvaća te znači upravo to što počiva na svakidašnjem razumijevanju. No, mnoštvo sintagmi vezanih u pojam kuće upućuje na njezinu višeznačnost (Božja, stojna, vladarska, ali i kuća u nizu, luda kuća, javna…). I tu „priča“ ne završava, jer, ako promotrimo podrijetlo, ne ćemo moći zaobići njezin praslavenski korijen „kǫtja“, riječ koja bi se mogla vezati za leksem „kut“, a to upućuje na ono mjesto koje je omeđeno bar dvjema zrakama, i dalje kako se to inače razmatra u matematici. Ali ono preneseno značenje katkada dodiruje našu osnovnu riječ (kuća), kao dio prostora, koji je zaturen ili je neko sporedno mjesto. Nadati se da autor nije računao na ta i ostala značenja, nego je prema onome što se moglo iščitati iz romana uputio nas na pojam doma, kao mjesta obitavališta, utočišta i stjecišta spokoja, ali i ukupnoga življenja ljudi što traže i pronalaze stanovit oslonac, ljudi pritisnutih nevoljama i teškoćama koji u tom „mjestu“ vide ono što ispunjava njihov smisao i bit. To svakako ne će biti kut u koji je netko stjeran i odakle se ne može izvući, ili gdje će biti zanemaren od drugih, biti zadnji ili odbačen. On u tom kutu, kući, doduše može biti skroman i nenametljiv, ali će zacijelo biti samopouzdan i vlastit.
Početak romana da nam naslutiti glavnu ideju koju ćemo zapravo shvatiti istom kad se knjiga do kraja pročita. Nagovještava se kako se kući kao temeljnom početku vraća ili treba vratiti, nakon proživljenih staza i bogaza, kao zbiljskih tako i onih izmaštanih, vratiti se domu koji nalikuje onome čovjeku koji u je njemu, koji je dio njega, a taj se dom projicira katkada u domovinu (otadžbinu, majčevinu) što će čitatelj „osjećati“ u cijelome romanu. U središtu je kuća, dom, sigurnost naspram brojnih opasnosti, nedaća, neugodnosti i uopće slutnji loših ishoda.
Autor slika čovjeka i njegovo okruženje tipično za Hercegovinu, iako se glavna „radnja“ događa u Brotnju. Također tipično za ovaj kraj, identitet osobe se popunjava nadimkom, koji uvijek odgovara liku koji ga nosi. A dio njegova identiteta jest svakako povijest mučnog preživljavanja u nezgodnim i teškom okolnostima, nužnost snalaženja i opstajanja u tom naletu viših sila, pa bile one prirodne ili umjetno izazvane. Dakako, taj čovjek nema iluzija da će mu na putu ostvarenja njegovih snova ići sve kao po loju. I taj čovjek ima onu egzistencijalnu i moralnu dvojbu, kako postupati. Kao baštinik narodne i običajne tradicije, patrijarhalnog svjetonazora, on je rastrgan između osobnog probitka i moguće a neželjene štete drugima. Kako se postaviti u vremenu velikoga nereda prijelomnoga vremena kada se ruše ideali jedne ideologije i nastaje novo vrijeme kojemu se ne vide sve posljedice, pitanja su bez konačnog pouzdanoga odgovora. No, rješenje ipak postoji, ono koje odbacuje aktualne dvojbe i preferira povratak početku, novom početku. Da, taj „lijepi kolosijek“ treba napustiti i vratiti se „kući“, svjesno prihvaćajući kako se u tom nekadašnjem početku živjelo jednostavnije, s manje potreba i više zadovoljstva, ljudskije i neposrednije, bliže Bogu i samome sebi. Taj povratak je računao i na dane, tegobne i mučne.
Autor je ovim djelom pokazao svoje spisateljsko umijeće jedinstvenim stilom koji je prepoznatljiv i dojmljiv. Misao je izražena jasnom rečenicom koja je obogaćena lijepim stilom, metaforičnošću i uopće prihvatljivom lakoćom jezičnoga izraza. Pripovijedanje je pitko i živo predstavljeno govorom koji nije izgubio mnogo od aktualnosti iako je bio karakterističan za ovdašnje prilike prije pedesetak i više godina. Iskaz je reduciran na ono nužno za sporazumijevanje i sažet na mjeru koja odgovara prilikama i mentalitetu ljudi iz predstavljenoga okruženja. On nije prost, iako je jednostavan, pridodaje se psovka kao dio komunikacijskoga imagea s lepezom raznolikih odnosa prema sugovorniku. Ima tu poruge, šaljivosti i sličnih poruka koje jasno oslikavaju stanje i karakter življenja domaćih ljudi. U tom kolopletu i naizmjeničnoj izmjeni dijaloga i deskripcija ogleda se dinamika romana koja ne zamara, štoviše potiče čitatelja, zarobljava ga i drži njegov interes za zavidnoj razini.
Romanom se predstavlja domaći čovjek, jedno vrijeme i ograničen prostor na osebujan način. Ipak se stječe dojam kako se ne radi o „pojedinačnoj sudbini“ jednoga kraja, nego je riječ o stanju koje dodiruje sve nas koji čitamo, jer u ponuđenom je lako pronaći vlastito iskustvo koje je osobno proživljeno, nude se dvojbe koje svi mi imamo na ovaj ili onaj način. Tako ta sugestivnost čitatelja bliskog svjetonazora i sličnoga iskustva, a takvih nije malo, zavodi u svoj virtualni svijet, obogaćuje ga svojim pogledima i slikama te ga čini ispunjenim nekim osobitom raspoloženjem.
Roman se lako čita i zacijelo će imati široku publiku te zaslužuje objavljivanje, e da ne bi ostao rukopis koji skuplja prašinu u nekoj kućnoj knjižnici.
Podsjetimo, u srijedu, 26. rujna 2018. u 19 sati, u dvorani Hrvatske kulturne zaklade i Hrvatskoga slova u Zagrebu (Hrvatske bratske zajednice 4, u prizemlju Nacionalne i sveučilišne knjižnice) održat će se predstavljanje romana književnika Mate Sušca “Kuća”.
Predstavljanje organizira Ogranak Matice hrvatske Čitluk.
