“Hrvatski jezik ne može biti nesrpski jezik. Sve dok je hrvatski jezik percipiran, normiran, strepnjom i terorom nametan kao nesrpski jezik, hrvatska književnost nema hrvatski jezik. “Upravo se tim riječima oglasio o Zakonu o hrvatskom standardnom jeziku naš Miljenko Jergović, dežurni komentator svakoga kulturnog, znanstvenog i političkog zbivanja u Lijepoj Našoj. Budući da je spomenuti gospodin po svome poslanju pisac, naravno da bi njegovo očitovanje o svim važnijim događanjima u našoj stvarnosti valjalo pozdraviti, naročito kada se propitkuje Zakon o hrvatskom standardnom jeziku.
Tim više što znamo da je jezik temeljni alat svakoga pisca, pa tako i Miljenka Jergovića. No u njegovu slučaju, ipak, postoji jedan poveći ALI! Taj ALI pretpostavlja provjerene činjenice da se radi o čovjeku koji svoju samodopadljivost neumorno gradi i dograđuje pljuvanjem po svemu i svačemu što odudara od njegove visokoumne pronicljivosti.
”Samoprozvani lučonoša općehrvatskoga prosperiteta”
Razvidno je da on sebe vidi kao samoprozvanoga lučonošu općehrvatskoga prosperiteta, makar se to njegovo prosvjećivanje temeljilo na olakom prozivanju hrvatskoga društva za primitivizam, ustaštvo, nacionalizam, kvazikreativnost…
Svako iznošenje osobnih stavova i mišljenja uglednih hrvatskih pojedinaca usmjereno na nacionalne teme uvaženom je piscu savršen povod za beskrupulozan napad, utemeljen na okretanju pile naopako. Taj veliki “štovatelj slobode javnoga izražavanja”, uvršten u kategoriju bosanskohercegovačkih i hrvatskih pisaca, većinu svojih etiketiranja izvlači iz osobnih želja za intelektualnom dominacijom na sudbinom mu dodijeljenom prostoru.
>Ivanka Pavić: Laž u službi patriotizma
”Teško je razumjeti da jedan pisac odbija prihvatiti poštivanje hrvatskoga standardnoga jezika”
Pokušajmo to povezati s njegovim rečenicama navedenim na početku ovoga teksta. Teško je razumjeti da jedan pisac odbija prihvatiti poštivanje hrvatskoga standardnoga jezika i nastojanja da se taj jezik dosljedno primjenjuje u javnoj uporabi, što je temeljni cilj Zakona o hrvatskom standardnom jeziku.
Gospodin Jergović ciljano zaboravlja da čakavsko, kajkavsko i štokavsko narječje, kao i svi govori što su ih tijekom povijesti rabili Hrvati, nose zajednički naziv: hrvatski jezik.
Hrvatska je riječ i čakavska ponistra, i kajkavski oblok, i štokavski prozor
Hrvatska je riječ i čakavska ponistra, i kajkavski oblok, i štokavski prozor. Nikome normalnom ne pada na pamet negirati tu činjenicu. No pritom valja imati na umu kako čakavcu omogućiti da razumije značenje riječi oblok ili prozor, tj. kako kajkavcu ili štokavcu omogućiti razumijevanje riječi ponistra…
Oni koji o tome razmišljaju, shvaćaju potrebu postojanja, zaštite i njegovanja hrvatskoga standardnoga jezika kao općeg sredstva sporazumijevanja u Republici Hrvatskoj. Baš zato hrvatski standardni jezik nije materinski jezik niti jednom jedinom Hrvatu. Pridjev materinski (a ne materinji!) ukazuje da se radi o jeziku što smo ga naučili od majke, tj. u svojoj obitelji, odnosno u svome zavičaju.
A zavičaja imamo, hvala Bogu, mnogo. Naučivši hrvatski standardni jezik, svi će se govornici hrvatskoga jezika, iz različitih zavičaja/krajeva, lako razumjeti. Upravo radi uloge komunikacijskoga zajedništva Hrvata, hrvatski standardni jezik ima obilježje naddijalektnoga i nadregionalnoga idioma!
Hrvatski standardni jezik mora imati precizno definirane norme
Da bi mogao imati takvu ulogu, hrvatski standardni jezik mora imati precizno definirane norme, tj. mora imati jasno uređenu pravopisnu, naglasnu, fonološku, morfološku, tvorbenu, sintaktičku i stilističku normu. S tim su činjenicama upoznati naši učenici već u osnovnoj školi. Čak je pri odabiru književnih tekstova u hrvatskim čitankama uz standardni jezik uredno zastupljeno i načelo zavičajnosti.
Uvjerena sam da gospodin Jergović sve to zna (zaboga, pisac je!), ali pretpostavljam da mu neke njegove posebne pobude ne dopuštaju to priznati. Jednako tako spomenuti pisac zna da se hrvatski standardni jezik razlikuje od književnoga, njemu itekako dobro poznatoga jezika. Zna on da iz te činjenice proizlazi logičan zaključak da Zakon o hrvatskome standarnome jeziku ne propisuje (niti to smije činiti!) pojedinom piscu da u svojim djelima mora rabiti isključivo hrvatski standardni jezik.
”U književnoumjetnički izričaj hrvatskih pisaca nisu zadirali”
Koliko se god gospodin Jergović trudio podcjenjivati stručnost naših jezikoslovaca, morao bi priznati da oni u književnoumjetnički izričaj hrvatskih pisaca nisu zadirali, niti to Zakonom o hrvatskom standardnom jeziku kane činiti.
Gdje onda pronaći opravdanost Jergovićeve tvrdnje da je hrvatski standardni jezik “strepnjom i terorom nametan kao nesrpski jezik”? Od koga on očekuje da će mu u književnom tekstu nametati, recimo, izbor ili red riječi?!
Možda taj njegov strah proizlazi iz osobnog mu uvjerenja da su hrvatski jezikoslovci prije “antisrpski” dežurni policajci nego znanstvenici (ovdje nam se opet valja prisjetiti Jergovićeve “skromnosti” i, na kraju krajeva, elementarne građanske pristojnosti!).
Svoje zakone o standardnom jeziku imaju mnoge europske zemlje
Zanimljivo je da protivnici Zakona o hrvatskom standardnom jeziku, zajedno s gospodinom Jergovićem, uporno prešućuju činjenicu da svoje zakone o standardnom jeziku imaju mnoge europske zemlje (Belgija, Francuska, Finska, Irska, Rusija, Slovačka…).
Možda i oni to čine iz istih pobuda kao i Hrvati, da bi svoj jezik, kako kaže Jergović, učinili “nesrpskim”?! Iritantna je opsjednutost vrištećih “naprednjaka” strahom od razlikovanja hrvatskoga i srpskoga standardnoga jezika. Njihova ih glasnost razotkriva te joj nije potrebno dodatno pojašnjenje.
Pozabavimo se i ostalim “činjenicama” bogomdanih kritičara Zakona o hrvatskom standardnom jeziku. Dotični nam poručuju da će po njima problematični Zakon kažnjavati sve one koji ga ne budu poštivali.
Pritom svjesno ne pojašnjavaju što znači primjena hrvatskoga standardnoga jezika u javnoj uporabi.
“Sumnjivo čišćenje od srpskoga jezika”
U uređenim društvima (u kojima ne žive ustaše!) svaki službeni dopis, tj. dokument mora biti napisan jasno definiranim jezičnim pravilima određene zemlje, jedino u Lijepoj Našoj to ne bi trebalo dopustiti – jer je kod nas takva rabota motivirana isključivo “sumnjivim čišćenjem od srpskoga jezika”.
Pismenom i obrazovanom čovjeku nije svejedno hoće li mu u službenom dokumentu pisati: ” Stranke če trebati da se dogovore…” ili “Stranke će se trebati dogovoriti…” Inzistiranje na takvim oblicima pravoppisnog i gramatičkoga izražavanja budi u našim bukačima “ozbiljne sumnje u antisrpsko ozračje”.
Našim “tolerantnim prosvjetiteljima” to je zanemariv problem – iako se zalažu za što veći broj obrazovanih pojedinaca (koji su, naravno, oslobođeni ” antisrpstva u jeziku”!). Takav stav ih navodi na zaključak da su u svim javnim glasilima/medijima suvišni lektori.
”Oni lektore doživljavaju kao beskorisne uhljebe, bezveznjake”
Dapače, oni lektore doživljavaju kao beskorisne uhljebe, bezveznjake koji će se bogatiti na “silovanju” hrvatskoga jezika. Možda takva njihova mišljenja valja čitati kao: “Piši kako govoriš, tj. govori kako pišeš…” Valja ih, ipak, podsjetiti da Hrvati to načelo nisu prihvatili čak niti u komuništičkoj Jugoslaviji!
Misao vodilju naših dežurnih bukača da “hrvatski jezik ne može biti nesrpski jezik” preostaje nama “intelektualno nedoraslima” i “antisrpski raspoloženima”
protumačiti u skladu sa svojim sposobnostima.
Neki od nas će u toj “velikoj misli” prepoznati jedini cilj hrvatskih “antisrpski raspoloženih jezikoslovaca” da Zakonom o hrvatskom standardnom jeziku stručno posve neutemeljeno “očiste hrvatski jezik od srbizama”, dok će neki tu misao razumjeti kao još jedan od mnogih pokušaja nasrtaja na hrvatski nacionalni identitet. Na svu sreću, ovih drugih je znatno više.
O autorici
* Prof. Ivanka Pavić nakon skoro 40 godina radnoga staža umirovljena je kao profesorica savjetnica za hrvatski jezik. Radila je u Osnovnoj školi Matka Laginje u Zagrebu. Tijekom svoga radnoga vijeka vodila je Županijsko stručno vijeće učitelja Hrvatskoga jezika Grada Zagreba, Vježbaonicu za studente Učiteljskoga i Filozofskoga fakultete u Zagrebu, održavala nastavu studentima Učiteljskoga fakulteta u Petrinji iz kolegija Hrvatski jezik i Hrvatski pravopis, metodički priređivala lektirna djela, objavljivala stručne članke u časopisu Hrčak, sudjelovala u radu niza povjerenstava svoga resornoga Ministarstva te u povjerenstvima Grada Zagreba, držala predavanja i vodila radionice na stručnim skupovima, sudjelovala sa svojim učenicima na Smotri učeničkih literarnih, dramskih i novinarskih ostvaraja LIDRANO na školskoj, općinskoj I državnoj razini. Dobitnica je Državne nagrade “Ivan Filipović” za 2008. godinu.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
 pojedinom piscu da u svojim djelima mora rabiti isključivo hrvatski standardni jezik){kind=link}