Ivo Lučić: Hrvatski entitet će Bošnjaci ponuditi Hrvatima onda kada bude kasno za BiH

Na tribini naslova Herceg-Bosna – zabluda ili spas koja je održana u utorak 25. travnja razgovarali su talijanist, filozof i javni intelektualac Nino Raspudić – više kao moderator negoli kao sudionik rasprave – i Ivo Lučić, povjesničar i sudionik Domovinskoga rata.

Mitovi o Bosni i Hercegovini

S desetljećima nerješivom jednadžbom koju čine odnosi između tri naroda koja žive u Bosni i Hercegovini kao provodnim motivom, tijek tribine zamišljen je kao kratki povijesni pregled niza događaja koji su stanje u BiH dovele do točke u kojoj se ta u gotovo svakom aspektu nestabilna država danas nalazi. Na samome početku razgovora Ivo Lučić je opovrgnuo mitove koji su rašiteni u krugovima bošnjačkih unitarista, a po kojima je Bosna i Hercegovina u srednjovjekovnome i osmanskom razdoblju bila prosperitetna, da bi štošta pošlo po zlu austrougarskom aneksijom 1878. godine.

Kada je Austro-Ugarska pripojila Bosnu i Hercegovinu, kaže Lučić, “u materijalnom smislu od svega toga nije ostalo ništa. Kada je Austro-Ugarska radila popis stanovništva, 87 ih je posto bilo nepismeno”. “Bosna i Hercegovina bile su dvije zapuštene osmanske pokrajine bez ikakvih institucija”, dodao je.

Još jedan mit na koji se Lučić osvrnuo onaj je o nerazvijenosti nacionalnog identiteta stanovništva Bosne i Hercegovine iz predaustrougarskoga vremena. “Ti narodi tada nisu postojali kao političke nacije”, rekao je Lučić, no to ne znači da nisu postojali u sklopu “rodovsko-plemenskih zajednica” iz kakvih su, uostalom, i nastale suvremene nacije.

Izjava Josipa Jurja Strossmayera koja se iz današnje perspektive može ocijeniti proročanskom, podsjetio je Lučić, jest ona u kojoj biskup izražava sumnju u to da će Austro-Ugarska “dovesti BiH u red”, i to zato što će se “i oni brzo raspasti; a raspast će se zbog samoljublja i egoizma glavnih dviju nacija koje ne vide onoga trećeg, i koje uopće s njim ne računaju. Svaka sličnost s današnjom Bosnom i Hercegovinom je slučajna”, dometnuo je Lučić.

Budućnost Bosne i Hercegovine

Iako je Lučić u par navrata tijekom tribine istaknuo kako se kao povjesničar ne bavi horoskopom i proricanjem budućnosti, na samome se kraju razgovora, u dijelu u kojemu je publika postavljala pitanja, predviđanje budućnosti Bosne i Hercegovine ponovno je došlo na red.

“Hrvatski entitet će Bošnjaci ponuditi Hrvatima onda kada bude kasno za BiH”, rekao je Lučić, podsjetivši kako je do raspada mnogih državnih tvorevina na ovim prostorima dolazilo upravo uslijed prekasne reakcije najmoćnijega naroda, koji je ustupke onima koje je držao podvrgnutima sebi ponudio kada to više nije moglo imati učinka na razvoj događaja. “Iz tog je razloga propala Austro-Ugarska, iz tog su razloga propale i obje Jugoslavije. Što mislite kako će završiti Bosna i Hercegovina?”

Predviđajući do čega bi mogle dovesti od kraja rata nerazriješeni problemi naroda BiH, Lučić nije isključio ni ono što je nazvao “sirijskim scenarijem”.

“Sirija je uništena jer su i Saudijska Arabija, Turci, tko sve ne, imali svoje interese na tom prostoru, pa je Sirija, koja je nekoć bila pristojna zemlja u koju su čak i naši ljudi išli raditi, pretvorena u kaos. Milijuni su rastjerani i ta zemlja je uništena – to trebamo spriječiti u Bosni i Hercegovini”, zaključio je.

Stradanje Hrvata u BiH u Drugom svjetskom ratu i poraću

“Ljudi ne znaju za stradanje Hrvata u BiH u 2. svjetskom ratu”, rekao je Lućić. U tri bosanskohercegovačke županije za koje postoje konkretni podaci, “poginulo je 24 000 Hrvata, a od toga dvije trećina poslije rata”. Prosjek godina tih žrtava bio je 23 godine, istaknuo je.

Raspudić je primijetio kako su to “od Livna do Kupresa”, takoreći, “dvije Srebrenice”, i to u “par mjeseci poslije rata”. “Poslijeratni teror – najjači do ’66., ali praktički sve do ’90. – doveo je do toga da ljudi nikada nisu prihvatili Jugoslaviju”, nadovezao se Lučić.

“Ta su područja bila i izvan ekonomskih tokova; iseljavana su čitava sela, a ljudi ubijani”, istaknuo je, navevši kao primjer slučaj Danice Glavaš koju je, u studenome 1947., ispred crkve dočekala Udba, pitala je zna li gdje je njezin muž, i potom joj – kad je dala negativan odgovor – pucala u glavu, u javnosti.

Muž joj je, inače, već 6 mjeseci bio mrtav, a cijeli taj čin – kazao je Lučić – podsjeća na “strijeljanje za odmazdu”, kako se ne ponaša vladajući društveni faktor, već okupator, i to par godina nakon završetka rata.

Kontekst nastanka Herceg-Bosne

“Kako si ušao u Udbu ’91.?”, upitao je Raspudić u šali, aludirajući na optužbe s kojima se Lučić susretao u javnosti.

“Nažalost, imamo ljude koji nisu u stanju razumjeti procese, pa ne znaju kad je bila promjena vlasti, kad je Udba nestala i što znači Centar službi bezbjednosti nakon izbora, a što je značilo prije toga. Znate li tko je bio posljednji predsjednik Predsjedništva Socijalističke Hrvatske? Franjo Tuđman; nakon izbora nazivi nisu odmah promijenjeni, to se dogodilo tek nakon donošenja novih Ustava”, kazao je Lučić.

“Rat u Hrvatskoj za nas, Hrvate iz BiH, nije bio u skladu s onim što je Izetbegović rekao, kako to ‘nije naš rat'”, naglasio je Lučić. “To za nas nije bio neki drugi rat, nego naš rat, od prvog dana do posljednjeg”.

“Osnivanje Herceg-Bosne bilo je izraz solidarnosti. Time smo dali do znanja da ćemo se suprotstaviti ratu i napadu na Hrvatsku i BiH. Htjeli smo zaštititi Hrvatsku i boriti se za nju”, rekao je Lučić.

“Bez Republike Hrvatske – to jest Tuđmanove politike – od Hrvata u BiH ne bi ostalo ništa; a bez Hrvatske Republike Herceg-Bosne Knin nikada ne bi bio oslobođen”, zaključio je.

“Dijeljenje Bosne i Hercegovine”

Osvrnuvši se na optužbe da je Herceg-Bosna bila oruđe za podjelu Bosne i Hercegovine, Lučić je kazao kako je svaki plan međunarodne zajednice, koji su i Hrvati prihvaćali, podrazumijevao cjelovitu Bosnu i Hercegovinu. “Ali bošnjački unitaristi su sve što nije bošnjačka nacionalna država tumačili kao ‘podjelu'”, istaknuo je.

Na Raspudićevo pitanje kakva je bila umiješanost Republike Hrvatske u rat u Bosni i Hercegovini, Lučić je odgovorio kako je ona “iz današnje perspektive – premala”.

Hrvatski utjecaj na BiH nije bio nikakva agresija, dodao je, “nego krpljenje rupa i pomoć u obrani očuvanih područja”. Daleko je manji broj vojnika iz Hrvatske vojske sudjelovao u sukobima u BiH nego, recimo, muslimana iz Sandžaka, ili mudžahedina s Bliskog istoka.

Kada se danas govori o “udruženom zločinačkom pothvatu” to je metoda pomoću koje se Hrvate želi staviti u kategoriju koju Lučić opisuje riječima: “Ili si ‘naš’, ili si zločinac”. “U tu kategoriju spada svatko tko progovori o pravu na jezik, identitet…”, dometnuo je Lučić.

“Jasan cilj međunarodne zajednice jest da se procesi ne dovrše da bi te nedovršene situacije mogli iskoristiti u svoje interese”, podcrtao je.

Herceg-Bosna iz današnje perspektive

Upitan o ulozi Herceg-Bosne u hrvatskoj i bosanskohercegovačkoj povijesti, Lučić je odgovorio: “Bez nje Hrvata kao nacije u BiH ne bi bilo, a Republika Hrvatska danas ne bi bila slobodna niti u svojim granicama. Hrvatska Republika Herceg-Bosna svijetla je točka u hrvatskoj povijesti i sretan sam što sam sudjelovao u tome”, zaključio je.