Hrvatski demograf Stjepan Šterc gostujući nedavno na HRT-u govorio je o priči svog oca koji je bio na Bleiburgu. Potvrdio je da se bavio procjenama između popisa stanovništva 1931. i 1948. godine, koliko bi stanovništva bilo po standardnim stopama susjednih zemalja, čak je uzeo manju stopu, i koliko stanovništva nedostaje i došao do brojke da je u Hrvatskoj nedostajalo 350.000 stanovnika (Hrvata) u popisu 1948. godine, da je na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine ta brojka iznosila 500.000, a i da je izračunao da ih je na Bleiburgu i Križnim putovima ubijeno 305.000. Voditelj emisije uporno je ponavljao da je iznosio različite brojke ne shvaćajući da se radi o različitim brojkama za različite skupine stanovnika.
Hrvatsko dvadeseto stoljeće jedno je od najtragičnijih stoljeća jednoga od europskih naroda, a to se nastavilo i u 21. stoljeću.
Hrvatska je u dvadesetom stoljeću izgubila 2 milijuna i 434 tisuće ljudi
Jedini je hrvatski narod, naime, imao 1948. godine negativnu demografsku bilancu te se taj trend nastavio i nakon toga kroz iseljavanje političko – ekonomske emigracije, mahom iz ruralnih krajeva, a vrhunac toga događa se danas.
“Ukupno u dvadesetom stoljeću, Hrvatska je izgubila 2 milijuna i 434 tisuće ljudi. Ostaje nam da je 305 tisuća ljudi iz Hrvatske stradalo na Križnom putu i Bleiburgu, a to nije sve. Procjena se lako diže na 350 tisuća. U ovoj brojci uračunati su gubitci samo iz područja današnje Hrvatske”, rekao je Šterc prošle godine govoreći o utjecaju stradanja u Bleiburgu na hrvatski demografski razvoj.
Međutim, neki se i danas upinju očuvati dogmu o nepogrješivosti i bezgrješnosti jugoslavenskog maršala Josipa Broza Tita, vrhovnog zapovjednika NOV i POJ/JA i generalnog sekretara Komunističke partije Jugoslavije.
Bleiburška tragedija i Križni put
Pod Bleiburškom tragedijom i Križnim putem hrvatskoga naroda godine 1945. podrazumijevaju se zbivanja i događaji vezani za operativno povlačenje oružanih snaga i državnih institucija te velikoga mnoštva pučanstva Nezavisne Države Hrvatske pred jugoslavenskom partizanskom Narodnooslobodilačkom vojskom (NOV) u svibnju 1945. kroz Sloveniju prema Austriji s namjerom da se ondje predaju snagama zapadnih saveznika antihitlerovske koalicije; predaja toga mnoštva u Sloveniji snagama NOV-a, odnosno Jugoslavenskoj armiji i britanskim snagama u Austriji; potom razoružanje, pljačka, odvođenje u obližnje zatvore i zarobljeničke logore; najokrutnije likvidiranje velikoga dijela toga mnoštva u Sloveniji, pa i u Austriji, ili pak njegovo upućivanje u kolonama na ubrzanim marševima kroz Sloveniju, Hrvatsko zagorje, Podravinu i Slavoniju prema Banatu i dalje kroz Srbiju sve do Makedonije, Kosova i Crne Gore ili pak kroz Sloveniju i Hrvatsku prema Zagrebu i Samoboru, Karlovcu, Sisku, na Banovinu, Kordun, prema Primorju, u Istru, na otoke, u Bosnu i Hercegovinu, pri čemu su pojedinci, veće i manje skupine, na desetine, stotine i tisuće, također često uz prometnice kojima su gonjeni, bili likvidirani, navodi povjesničar Anđelko Mijatović.
Na putu tih “marševa smrti’ stvarale su se masovne grobnice u koje su jugoslavenski komunistički antifašisti u BiH, u Bačkoj, Srijemu i po Srbiji do Makedonije bacali likvidirane hrvatske zarobljenike.
U brojnim su antifašističkim logorima poput onih u Jasenovcu, Gradiški, Karlovcu, Jamodolu, Macelju, Slunju, Čemernici, Budačkom i nekim dijelovima Zagreba… nakon obreda mučenja ubijani hrvatski zarobljenici i civili na licu mjesta ili su komunistički antifašisti odvodili zarobljenike na poznata stratišta kao: Daksa, Jazovka, Macelj, Budački, Kosinju, Petrova Gora, brojna stratišta u Zagrebu ispod Sljemena, Gračani… Iz tih i drugih logora komunistički antifašisti izvodili su ljude na ubijanje.
Pretjerivalo se sa žrtvama fašizma a potpuno se prešućivalo žrtve komunizma
U Hrvatskoj se tijekom pedeset godina komunizma o tim komunističkim zločinima nije smjelo ništa govoriti ni znati, komunistička historiografija kojoj su glavna tema bili zločini okupatora nije službeno ništa znala o zločinima osloboditelja. Dok se pretjerivalo sa žrtvama fašizma, potpuno se prešućivalo žrtve komunizma, štoviše žrtve komunizma službenim statistikama prikazivale su se kao žrtve fašizma, ističe Vladimir Mrkoci za Vijenac.
„Po broju ljudskih gubitaka, slučaj Bleiburg i ‘križni put’ ogledni su primjer partizanske i komunističke represije i zločina odnosno ‘obračuna s narodnim neprijateljem’ u Jugoslaviji, i Hrvatskoj, potkraj Drugoga svjetskog rata i u neposrednom poraću“, navodi povjesničar Vladimir Geiger s Hrvatskog instituta za povijest.
Pojasnio je za Narod.hr prije dvije godine da u mnogobrojnoj literaturi o Bleiburgu i „križnom putu“, koja donosi različite procjene, izračune i navode, broj stradalih i žrtava kreće se u rasponu od oko 50.000 do, posebice kod hrvatskih, a i srpskih emigrantskih autora, najčešće 200.000, 250.000 poginulih i ubijenih zarobljenih ustaša, domobrana i civilnog stanovništva NDH.
Prema izračunima/procjenama V. Žerjaviću na Bleiburgu i ‘križnom putu’ život je izgubilo najviše Hrvata 45.000 i Muslimana 4.000 odnosno Hrvata i Muslimana 45.000 do 55.000, zatim Slovenaca 8.000 do 10.000 i Srba i Crnogoraca oko 2.000“, ocijenio je te dodao kako najnovija istraživanja arhivskog gradiva i stratišta odnosno masovnih grobnica u Sloveniji upućuju da bi konačne brojke stvarnih gubitaka vezanih uz slučaj Bleiburg mogle biti i veće od navedenih izračuna ili, prema svemu sudeći, da bi brojke stvarnih gubitaka nekih nacionalnih skupina, ponajprije Slovenaca i Crnogoraca, mogle biti i znatno veće od navedenih izračuna.
Prema nekim izračunima, primjerice K. Katalinića, stvarni gubitci Hrvata (uključujući i muslimane) vezani uz Bleiburg i ‘križni put’ iznose minimalno 85.000, vjerojatno 135.500 i maksimalno 198.500 osoba. Poimenični popisi onih koji su život izgubili na Bleiburgu i ‘križnom putu’ su nesustavni i nepotpuni.
Najopsežniji popis Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Republike Hrvatske iz 1999., donosi podatke za 13.300 osoba koje su na Bleiburgu i „križnom putu“ izgubile život.
„Prema sustavnoj usporedbi procjena, izračuna i popisa ljudskih gubitaka koje su prouzročili partizani i komunisti u Jugoslaviji tijekom Drugoga svjetskog rata i u poraću, M. Portmanna, na Bleiburgu i ‘križnom putu’ život je izgubilo oko 80.000 ratnih zarobljenika Hrvata, Bošnjaka, Srba, Crnogoraca, Slovenaca, Nijemaca, uglavnom vojnika, ali i civilnog stanovništva“, navodi povjesničar Geiger.
Također ističe kako neki hrvatski povjesničari zastupaju staru emigrantsku tezu da su na Bleiburgu i i „križnom putu“ stradali samo ili uglavnom Hrvati, te da se u svibnju 1945. dogodio „genocid“ nad Hrvatima odnosno površno i shematski sve prikazuju kao mržnju na hrvatstvo.
„Takva stajališta i danas su prisutna, pa i gotovo prevladavajuća, u najvećem dijelu hrvatske javnosti“, ocijenio je Geiger te dodao „iako se može prihvatiti da je među stradalima bilo najviše Hrvata, ne smije se zaboraviti činjenica da su među zarobljenima te zatim ubijenima bili i mnogobrojni Nijemci, Slovenci, Srbi, Crnogorci, Bošnjaci i drugi, vojnici, ali i civili“.
„Današnji, pak, ‘hrvatski antifašisti’ iako bi se moglo reći da je često puta riječ o osobama koje se nisu odrekle propalog komunističkog svjetonazora, upinju se i dalje, unatoč i njihovim deklarativnim izjavama da osuđuju svaki zločin, prešutjeti i omalovažiti svako istraživanje Bleiburga i ‘križnoga puta’ koje ne podržava ‘antifašističku’ sliku prošlosti“, objasnio je Geiger te dodao kako ujedno, događaje i zločine koji su postali javni i neupitni, nastoje minimalizirati i iznositi njima svojstvena obrazloženja.
Povjesničar se mora držati načela da se o povijesnim zbivanjima sudi prema civilizacijskim standardima vremena u kojem su se odvijala
Ivo Goldstein misli da “Titovu odgovornost za počinjene ratne zločine nad zarobljenicima i civilima u svibnju 1945. godine […] valja ocjenjivati sukladno ondašnjim prilikama i ondašnjim kriterijima, koji nisu istovjetni današnjim, navodi Geiger u svojoj knjizi “Josip Broz Tito i ratni zločini” i dodaje: “Goldstein je u pravu. Povjesničar se mora držati načela da se o povijesnim zbivanjima sudi prema civilizacijskim standardima vremena u kojem su se odvijala. Prema Ženevskoj konvenciji o postupanju s ratnim zarobljenicima iz 1929., koja su bila na snazi u vrijeme događaja o kojima se ovdje raspravlja, i koje su se trebali pridržavati i pripadnici NOV i POJ/JA, čiji je vrhovni zapovjednik bio J. Broz Tito: silom ili dobrovoljno razoružani protivnik više nije neprijatelj, nego ratni zarobljenik i kao takav mora biti pošteđen; ratni zarobljenik ne potpada više pod vlast vojnika ili jedinice koja ga je zarobila, nego države čijoj vojsci taj vojnik, odnosno jedinica pripada; ubiti razoružanog protivnika u ratu nije dopušteno i predstavlja zločin, a svako zlostavljanje znači kukavičluk i barbarstvo.”
Nakon što su hrvatsku vojsku razoružali Englezi i predali partizanima zarobljenike koji su bili tjerani u kolonama, započela je „junačka“ borba partizana i obračun sa zarobljenicima. Započeli su masovni pokolji zarobljenika, ne samo vojnika nego i civila, žena i djece. Svi putovi kojima su tjerane kolone zarobljenika bili su puni leševa. Sve špilje, jame, rudarska okna, protutenkovski rovovi, jezera, ribnjaci služili su kao grobovi, a kad nije bilo gotovih jama, zarobljenici su morali kopati vlastite grobove.
Slovenija groblje Hrvata
U “Zborniku Slovenija 1941–1948–1952. Zamolčani grobovi in njihove žrtve” (Ljubljana 2000) navode se i neka grobišta i broj poubijanih hrvatskih vojnika i civila i tvrdi se da je u Sloveniji od 23. svibnja 1945. ubijeno 190.000 Hrvata. Na Križnom putu od Dravograda do hrvatske granice ubijeno je 145.000 Hrvata. U Kočevskom Rogu 41.000, u Zasavskom Hribovju 24.000, u Brežiškom Polju Mostec 6000, u Krakovskom Gozdu u jedanaest grobišta 5000, ubijen je dio hrvatske vlade i djece te opatica, u mjestu Lancovo 1300, u Crnom Grobu ostatak vlade pobijene u Lancovu 200 (str. 421).
Ali to još nije potpun popis, naknadno su otkrivena još neka mjesta masovnih grobnica. U Teznu kraj Maribora prigodom gradnje ceste otkriven je protutenkovski jarak ispunjen leševima. Iskopano je 1179 leševa hrvatskih vojnika, a otkriven je samo kraći dio rova, mnogo dulji ostao je neotkopan (str. 628).
U Žančanima kraj Slovenj Gradeca, bilježi Zbornik na str. 631, u duboko urezan 600 metara dug šumski put za otpremu drva bilo je nabacano i zemljom nasuto 4000–7000, hrvatskih bjegunaca domobrana i mobiliziranih Slovenaca. Egzekuciju su pod zapovjedništvom slovenskih partizana i terenaca izveli (sve hladnim oružjem) 31. vojvođanska divizija i 1. divizija KNOJ-a.
U nekim dijelovima Slovenije ne mogu se izvoditi veći zemljani radovi, a da se ne naiđe na grobišta. Prigodom izgradnje ceste u Pohorju našli su toliko kostiju i lubanja da su trasu puta označavali lubanjama postavljenim na kolce (str. 639).
Uz JA glavni organizatori, ali i egzekutori, bili su slovenski partizani, oni su organizirali, određivali mjesta i sudjelovali u svim masovnim pokoljima. »Za desetke tisuća krivo je zapovjedništvo 3. i 4. armije, a pokolj su organizirale i počinile slovenske vlasti« (str. 629), ističe Vladimir Mrkoci.
U Sloveniji ima oko stotine obrađenih masovnih grobnica, pretežno od Hrvata, a u Hrvatskoj ima preko 1000 masovnih grobnica žrtava komunističkih zločina nakon Drugog svjetskog rata. Nekima od žrtava u tim grobnicama prethodilo je mučenje ljudi u privremenim logorima. Na to je ukazao i poznati komunistički antifašist Simo Dubajić, koji se hvalio da je poslao u smrt 30.000 Hrvata i žao mu je da nije i više. U samom govoru u Ljubljani u svibnju 1945. Josip Broz Tito kaže: “Likvidirali smo dvjesto tisuća bandita, a još smo toliko zarobili.”
Josip Broz Tito na vrhu piramide vojne i civilne vlasti
“Josip Broz Tito nalazio se, i tijekom Drugoga svjetskog rata i u poraću, na vrhu piramide vojne i civilne vlasti i objedinjavao je najvažnije položaje i dužnosti u Komunističkoj partiji Jugoslavije i Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji/Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji. Ukratko, J. Broz Tito bio je osoba neosporna autoriteta, koja je u rukama imala sve bitne položaje vezane uz Partiju, vojsku i državu. Svatko je odgovoran onoliko koliko je utjecao, ili pak mogao utjecati, na događaje oko sebe i u svome vremenu. Josip Broz Tito je želio, mogao, odlučivati o svemu, i tu treba tražiti i mjeru njegovih, kao i bilo čijih, odgovornosti i zasluga. Historiografija o partizanskoj i komunističkoj represiji i zločinima tijekom Drugog svjetskog rata i u poraću i o J. Brozu Titu tek treba donijeti utemeljene odgovore. Može se pretpostaviti da ti odgovori za mnoge neće biti ugodni“, ističe povjesničar Vladimir Geiger u svojoj knjizi “Josip Broz Tito i ratni zločini”.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
