Dvodnevna međunarodna konferencija “Prvi svjetski rat i avangardna umjetnost” održava se u Muzeju suvremene umjetnosti (MSU) u Zagrebu.
Na konferenciji će danas i sutra nastupiti 21 izlagač iz Rusije, Njemačke, Švicarske, Crne Gore, SAD-a, Hrvatske i Srbije.
Otvarajući skup ravnateljica MSU-a Snježana Pintarić je istaknula kako je konferencija uvod u cijeli niz zbivanja kojima se u Hrvatskoj obilježava 100. obljetnica početka Prvoga svjetskog rata.
U izlaganju “Rušenje institucija umjetnosti u vrijeme Prvoga svjetskog rata u Rusiji – otvaranje avangardne fronte 1917. godine” Sonja Briski Uzelac je podsjetila kako je proces rušenja institucija počeo još prije početka Prvoga svjetskog rata. Nastao je iz radikalne svijesti i potrebe za promjenom, rekla je dodavši kako su se već tada pojavili termini “projekt” i “novi život”.
Ocijenila je kako je na političkom planu radikalno rušenje pokrenuto revolucijom 1917. godine te dodala kako je ona otvorila proces rušenja institucija umjetnosti.
“Avangarda ne teži osigurati autonomiju umjetnosti od stvarnosti”, rekla je dodavši kako ona ruši koncept subjektivističke etike.
Briski Uzelac je istaknula kako je među prvim manifestima avangarde bio “Šamar umjetnosti”, a “poetika osporavanja” i prevrednovanje su, kako je rekla, smatrane oslobađajućom točkom umjetnosti i novoga pogleda na svijet.
Podsjetila je i kako je nakon revolucije 1917. osnovan avangardni Odjel koji je okupljao umjetnike. Ta je skupina tražila ukidanje Akademije umjetnosti, podsjetila je Briski Uzelac.
Avangarda je izraz iz umjetnosti i politike za sve inovativne, eksperimentalne pokrete koji idu ispred svog vremena. Nastavak je modernizma na početku 20. stoljeća i traje od 1910. do 1930.godine. Termin se upočetku rabio za bilo koju vojnu jedinicu koja se nalazila ispred glavnine vlastititih redova, a danas se najviše rabi u svijetu umjetnosti, za oznaku skupina ili pojedinih umjetnika, koji su nositelji nečeg novog i idu ispred glavnine i ispred svog vremena.
Neki smatraju kako se koncept avangarde odnosi isključivo na marginalne umjetnike, pisce, skladatelje i mislioce čija djela nisu samo u opreci prema komercijalnim vrijednostima društvene matice (mainstream), nego se često nalaze na prevratničkim društvenom i političkom rubu društva.
Po marksističkom shvaćanju avangarda (komunistička partija) je onaj dio radničke klase koji ima najveću svijest o potrebi izgradnje novog socijalističkog društva kao prijalazne međufaze do potpunog besklasnog komunističkog društva.
Početkom Prvoga svjetskog rata javljaju se i nove teme kod umjetnika koje izazivaju osjećaje straha, izgubljenosti, razočaranosti i to se jako dobro očituje u djelima avangarde. Karakteristično je za nju nijekanje tradicije, težnja za eksperimentom, a ispituju se nova načela pisanja, zamišljaju se nove tehnike, depersonalizacija (književnici ne pišu o sebi), defabularizacija ili destrukcija romana (nema klasične fabule, a ni romana), odbacuju se sva pravila spajanjem različitih vrsta u jednu. Cilj avangardnih književnika bio je izazivanje šoka, odnosno želja im je bila šokirati publiku.
Konferenciju “Prvi svjetski rat i avangardna umjetnost” organizirali su Institut za istraživanje avangarde i Kolekcija Marinko Sudac, a financijski ju je poduprlo Ministarstvo kulture Republike Hrvatske. Uz konferenciju u MSU je otvorena i istoimena izložba avangardne umjetnosti.
