U devedeset i drugoj godini života u Zagrebu je u ponedjeljak, 25. srpnja, preminuo hrvatski prozaik, romanopisac i esejist, akademik, Slobodan Novak.
Slobodan Novak rođen je u Splitu, 3. studenoga 1924. godine, od oca Duje i majke Marije Smoje, kao deseti odvjetak stare splitske hrvatske pučke porodice Novakovih. Kršten je u katoličkoj crkvi imenom Ante Slobodan. Pučku je školu završio je u Rabu, a gimnaziju je polazio u Splitu, te maturirao u Sušaku. Diplomirao je hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti u Zagrebu 1953. godine. Drugi svjetski rat proveo je u partizanima, što je kasnije ironijski opisao u autobiografsko-esejističkim zapisima «Digresije» i «Protimbe» (2003.). Radio je kao lektor i korektor, dramaturg u HNK u Splitu, te kao novinar i urednik u nakladničkim kućama. Član je HAZU od 1983. godine. Godine 1999., 27. srpnja, Slobodan Novak proglašen je počasnim građaninom Grada Raba.
Počeo je tendencioznim i patetičnim pjesmama prepunima bolnih reminiscencija na ratne strahote. Stihovi su okupljeni u zbirci Glasnice u oluji (1950.). No, vrlo brzo se preorijentirao na pripovjednu prozu koju počinje objavljivati u «Krugovima» i «Republici». Pažnju kritike i publike svratio je kratkim autobiografskim romanom Izgubljeni zavičaj, 1955., u kojemu tematizira događaje iz djetinjstva provedena na idiličnom otoku. Roman protječe u znaku nostalgične evokacije emocijama natopljenih slika, lirskih i arkadijskih ugođaja, dok pripovjedački ritam pomno slijedi cikličnost izmjene godišnjih doba. Pripovjedač se javlja u dva lika: infantilnom «ja» koje promatra, registrira i upija sve oko sebe te sadašnjem, odraslom «ja» koje sentimentalno i s priličnom dozom rezignacije rekreira mladenačke slike i dojmove. Ta dvojnost, kojom postiže duboko intimno seciranje, jedna je od ključnih točaka Novakove umjetnosti pripovijedanja.
Najveći estetski domet ostvario je u romanu Mirisi, zlato i tamjan, 1968. godine. To je priča o rezigniranome umirovljenom intelektualcu srednjih godina koji sa svojom ženom na izoliranu otoku svodi životne račune i njeguje prastaru Madonu Markantunovu, nekadašnju bogatu patricijku i vlasnicu polovice otoka. Radnja se odvija šezdesetih godina, dok je vrijeme priče određeno Madoninim ekskrementalnim ciklusom: 18 dana između dva staričina «pražnjenja». Glavni lik – Mali – vezan je uz Madonu složenim odnosom koji je mješavina altruizma i mazohizma. Služeći staricu, Novakov antijunak zapravo okajava grijehe prošlosti i na simboličan, gotovo ritualan način, čisti se od bivšeg života, zabluda, bezbožništva i dogmatizma. U glavnome liku sabijeno je iskustvo čitave jedne generacije koja je vjerovala u politički projekt i socijalnu utopiju, a potom doživjela potpun slom, bolno otrježnjenje i deziluziju. U tom je svjetlu i lik Madone polivalentan: ona je simbol tradicije, povijesti, starog društva i Crkve – svega onoga što je generacija Malog u svojemu revolucionarnomu mladenačkom zanosu htjela srušiti. Zato se i kaže da «invalid budućnosti njeguje invalida prošlosti». Prepun vjerskih rituala i biblijske simbolike, na što upućuje već i naslov, roman operira s dvama slojevima značenja i s dvama planovima zbivanja: konkretnim i alegorijskim; profanim i sakralnim. Na prvoj razini problematizira se aktualna društvena stvarnost, dok se na drugoj uspostavlja alegorijska priča o otuđenju čovjeka. Slična dvojnost prati i glavnog lika: on je dualist, vjernik dviju vjera, razapet između ideala i stvarnosti. Tu će svoju idejnu rastrganost možda najbolje izraziti željom da mu, kad umre, na grob stave crvenu zvijezdu petokraku razapetu na crni križ. Kroz osobnu ispovijest i kroz mučan proces samospoznaje glavnog lika ovaj, u biti, moralistički roman analizira generacijsku sudbinu, obračunava sa svakom ideologijom i traži odgovore na temeljna egzistencijalna pitanja modernog čovjeka. Djelo je moderno strukturirano, realizirano kao veliki solilokvij s razgranatim asocijacijama. Pisano je tonom razorne ironije i sarkazma, a osnovni osjećaj u znaku je egzistencijalističke mučnine i gađenja prema svijetu.
Istu tematsku i poetičku liniju Novak slijedi i u kratku romanu Izvanbrodski dnevnik, 1977. Djelo je realizirano kao narativni triptih: sastoji se od triju posebnih novelističkih cjelina koje su međusobno povezane pripovjedačem, likovima, situacijama i motivima. Opisana su tri putovanja na relaciji Otok — Kopno — Otok. No i opet su ta putovanja povod za obračun s kolektivnim mitovima i vlastitim iluzijama.
U novije doba Novak se javio zbirkom razgovora s Jelenom Hekman, «Digresije», 2001., te proširenim «Digresijama», naziva «Protimbe», 2003. «Protimbe» su jedno od vrhunskih ostvarenja hrvatske autobiografske proze, bogate reminiscencijama i asocijacijama na mladost, politički i društveni život u Jugoslaviji, na piščev doživljaj Domovinskoga rata i političko-društvenih mijena do godine izlaska. Tu su portreti njegovih znanaca, prijatelja i protivnika, od Vlade Gotovca do Antuna Šoljana, od Svena Laste do Vladimira Bakarića, te autorova promišljanja i vrjednovanja položaja hrvatstva, pravopisa, estetike, haškoga suda, ratnih zločina, srpskog političkoga projekta, komunizma i nacionalnoga usuda.
Opsegom neveliko, Novakovo je djelo svojom kakvoćom, izražajnošću i ujednačenošću jedan od vrhunaca hrvatske moderne proze, ravnopravno najboljim svjetskim književnim ostvarajima egzistencijalističke usmjerbe.
Jedini je od hrvatskih intelektualaca koji je kritički pisao o ulasku Hrvatske u EU (u Forumu 10-12, Europa kojoj uvijek pripadamo nije isto što i politička zajednica u koju danas srljamo).
Tekst se nastavlja ispod oglasa
