U 92. godini preminuo je Vladimir Tadej, redatelj i doajen hrvatske filmske scenografije, navodi HRT.
Rođen u Novskoj 9. svibnja 1925, Vladimir Tadej, redatelj, scenograf, kostimograf, scenarist, filmski publicist, autor animiranih filmova, riječju svojevrsna renesansna osoba naših dana, proveo je prvih nekoliko godina života u rodnome mjestu, pa se za ocem i njegovim željezničarskim poslom (tata je u međuvremenu avanzirao od željezničarskoga telegrafista u prometnika i dobio je svoju crvenu kapicu) pomaknuo u Novu Gradišku, gdje su profesori likovnog odgoja Domaci i Kovačević prepoznali njegov slikarski talent (i poslovne sposobnosti jer je znao slikati za potrebe kolega kojima to baš i nije išlo od ruke, i njihove radove naplaćivati kupnjom bojica ili sličnim uslugama), a zatim u Svetu Klaru, tadašnje i današnje predgrađe Zagreba. Nakon pučke škole upisao se u III. gimnaziju, koju su pohađali mnogi slavni ljudi hrvatskoga slikarstva, filma, literature i sličnih umjetnosti, da bi iza toga počeo studij arhitekture na Tehničkom fakultetu u Zagrebu. Vladimir je doduše htio biti slikarom i neko je vrijeme pohađao privatni tečaj kod slavnoga profesora Krizmana, ali se otac tada sjetio svojih slikarskih pokušaja u Novskoj i nekako su mu pred očima stale titrati slike boema koji bajno žive pod pariškim i drugim mostovima, pa je sinu ozbiljno savjetovao neka se okane takvih šašavih ideja i baci se na nešto životu primjerenije. Tako se arhitektura pokazala kao logičan izbor.
No, pojavio se i deus ex machina u liku Ervina Šinka, koji se zaista zvao Franjo Spitzer i bio je hrvatski i mađarski književnik, pjesnik i analitički prozaist, a neko vrijeme, nakon Drugoga svjetskog rata, i ministar kulture Narodne republike Hrvatske. Rečeni je Šinko jednoga dana pozvao Vladimira Tadeja, tada još studenta arhitekture, i priopćio mu kako su oni čuli za njega, da je darovit i to, da je i slikar i arhitekt i sve, pa mu je ponudio angažman scenografa u prvim filmovima snimanim tih poratnih godina. Tako se Vladimir Tadej našao 1947. u Jadran filmu, najprije kao asistent scenografa u filmu Živjeće ovaj narod redatelja Nikole Popovića. Ni Šinko ni bilo tko drugi, pa ni sam Vladimir Tadej, nisu tada znali da će od njega postati jedan od začetnika stvaranja filmske scenografije u Hrvatskoj i kakvu će karijeru ostvariti. Onaj (ne)odlazak u Ameriku pokazao se tih dana, i poslije, kao nebitan. Studij, doduše, nije nikada završio, ali nije ni »mislio da su diplome ona presudna životna stvar«. To je i dokazao cijelim svojim profesionalnim životom, navode na stranicama Hrvatskog filmskog saveza.
Kao redatelj debitirao je s ‘Družbom Pere Kvržice’ 1970-te, a film ‘Žuta’, o dobrodušnoj beogradskoj prostitutki, i film ‘Hitler iz našeg sokaka’, za koji je 1975. u Puli dobio Srebrnu arenu za režiju, kritika smatra njegovim najvažnijim radovima.
Posebno je zamijećena njegova scenografija u filmovima ‘Zastave’ i ‘Izgubljene olovke’.
Kao scenarist uspješno je surađivao s Vatroslavom Mimicom te u ranim radovima Zagrebačke škole crtanog filma. Okušao se i u eksperimentalnom filmu.
Vladimir Tadej dobio je 2005. nagradu Vladimir Nazor za životno djelo.
