U sklopu popratnog programa 67. Dubrovačkih ljetnih igara, knjiga „Ratni dnevnik Pava Urbana“ urednice i autorice predgovora Dubravke Vrgoč predstavljena je sinoć, 13. kolovoza. U prepunom atriju palače Sponza, knjigu su pred brojnom publikom, uz urednicu, predstavili direktor izdavača Meandar medije Branko Čegec te Slaven Tolj koji se prisjetio posljednjeg susreta s Pavom, dok je ulomke čitao Frano Mašković.
Zaljubljenik u fotografiju, zaljubljenik u svoj grad, Pavo Urban je u veliku knjigu života zauvijek zapisao bolne trenutke koji su postali neodvojivi dio povijesti grada. Urednica Ratnog dnevnika Dubravka Vrgoč među ostalim piše kako je Pavo Urban majstor u „zaustavljanju slike u kojoj se Grad transformira u ratište, a njegovi stanovnici postaju ne samo nijemim svjedocima tragedije, već i stradalnicima.“ Uz tužna sjećanja na nemile dubrovačke dane, ovaj dnevnik donosi i intimnu ispovijest jedne zaljubljene duše. Vrgoč dodaje: „Ono što Ratni dnevnik Pava Urbana čini drugačijim upravo je beskompromisna iskrenost u bilježenju stvarnosti. Možda i zbog te gotovo bolne iskrenosti forma dnevnika prelazi u mnogu intimniju formu, i to ispovjednu, u ljubavno pismo djevojci koja je tisućama kilometara daleko te se čini da zabilješke moraju biti što iskrenije i što preciznije kako bi upravo njoj bile što autentičnije. U konačnici, zapis je to o zastrašujućoj stvarnosti u kojoj pisac dnevnika čezne za ljubavlju i blizinom One koje tu nema.“ Malo je tko slutio da će se nedugo nakon nastanka tog pisma, Dubrovnik sjećati Pava, kao onog kojeg ‘tu više nema’. Pavo je svoj dnevnik u obliku pisma uspio poslati iz opkoljenog Dubrovnika svojoj djevojci Mari Bratoš koja se tada nalazila u SAD-u. Pismo je putovalo 2 mjeseca, a u Marine je ruke stiglo 20 dana nakon Pavove smrti.
Pavo Urban u rujnu 1991. upisuje Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu, smjer filmsko i televizijsko snimanje, koji nikad nije započeo jer odlučuje ostati braniti ratom pogođeni Dubrovnik. Kao dragovoljac odlazi na prvu crtu bojišnice gdje započinje svoj ratni fotografski opus koji naziva Rat art. Tamo je, u Postranju u Župi dubrovačkoj zapisao i prve dnevničke retke. Umro je s fotoaparatom u rukama, pogođen gelerom granate koja je pala između Orlanda i crkve svetog Vlaha, u dobi od 23 godine. Njegova posljednja fotografija, kasnije nazvana „Kamena prašina nad Gradom“ postala je simbol ratnih razaranja Dubrovnika.
