Otkako je na Općoj konferenciji UNESCO-a 2005. godine, u suradnji s Koordinacijskim vijećem udruga audiovizualnih arhiva (CCAAA) i drugim članovima, 27. listopad proglašen Svjetskim danom audiovizualne baštine, nacionalni filmski arhivi, televizije, radio stanice, udruge, ali i vlade pojedinih zemalja, svake godine diljem svijeta na taj datum svečano obilježavaju taj dan. Organiziraju se lokalni programi, rasprave i javna predavanja s ciljem isticanja osjetljivosti i ugroženosti audiovizualne baštine, ali objavljuju i do sada nepoznati filmski radovi iz kolekcija ustanova nadležnih za njihovo čuvanje koje na taj način prezentiraju svoj rad. Hrvatski filmski arhiv Hrvatskoga državnog arhiva u suradnji s Hrvatskim filmskim savezom posebnim filmskim programima tradicionalno u kinu Tuškanac obilježava Svjetski dan audiovizualne baštine čija je ovogodišnja poruka “Arhivi u opasnosti: potrebno je više” (Archives at Risk: much more to do).
Uz 35. obljetnicu osnutka Hrvatskoga filmskog arhiva HDA
Kada bi se odlučivalo koji je oblik ljudskog stvaralaštva u komunikacijskom i umjetničkom smislu označio 20. stoljeće to bi nesumnjivo bio fenomen pokretne slike ili jednom riječju – film.
Nastao na tehnološkim tekovinama 19. stoljeća, prije svega fotografiji, svojom pojavom ispunio je ljudsku potrebu da se stvori zapis toliko blizak stvarnosti da sama granica između svijeta promatrača i svijeta medija naizgled prestaje postojati. Pokretne slike ili film tako ubrzo nakon svog nastanka prestaju biti samo spektakularna igračka te postaju snažno komunikacijsko sredstvo pomoću kojeg je moguće priopćiti razne ideje i stvoriti umjetnička djela koja svojom snagom mogu pokrenuti mase. Ta revolucija u komunikaciji koju je donio film neizbrisivo je promijenila naše viđenje svijeta ali jednako je tako promijenila našu percepciju prošlosti, pripovijedanja priča pa i definiranja samih društvenih odnosa. Nesumnjivo je ta vrijednost filma bila jedan od razloga koji su već u ranom razdoblju filmskog stvaranja doveli do stvaranja prvih filmskih kolekcija, zbirki te konačno filmskih arhiva, da bi se kasnije razvile i prve kinoteke kao mjesto ne samo čuvanja već i prezentacije nečega što danas smatramo filmskom baštinom. S tom namjerom očuvanja filmske baštine, prije 35 godina, 1979., osnovana je i Hrvatska kinoteka kao nacionalni filmski arhiv pri Hrvatskom državnom arhivu. Sam odabir imena koje sadrži riječ „kinoteka“ može nam sugerirati ambicije osnivača Mate Kukuljice i drugih da ustanova koja se tada osnivala jednom preraste u svojevrsni centar koji bi na jednom mjestu spajao filmsku arhivistiku, istraživačku i izdavačku djelatnost s kinotečnim programima i muzejskom djelatnošću. Jer „kinoteka“ podrazumijeva sve to zajedno. Možda Hrvatska kinoteka nije postala takav centar ali ono što je nastalo u 35 godina njenog rada kao filmskog arhiva nije ništa manje značajno.
Iako bez svoje kino dvorane, Hrvatska kinoteka nekada a Hrvatski filmski arhiv danas u okviru svojih mogućnosti radi na pripremi i realizaciji filmskih programa kako u Hrvatskoj tako i u inozemstvu što je Hrvatski filmski arhiv Hrvatskoga državnog arhiva pozicioniralo kao neizbježnog partnera u prezentaciji hrvatske filmske baštine.
U proteklih 35 godina Hrvatski filmski arhiv možda nije postao centar kakav su u svojim mislima imali osnivači, ali njegova je djelatnost omogućila da za sljedećih 35, 50 ili možda 100 godina neki novi zaljubljenici u pokretne slike mogu doživjeti filmsku projekciju, to čudo 20. stoljeća, na isti onaj način kao i generacije prije njih.
