Na svetkovinu Tijelova, Presvete Krvi i Tijela Isusova, u četvrtak 3. lipnja, sisački biskup Vlado Košić predvodio je svečano misno slavlje u svetištu Majke naših stradanja u Gori. U koncelebraciji bio je župnik sisačke župe Pohoda BDM vlč. Ivan Grbešić koji je na početku pozdravio biskupa i sve okupljene pozvavši ih na molitvu za župnika ove župe i rektora preč. Paška Glasnovića koji je iznenada završio na liječenju u bolnici. Tom prigodom biskup je pod misom i krstio Katarinu, peto dijete u obitelji Josipa i Paline Nikić.
U homiliji biskup je poručio kako nas današnja svetkovina vraća na početke i samu bit naše vjere.
„Slaveći Euharistiju mi slavimo Kristovo utjelovljenje, Tijelo Kristovo koje nam se daje u kruhu i njegova Krv u vinu koje posvećujemo na oltaru kad opunomoćeni službenik Crkve izgovara Isusove riječi: Ovo je tijelo moje… ovo je krv moja. To je isto Tijelo Kristovo, koje mi blagujemo u svetoj Pričesti, koje je rodila Blažena Djevica Marija. Evo, mi danas slavimo Tijelovo u svetištu Majke Božje Gorske. Ono je danas razrušeno. Kao da nam govori: Isus, kojega je rodila Marija, je onaj hram koji je bio srušen ali ga je on za tri dana opet sagradio. Ali to da je bio srušen – kako je najavio Židovima koji su ga pitali kojom vlašću iz hrama izgoni trgovce – znači da je umro za nas na križu. Euharistija je to dvoje: Žrtva i Gozba. Žrtva Kristova na Kalvariji bila je u davanju života, Krist je tu umro za nas. Euharistija je nekrvna žrtva, kako se voli reći, jer u njoj Isus Krist ne umire ponovno nego nam se on daje ali žrtva je ista: njegova ljubav prema nama. Euharistija je stoga najveća ljubav Božja na zemlji.
Gozba je s Kristom jer nam se daje Kruh života, jer blagujemo Tijelo Kristovo i njegovu Krv u prilikama kruha i vina, da nas nahrani za vječni život. Da bismo bili dionici te gozbe, potrebna je – poniznost“, rekao je biskup te podsjetio na riječi pape Benedikta XVI. koji je rekao da je Veliki četvrtak škola poniznosti.
U nastavku biskup je ustvrdio kako se Kristova žrtva i polaganje života ne može shvatiti bez shvaćanja poniznosti koju nam je Bog sam pokazao u Kristu i osobito na križu te nam je tako i Euharistiju darovao kao najveći znak one ljubavi koja je bila spremna iz poniznosti poći u smrt za nas. „Budimo zahvalni Gospodinu koji nam u Euharsitiji dolazi u susret. Budimo zahvalni i Mariji koja je omogućila utjelovljenje Sina Božjega koji je po njezinu pristanku i sudjelovanju radi nas ljudi i našega spasenja postao čovjekom. Poklonimo se Gospodinu u Euharistiji, najprije tako što ćemo blagovati njegovo uskrsnulo Tijelo, koje nam se daje u otajstvu a mi ga blagujemo stvarno prisutna u kruhu i vinu.
Danas mu se ne samo klanjamo, i tako mu zahvaljujemo što nam je došao po Mariji, umro za nas nakrižu, darovao nam se u Euharistiji, poučio nas poniznosti i pozvao da ga slijedimo, nego mi ga danas želimo pokazati svijetu. Kad se naime nosi Presveti Sakrament u tijelovskoj procesiji, želi se svima pokazati tu najveću ljubav koja nas je spasila i koja nas hrani tih istim duhom služenja i poniznosti kojim je on hodio da bi nam darovao spasenje“.
Istaknuvši kako tako i sebi i svijetu pokazujemo Krista, kada ga pronosimo našim ulicama i trgovima, našim selima i gradovima biskup je poručio da na taj način kao da želimo reći da on mora biti prisutan u našim životima ma gdje mi to bili. „Možda u ovim krajevima Lijepe naše, upravo u Gori, na Banovini, u Sisačkoj biskupiji, bolje razumijemo što to znači krv svoju proliti za druge. To je Isus učinio za nas na križu, ali to su naši branitelji činili kroz našu prošlost, osobito u ovim krajevima. Sada nas je pogodio i potres. I to je još jedna kušnja koju trebamo svladati: žrtva života je uvijek plodonosna, ona se nikad ne daje uzalud. Tako i naše rane koje imamo osobito u ovim krajevima znak su naše vjernosti Bogu i svojem narodu, ovoj rodnoj grudi koja nas zove da ju ne napustimo, da se za nju žrtvujemo, da u Kristovoj poniznosti i žrtvi pronađemo snagu i za vlastitu žrtvu i poniznost, za ljubav prema Bogu i čovjeku“, zaključio je biskup.
