Ključ za razumijevanje vlastitih djela Shakespeare je dao u Hamletovoj rečenici o smislu glume i kazališta „kojemu je cilj .. držati … zrcalo prirodi; pokazati vrlini njezino lice, preziru njegovu vlastitu sliku, a samom razdoblju i bîti vremena obličje i otisak.”1
I u Hamletu Shakespeare doista pruža ogledalo života, a nas u ovom tekstu zanima odnos junaka s nadnaravnim, junakovi izbori djelovanja kao i posljedice izbora jer su to bitne teme koje govore ne samo njegovim suvremenicima nego i nama danas, a u dosadašnjim analizama najčešće su zanemarene.
Shakespeareovo doba ili vjerski raskoli, okultno i magija
Shakespeare (1564.-1616.) je rođen nakon smrti engleskog kralja Henrika VIII., a stvarao je u vrijeme vladavine kraljice Elizabete, koje se često po njoj i zove Elizabetansko doba. Henrik je u početku toliko bio privržen katoličkoj vjeri da je, protiveći se luteranizmu, napisao djelo U obranu sedam sakramenata, pa mu je tadašnji papa dodijelio titulu Fidei Defensor (branitelj vjere). No, kada mu papa nije htio poništiti prvi brak, Henrik je zbog želje za novim brakom postao preljubnik, raskolnik, poglavar nove crkve, a i ubojica svojih kasnijih žena… Nakon njegove smrti njegova se djeca isključuju i nastavljaju (se) ubijati, a Henrikov je raskol s papom otvorio prostor za neprestana vjerska previranja i nasilja te jačanje protestantizma. Pri tome je kao katolik stradao i Shakespeareov djed po majci i neki njihovi prijatelji, a postoje ozbiljni dokazi da je Shakespeare bio katolik što priznaje ne samo Vatikan nego i suvremeni teoretičari drugog svjetonazorskog uvjerenja (Stephen Greenblat).
Protestantizam uči da se čovjek spašava samo po vjeri (sola fide) i to jednom zauvijek kad prihvati Isusa za Spasitelja i po milosti (sola gratia) pa za spasenje nisu potrebna čovjekova djela, već samo vjera po kojoj sve prima. Zato ne priznaju čistilište jer po toj teologiji ono nema smisla (čistilište ne priznaju ni anglikanci), što je važno za razumijevanje Hamleta i njegova odnosa prema ukazivanju očeva duha.
Shakespeare vidi i pokazuje sliku svoga vremena u kojem je kršćanstvo u problemu s jedne strane zbog pojave protestantizma i anglikanstva, a s druge zbog popularnosti magije i okultizma. Magija se prakticirala uz pristajanje na služenje demonima i nečastivom, a okultizam se smatrao razonodom obrazovanih! Svod javnih kazališta bio je oslikan astrološkim znakovima. Matematičar, astronom, alkemičar i astrolog John Dee, koji je prizivao „anđele“ i duhove, bio je važna osoba na dvoru kraljice Elizabete pa joj je odredio i datum krunjenja uz pomoć astrologije. Smatra se utemeljiteljem britanskog imperijalizma, a devet godina je po Europi propovijedao novu vjeru te posjetio kralja Rudolfa II. u Češkoj, koji se također zanimao za alkemiju i astrologiju.
Shakespeare u ovoj tragediji predstavlja čovjeka kao nestalno i proturječno biće, izloženo djelovanju nadnaravnoga svijeta i vlastite ljudske naravi, koje teško postiže unutarnji sklad i ravnotežu, ali koje ima slobodu izbora pa zato i trpi posljedice svoga djelovanja. Jasno pokazuje da se razum i srce (duša, savjest, ono intuitivno u čovjeku) mogu do te mjere razdvojiti u jednoj osobi da se čovjek prometne u biće koje nije bio niti je želio biti, a pri tome ne uočava u kom smjeru ide sve do tragičnog kraja i propasti.
U susretu s nadnaravnim ili kako testirati duhove
Na početku se tragedije Hamletu, potonulom u melankoliju zbog očeve smrti i majčine brze udaje za strica, ukazuje duh „koji sliči na pokojnog kralja“ i koji se Hamletu predstavlja kao duh njegova oca. On je, kako kaže, „osuđen do nekog roka da hodam noću, a danju zasužnjen da postim u ognju, dok mi se gnusni grijesi počinjeni za naravnih dana ne sažegu i ne očiste.“ Duh od Hamleta traži osvetu jer ga je brat Klaudije ubio (i to na spavanju pa se njegova duša nije mogla pripremiti i očistiti pred smrt, što je glavni uzrok njegovih patnji) i zaveo Gertrudu (Hamletovu majku) te nepravedno zaposjeo dansko kraljevsko prijestolje. Hamlet se na sprovod oca i vjenčanje majke vratio u Dansku sa studija u Wittenbergu, sveučilišta Lutherova djelovanja.
Unatoč dramatičnoj pojavi duha, Hamlet po naravi „nije žučljiv ni nagao“, nego sklon promišljanju, uz to je kršćanski poučen i plemenite naravi, i ne prihvaća odmah put osvete. Znajući da „đavao ima moć da poprimi ugodan oblik“, uzima u obzir mogućnost da ga đavao možda zbog njegove tuge, slabosti i potištenosti vara kako bi ga upropastio. Međutim, iako sumnja u prirodu duha (je li od dobra ili zla izvora?) on ne provjerava samoga duha, nego krene provjeravati je li istina što mu je duh rekao.
S glumcima organizira na dvoru predstavu u kojoj se prikazuje slučaj istovjetan priči koju mu je duh ispričao ne bi li se stric razotkrio gledajući predstavu. Zato se predstava i zove Mišolovka, a u nju treba biti uhvaćena stričeva savjest, „nadnaravni organ“, kako je Hamlet zove. Kad savjest doista progovori preko Klaudijevih reakcija, Hamlet je siguran da je istina sve što mu je duh rekao i krene djelovati prema njegovim uputama, odnosno vrebati kako da ubije Klaudija.
Hamlet zanemaruje biblijski naputak: „Ljubljeni, ne vjerujte svakom duhu, nego provjeravajte duhove jesu li od Boga…“ (1 Iv, 3,1), a zaboravlja i da katolički nauk o čistilištu tvrdi da su duše u njemu spašene. One moraju proći čišćenje da bi mogle pristupiti Bogu u čiju blizinu ne mogu ni s mrvicom zla, ali ne mogu u čistilištu upadati u napast niti htjeti išta zlo. Budući da duh od Hamleta zahtijeva osvetu, koja je zlo u Božjim očima (Bog izričito kaže “Osveta je moja, ja ću je vratiti“, Rim 12,19), Hamlet, slijedeći duhove upute, upada u zabludu i kreće putem propasti uvjeren da čini ispravno – osvećuje oca prema njegovoj želji.
Slijedeći put kojim ga je duh uputio, Hamlet se potpuno mijenja. Na početku zagovara kršćanska načela o bračnoj vjernosti, a oštro se protivi moralnoj nečistoći i svakom grijehu. On je mladić koji pokazuje bistrinu, duboku duhovnost, mudrost. Uočavamo zrelost neuobičajenu za mladog čovjeka kad on komentira pijančevanje svoga strica Klaudija, danskog kralja, te zaključuje razmišljajući o ljudskoj naravi i običajima da „trunak zla doista svu plemenitu bit često rastače do vlastite sablazni“. No, na putu osvete to se dogodi upravo njemu samome jer ga trunak zla – nalog duha – odvede u krivom smjeru. Njegova duša od vrline i idealizma upada u pesimizam i nihilizam; od humanizma i poštivanja drugih bez obzira na njihov socijalni status, zbog čega je bio omiljen u danskom narodu, upada u zločine jer vrijeđa i razara, grub je i okrutan (prema majci, a naročito prema svojoj djevojci Ofeliji), nagovara na ubojstvo, potiče ubojstvo a i sam ubija. Od tankoćutna mladića pretvara se u cinika i pakosna osvetnika, prelazi put od mudrosti do ludosti, od vjere u Stvoritelja do vjere u sudbinu, od promišljenog i umnog do nepromišljenog i bezumnog čina. Od širine pogleda i intelekta upada u hipnotiziranost suženim krugom misli u kojima prevladava zlo, gorčina, pesimizam, karikaturalni doživljaj svijeta. Od plemenite težnje za pravdom upada u sljepoću po pitanju pravednosti. Hamlet ističe Horacija kao idealnog čovjeka koji sve što mu se događa prihvaća s mirom, stoički, jer posjeduje ravnotežu razuma (prosudbe) i strasti (krvi) pa se Fortuna s njim ne može poigravati. Slijedeći put koji mu je duh pokazao, Hamlet postaje poligon za igru strasti, nagona, grijeha. Postaje igračka sudbine i Fortune. Osvetom je zakotrljao kamen koji je uništio sve oko njega pa i njega samoga, a doveo je i do toga da je njegovo kraljevstvo na kraju drame palo u ruke stranaca.
Slijedeći naputke duha, Hamlet istjeruje pravdu na način na koji se pravda ne može postići – fokusirajući se na zlo, progoni ga čineći zlo, koristeći himbu, glumeći ludilo, postaje obuzet njime i upada u grijeh i nepravednost. Pokušavajući zlom nadvladati zlo, poseže za sredstvima koja je do tada prezirao i mrzio. Kad ubija Polonija njegovo ludilo doživljava vrhunac jer tada razgovara s duhom i hladnokrvno ubija nevina čovjeka. Iz sužene perspektive krivo je sudio, skrivio smrt nevinih, a htio je vratiti sklad svijetu koji je njegov stric poremetio zlim činom – grijehom. Dapače vraćanje sklada, moralne čvrstine u svijet i „razglobljeno vrijeme“ cijelo vrijeme smatra kao Božje poslanje, za sebe misli da je „bič Božji“, koji treba „popraviti razglobljeni svijet“ a izvršavao je naredbu zloduha. Stavljajući pred sve druge zrcala da vide vlastitu zloću, postao je opsjednut zlom, a time zatvoren za dobro. On, koji je traumatiziran ubojstvom oca, postaje ubojica Polonija, Ofelijinog i Laertovog oca. On, koji je sam žrtva, kroz tragediju stvara žrtve svojih postupaka, kažnjava svakoga tko mu se imalo učini krivim ili suučenikom glavnog krivca. Njegova osveta na kraju gubi svaku vezu s Bogom jer ide preko groba. Naime, Hamlet želi uništiti duše onih koje smatra krivima. Kad vidi Klaudija kako se moli Bogu i kaje za grijeh bratoubojstva, ne želi ga ubiti jer bi u tome trenutku Kaludijeva duša bila spašena, a on joj želi vječno prokletstvo. Kad bježeći iz Danske u Englesku, otkrije da njegovi suputnici i prijatelji, Rosencrantz i Guildenstern, nose Klaudijevo pismo engleskom kralju da pogubi Hamleta, Hamlet ga prepravi da se ubiju donosioci pisma, ali da im se onemogući ispovijed.
Zanemarivanje savjesti i duše – put prema vlastitoj propasti
Strah od duha koji se ukazauje, a i duhova kao takvih, prisutan je u cijeloj drami i vrlo se jasno govori zbog čega kad Marcel kaže o duhu: “Iščeznuo je na pijetlovo kukurijekanje. Neki kažu da uvijek kad se bliži doba u koje se slavi rođenje našega Spasitelja, ta ptica svitanja pjeva po cijelu noć; i tada, kažu, nijedan se duh ne usudi smucati, noći su blagotvorne, tada nijedan planet ne udara, vila ne zatravljuje, niti vještica ima čarobne moći, tako je sveto i tako blaženo to vrijeme.“ Očito u to vrijeme duhovi pripadaju istom krugu bića poput vještica i vila i svima im oduzima moć Krist, odnosno sam spomen na njega. Zato Hamlet griješi kad duha ne suoči s imenom Isusa Krista, nego krene svojim razumom istraživati o čemu se tu radi. Hamlet na početku obećaje duhu da će „izbrisati“ sve svoje znanje i misli kojima se inače bavi i upisati u mozak samo misao osvete (što je također znak da se radi o zloduhu) pa njegovo kasnije razumsko istraživanje, fokusirano samo na tu jednu ideju u glavi, skrene od sumnje u mozganje i filozofiranje, a to ga ne dovodi do pravog puta, nego u vlast potmulih poriva gordosti i ponosa. Razapet je između logike zla koju je pokrenula „strahovna zapovijed duha” i vlastite duše i savjesti. Tu vlastitu intuitivnu dimenziju Hamlet svjesno zatomljuje kao slabost koja ga odvraća od njegova nauma jer zbog nje odgađa izvršavanje obećanja danog duhu. Posebno se to vidi iz njegova govora u trenutku kad mu duh dolazi u majčinu sobu kako bi „naoštrio njegovu nakanu” jer se sam Hamlet koleba pa zato i govori majci „Ne gledajte u mene, da tim dirljivim činom ne preobratite moje tvrde namjere; tada će onomu što moram učiniti pomanjkati prave boje; suze možda umjesto krvi.“ Hamlet onostranim stvarima (duhu) pristupa filozofski pokušavajući racionalnom logikom mjeriti ono što joj izmiče, iako Horaciju nakon susreta s duhom kaže: „Ima više stvari na nebu i na zemlji, Horacije, nego što se o njima sanja u vašoj filozofiji.“ Filozofija se bavi onim što se razumom može dokučiti, i ovdje je očito shvaćena kao suprotnost mistici, kojoj se protestantizam protivio svojim naglašenim racionalističkim pristupom vjeri. Tako Hamlet, boreći se da razumom spozna istinu u riječima duha, kao i put kojim treba ići, zanemarujući vlastitu dušu i savjest, dovodi do propasti sebe sama i danskog dvora. Time Shakespeare pokazuje da ljudski razum ne može proniknuti u stvari koje su iznad njega, ne može proniknuti u duhovno, u nadnaravno, mistično.
Shakespeare pokazuje kako je osjetilno jamstvo naših očiju nepouzdano, „oko duha“ varljivo, doseg našeg razuma ograničen kad su u pitanju nadnaravne pojave. Ukazuje na savjest kao „nadnaravni organ“ preko kojeg primamo spoznaje o dobru i zlu, a nismo mi ti koji određujemo što jest, a što nije zlo. No, savjest može biti zanemarivanjem, čovjekovom samovoljom, strastima, pametovanjima, zabludama, opsjenama zloduha prigušena, a čovjek pogođen zlom (Ofelija, Rosencrantz i Guildenstern), zaveden zlom (Hamlet, Laert) ili zarobljen zlom toliko da se nije u stanju pokajati čak i kada to zlo spozna jer se ne želi odreći dobiti koju mu je zlo omogućilo (Kornelije, Gertruda).
Na kraju tragedije pravda se uspostavlja kao posljedica Zakona koji vlada iznad ljudskih odnosa i mimo ljudske volje, što najbolje izriče rečenica iz predstave Mišolovka: „Naše volje i sudbine tako suprotno teku/ Da nam se namjere stalno izjalove baš: Misli nam jesu naše, njihov ishod nije naš.” U završnoj sceni Hamlet ubija strica, ali od otrova umiru i Laert i kraljica… Ofelija se već prije utopila, Polonija je ubio Hamlet, istrijebljena je kraljevska obitelj i obitelj prva do kraljevske (Polonije kao savjetnik i njegova djeca) pa na kraju stranac preuzima dansko prijestolje! Kraj pokazuje da čovjek ne smije uzimati pravdu u svoje ruke želeći izravnati račune jer ne zna sve što je skriveno i nevidljivo u međusobnim odnosima i u ljudskim dušama te da će slijepo istjerujući pravdu, neminovno izazvati nepravdu, s krivima „pokositi“ i pravedne – da nije sposoban ispravno suditi. Kad prekorači taj Zakon i uzme pravdu u svoje ruke, i sam će stradati po mjeri Pravde. Hamlet stupa u dvoboj zanemarujući svoju intuiciju, Laert zanemarujući svoju savjest pa obojica stradaju. Hamlet u drugom dijelu drame počinje shvaćati da i sam čini nepravdu, naročito prema Ofeliji i Laertu, a za to krivi svoje ludilo govoreći da je bio „otrgnut od sama sebe“, a time je i sam stradao („sam strana kojoj je nažao učinjeno”). Zato je tražio oprost od Laerta i prije završne scene a na kraju, kada se sve karte zla otkriju, ponovno. Shakespeare sve važne poruke ponavlja na barem dvije razine likova, tako na kraju i Laert shvaća da je bio zaveden drugim zlim vodičem (Kaludijem) i da je njegova želja za osvetom oca zloupotrebljena na propast i drugih i njega samoga. Zato se te dvije linije želje za osvetom očeve smrti ujedinjuju na kraju u iskrenom priznavanju svega što su učinili i molbi za oprost. Doista, na kraju jedan drugom opraštaju. Oprost je jedini smislen izlaz (što će Shakespeare kao temu razraditi u svojoj posljednjoj drami Oluja), ali i znak njihove spoznaje pravde i prihvaćanja posljedica svojih pogrešnih životnih izbora. Završetak tragedije gledateljima je pouka kako završavaju loši izbori u životu, a naročito u susretu s nadnaravnim. To je ujedno i trenutak katarze koja gledatelje oslobađa nakupljenih negativnih emocija i šalje poruku da je čovjek u duhovnom boju u kojem mu samo razum nije dostatan za pobjedu. Duhovni boj, kako kaže Ivan Kasijan, dobiva se samo ako se slijedi ispravan put, ako se „nasljeduje Krista“, kako bi rekao Toma Kepenac. A Krist je za razlikovanje duhovnog svijeta dao vrlo jednostavnu uputu: po plodovima će se poznati („Tako svako dobro stablo rađa dobrim plodovima, a nevaljalo stablo rađa plodovima zlim. … Dakle: po plodovima ćete ih njihovim prepoznati.” Mt 7,15-20). Plodovi koje je polučio Hamlet slijedeći duha, najbolje dokazuju o kakvom se duhu radilo.
Napomena: ove su teze izgovorene na Kazališnoj večeri uz Dušni dan u Citadeli libri (Ulica Franje Račkoga 11, Zagreb) u razgovoru na temu „Sveci i duhovi u drami“ koji su 2.11. 2021. vodile autorice teksta Matija Grgat i Sanja Nikčević. Na slici. Snimio Oliver Nikčević.
1 W. Shakespeare „Hamlet, Matica hrvatska, Zagreb, 2011., preveo Mate Maras, https://www.matica.hr/media/knjige/hamlet-953/pdf/hamlet.pdf
Tekst se nastavlja ispod oglasa
