Četnici su poznati kao jedni od najvećih i najbrutalnijih zločinaca i koljača u Europi u II. svjetskom ratu. Koljačke pohode nastavili su u Domovinskom ratu, a svjedočanstva o njihovoj bestijalnosti smo čuli jučer u Vukovaru u živim svjedočanstvima njihovih žrtava Domovisnkog rata, koja su ostala nekažnjena.
Dok danas filočetničke vlasti Srbije s najviših pozicija uporno trube o ‘povampirenim ustaštvu’ u Hrvatskoj, kao nedavno u Bačkoj Palanci, nema četničkog koljača kojeg u Srbiji nisu proglasili herojem. Prvo su sudski rehabilitirali Dražu Mihajlovića, a zatim i mnoge druge četničke zločince kao Nikolu Kalabića. Trenutno je sada u tijeku proces rehabilitacije nacista Milana Nedića koji je u Srbiji dao ubiti sve Židove. Osim toga, danas u parlamentu Srbije sjedi 21 zastupnik neočetničke stranke Vojislava Šešelja.
Koljački, naci-fašistički, velikosrpski četnički (Ravnogorski) pokret Draže Mihailovića, prije 13 godina je u Srbiji i službeno proglašen „antifašističkim“ odlukom Narodne skupštine Srbije. Tako je Srbija postala prva i jedina zemlja na svijetu koja je u XXI. stoljeću i službeno rehabilitirala naci-fašizam u svojoj zemlji.
A na današnji dan 1944. četničke jedinice Nikole Kalabića njemački su nacisti vlakovima vratili iz Beograda za Kraljevo da nastave borbu protiv partizana jer su doživjeli niz poraza u središnjoj Srbiji, a Crvena Armija je već bila pred vratima Beograda.
Srbija – država bez otpora nacistima u II. svjetskom ratu
Broj partizana u Srbiji bio je zanemariv do kraja 1943. godine jer je većina partizanskih i dobar dio četničkih jedinica iz Srbije prebačena još 1941. u NDH s ciljem rušenja te države. Najveći broj partizana i četnika iz Srbije, kao i Crne Gore, djelovali su tijekom rata u NDH, jer su tu državu smatrali preprekom obnavljanja Jugoslavije ili stvaranja Velike Srbije.
Tek 1944. nadiranjem Crvene Armije iz smjera Rumunjske i Bugarske, te bugarske vojske u Srbiju u smjeru Niša radi odsjecanja odstupnice njemačkoj vojsci, dolazi do naglog rasta aktiviranja partizanskog pokreta u Srbiji, te prebacivanja većeg dijela partizanskih snaga s teritorija NDH u Srbiju radi osvajanja Beograda. Beograd je bio pacificirani grad u kojem uopće gotovo i da nije bilo otpora nacizmu tijekom okupacije, premda je jugoslavenska historiografija (a pogotovo kinematografija) pisala hvalospjeve i laži o “herojskim akcijama protiv nacista u glavnom gradu Srbije”.
Važno je istaknuti da je prije Bitke za Srbiju od rujna 1944. godine, Tito abolirao četnike u kolovozu iste godine, te je veliki broj njih prišao partizanima. Nakon pada Beograda, partizani ojačani novopridošlim četnicima ponovno napaju Srijemski front i NDH.
Sama Bitka za Srbiju je u stvarnosti bilo nadiranje sovjetske Crvene Armije prema Budimpešti i Balkanu, te želja Nijemaca da na vrijeme izvuku svoje jedinice iz Grčke da ne bile odsiječene. U tom smislu Nijemci su angažirali i preostale četničke jedinice u borbi protiv nadiruće sovjetske armije i partizana.
Četnici – genocid nad Hrvatima i muslimanima u NDH
Četnici su bili jedni od najvećih zločinaca u II. svjetskom ratu, a njihov cilj je bio izvršiti genocid nad Hrvatima i muslimanima u NDH, kao i nad muslimanima u Sandžaku radi stvaranja etnički čiste Velike Srbije. To je elaborirao savjetnik i desna ruka Draže Mihajlovića, poznati banjalučki odvjetnik Stevan Moljević u djelu “Homogena Srbija” koji je smatrao da je konačno došlo vrijeme da se ostvari etnički čista Velika Srbija, ako treba i u okviru Jugoslavije.
Naime, četništvo osim što je bio velikosrpskog karaktera, imalo je u sebi i pečat jugoslavenstva, barem formalan dokle god je Jugoslavija bila “korisna tvorevina” za velikosrbe. Iako je formalno jugoslavenski opredijeljen (službeni naziv četnika: Jugoslovenska vojska u otadžbini), četnički pokret je imao za cilj stvaranje Velike Srbije u Velikoj Jugoslaviji.
Četnici su temeljito etnički očistili brojne teritorije u NDH od Hrvata i Muslimana već 1941. godine, počevši od ustanka u Srbu, pa preko brojnih pokolja na drugim mjestima, osobito masovnih pokolja muslimana uz granicu na Drini. Tako je Ministarvstvo vanjskih poslova NDH u svom Unutrašnjopolitičkom pregledu br. 11 od 11. IX 1944. od odjeljku “Četnici protiv NDH” navelo da su do tada “četnici razorili oko 30.000 hrvatskih domova i poubijali najmanje oko 150.000 hrvatskog pučanstva (u tu brojku uračunati su muslimani koji su u NDH bili smatrani dijelom hrvatskog korpusa i bili su aktivni pripadnici vojske NDH, op.)
Četnici – krvavi tragovi u Srbiji i ubijanja Srba
Ali četnici su svoje krvave tragove ostavili ne samo u NDH, nego i u samoj Srbiji brojnim ubijanjima Srba. Veliki je popis mjesta u kojima su četnici počinili zločine u Srbiji kao u: Vraniću, Čačku, Ćupriji, Boleču, Drugovcu, Trsteniku, Rajincu, Stragarima, Sevojnu, Dokmiru, Selevcu, Crnči, Valjevu, Ljigu, Gornjem Milanovcu, Kukljinu, Zvizdaru, Kruščici, Slavkovici, Darosavi, Progarevcima, Velikoj Drenovi, Malči, Jagodini, Zaklopači, Majdanpeku, Kamenici, Manojlici, Tekijama, Rudniku, Takovu, Aleksandrovcu, Ćićevcu, Zaječaru, Kraljevu, Negotinu, Grabovcu, Bučumetu, Kušićima, Mionici, Arilju, Lebanima, Grockoj, Umki, Ubu, Tamnavi, Koceljevu, Ivanjici itd.
Ovdje je u obzir uzeta samo Srbija, odnosno, mjesta u kojima se pouzdano zna da su živjeli gotovo isključivo Srbi. I popis, nažalost, nije konačan.
Četnici su sudjelovali u likvidacijama vlastitih sunarodnjaka koje su smatrali nepdobnima ili ih je jednostavno trebalo opljačakti i ubiti. Nadaleko je poznata četnička sklonost pljački, silovanjima i bestijalnom iživljavanju nad žrtvama, tradicija naslijeđena još iz ratova s Turcima i razdoblja četničke akcije u Makedoniji, Balkanskih ratova i osvajanja sjeverne Albanije. Bilo da su to činili samostalno ili u suradnji s nedićevcima, ljotićevcima, bugarskim fašistima, Nijemcima, Ruskim korpusom ili kakvom drugom formacijom, ostavljali su krvave tragove gdje su god prošli, pa i u Srbiji.
Sa sigurnošću se može reći da nijedna zaraćena strana u II. svjetskom ratu nije činila takva zvjerstva nad pripadnicima vlastitog naroda kao srpski četnici, što bolje od bilo kojega drugog dokaza govori o kakvim se monstrumima radilo. Pitanje koje se neizbježno nameće jest: treba li se čuditi masovnim klanjima Hrvata, muslimana i drugih nesrpskih naroda, ako su tako postupali sa svojim srpskim narodom?
Rehabilitacija četnika u Srbiji – općeprihvaćena pojava
Niz revizija presuda i uloga četničkih zločinaca na srpskim sudovima zapravo je započeo 2009. godine, kada je beogradski sud donio rješenje kojim je rehabilitiran Dragiša Vasić, bliski suradnik četničkog vođe i jednog od najvećih zločinca II. svjetskog rata Draže Mihajlovića. Vasić je bio idejni tvorac i drugi čovjek Ravnogorskog pokreta, književnik i odvjetnik po struci, kojega su ustaše uhvatili nakon bitke na Lijevča polju i pogubile u travnju 1945. godine, a nova jugoslavenska vlast iste ga je godine poglasila ratnim zločincem.
Brojni su četnički vođe u Srbiji javno u medijima, politici i javnosti rehabiltirani, a vodeći četnici čak i na sudovima: đeneral Draža Mihailović, pukovnik Nikola Kalabić, vojvoda Dobrosav Jevđević potpukovnik Račić, kapetan Vasić, kapetan Vasiljević, vojvoda VojoTribrođanin, poručnik Mišić Aleksandar, vojvoda Kerović, kapetan Medić, poručnik Ajdačić, vojvoda Buda Bosiljčić, poručnik Milić Bošković, Marko Kotarac, poručnik Matić, kapetan Boroša, poručnik Mirko Tomašević, kapetan Leka Damjanović, Miloš Erkić, Boro Mitranović, pukovnik Borota, pukovnik Vranešević, vojvoda Rade Radić i dr.
Tako se zna da su čačanskom srezu četnici Bore Ristanovića ubili 178 osoba, u Trsteniku četnici braće Gordić vojvode Keserovića 1500 osoba, u selu Zvizdara 48 osoba i to bestijanlnim mučenjima od beba u kolijevci i male djece do staraca od 98 godina, u blizini Aranđelovca zaklali 45 osoba, zatim Vraniću kod Beograda, Kruševcu, Ubu i drugdje.
Kuliminacija modernog neonacizma u Srbiji je bila rehabiltiacija Draže Mihailovića, poznatim i kao Čiča Draža, zapovjednikom jugoslavenske Kraljevske vojske u otadžbini u Drugom svjetskom ratu, ili popularnije četnika, koji je 1946. osuđen i strijeljan zbog ratnih zločina i suradnje s okupatorima. Viši sud u Beogradu rehabilitirao ga je u svibnju 2015. godine i vratio mu građanska prava na prijedlog unuka Vojislava Mihailovića, Ravnogorskog pokreta i drugih udruga u Srbiji koje otvoreno simpatiziraju četnike.
U složenoj akciji Ozne, koju je vodio general JNA i kasniji šef Golog otoka, još jedan zločinac Jovo Kapičić, Mihajlović je uhvaćen u ožujku 1946. u planinskoj zabiti kod Višegrada, te je osuđen i strijeljan 17. srpnja iste godine u Beogradu. Izdaja “đenerala Draže” pripisana je jednom od najzloglasnijih četničkih vojvoda Nikoli Kalabiću, zapovjedniku Gorske garde četnika, kojeg je sud u Srbiji rehabilitirao 2017. godine.
Tom Kalabiću, nekadašnjem geodetu, pripisani su i neki od najstrašnijih zločina u Drugom svjetskom ratu, a poznato je da je osobno klao ljude, a njegovi “gardisti” posebno su se iživljavali nad civilima u Srbiji, koje su nazivali “komunističkim simpatizerima”.
Sud u Valjevu je tako proglasio ništavim četiri odluke Zemaljske komisije za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača tijekom Drugog svjetskog rata donesene od travnja do posljednje listopada 1945. godine koje se odnose na zloglasnog četničkog zapovjednika Nikolu Kalabića. Sudac Obradović nije uopće uzeo u obzir niz zvjerskih zločina koje su tijekom godina činili Kalabić i njegovi četnici.
Srbijanski mediji prenijeli su zaprepaštenje potomaka stradalih u pokolju četnika u Vraniću, selu 30-ak kilometara od Beograda, za koji je odgovoran upravo Kalabić. Toga su dana u Vraniću Kalabićevi četnici ubili 67 civila, od kojih su neki bili bebe u kolijevci.
2018. da je ukinuo rješenje Višeg suda u Valjevu kojim je usvojen zahtjev za rehabilitaciju četničkog komandanta Nikole Kalabića.
Rješenjem Apelacijskog suda od 9. svibnja 2018. godine, ukinuto je prvostupanjsko rješenje Višeg suda u Valjevu i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
Patološka Srbija – što nije u redu s državom u kojoj su Draža i Arkan heroji?
Koljački, naci-fašistički, velikosrpski četnički (Ravnogorski) pokret Draže Mihailovića, prije 13 godina je u Srbiji i službeno proglašen „antifašističkim“ odlukom Narodne skupštine Srbije. Tako je Srbija postala prva i jedina zemlja na svijetu koja je u XXI. stoljeću i službeno rehabilitirala naci-fašizam u svojoj zemlji. „Čiča“ (kako tamo od milja zovu Dražu) i njegovi suradnici zauzimaju značajno mjesto u srpskoj povijesti i oni su danas za većinu Srba nacionalni junaci. O njima se snimaju televizijske serije, u školske udžbenike su ušli kao „antifašisti“ i „prvi gerilci u porobljenoj Evropi“. Baš kao i Arkan, Mladić, Karadžić, Milošević i ostali koji su odgovorni za masovne zločine genocida i etničkog čišćenja u ratovima 90-ih godina prošlog stoljeća.
Što veći zločinac – veći heroj: ta percepcija još uvijek prevladava u javnom diskursu, ne samo u Srbiji, nego i u „Republici Srpskoj“, etnički čistom srpskom entitetu u BiH koji je stvoren upravo genocidom i etničkim čišćenjem. Ako se za svaku obljetnicu okupacije Vukovara pljuje po žrtvama i negiraju masovni zločini, ako se u Bačkoj Palanci predsjednik Srbije javno obraća javnosti da je ovo danas “nacistička Hrvatska”, ako na utakmicama srpska mladež skandira: „Ovčara, Ovčara“ (slaveći zločin nad ranjenicima i civilima koji su nemilosrdno pobijeni) ili „Nož, žica, Srebrenica“ (izrugivanje nad strašnim genocidom nad Bošnjacima), ako se na obljetnicu genocida u Srebrenici glavnim vinovnicima te srpske sramote javno zahvaljuje, a njihovi se plakati lijepe po ulicama i trgovima, ako ni danas 23 godine po svršetku rata nema niti naznake bilo kakve katarze i priznanja krivnje kod onih koji su nanijeli svojim susjedima toliko zla, onda u Srbiji nešto nije u redu: dapače prisutna je duboka kolektivna patološka svijest.
I upravo zato što usporedo sa svim tim patološkim procesima koji se odvijaju u Srbiji nastoji po tko zna koji put izokrenuti povijest, oprati ruke od krvi i predstaviti se svijetu kao “antifašisti”, treba i hrvatsku i srbijansku javnost stalno i uporno podsjećati na istinu.
Bilo bi za sve najbolje kad bi se naši istočni susjedi okrenuli sebi, konačno pogledali istini u oči i početi voditi brigu o vlastitoj kući i mentalnom zdravlju nacije – umjesto da „nacizam“ i “fašizam” traže kod svojih susjeda i bave se prekrajanjem njihove prošlosti.
Skup paravojnih četnika na Ravnoj Gori uz blagoslov vlasti Srbije, SPC-a i javnih medija:
Tekst se nastavlja ispod oglasa
