“Vukovar nije bio sam u trpljenju, boli i patnji, vapaji te bolne istine i dalje se dovoljno ne čuju. S jedne strane glasovi te istine ne dopiru do onih koji su činili zlo i ne žele iskazati hrabrost za susretom i isprikom, ne žele započeti proces postupne, dugotrajne, teške i bolne pomirbe“, poručuje fra Ivica.
Fra Ivica Jagodić rođen je 1967. u Đakovu, osnovno školovanje završio je u Gorjanima, a srednjoškolsko obrazovanje u Interdijecezanskoj srednjoj školi u Zagrebu na Šalati 1986. U franjevački novicijat ušao je na Trsatu u Rijeci 1987. Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1994. Svečane redovničke zavjete položio je 27. rujna 1992. u Zagrebu. Red đakonata primio je od zagrebačkog nadbiskupa Franje kardinala Kuharića 10. listopada 1993., a za svećenika zaredio ga je također kardinal Kuharić 26. lipnja 1994.
Službovao je u Hrvatskoj franjevačkoj provinciji Sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu. Jedan je od glavnih pokretača osnivanja Franjevačke mladeži (FRAMA). U godini velikog jubileja 2000. preuzeo je odgojiteljsku službu u franjevačkom junioratu sve do 2005. kada ga je provincijska uprava premjestila na pastoralno i duhovno služenje u Vukovaru. Od tada vrši pastoralne službe župnog vikara, župnika, dekana i gvardijana Franjevačkog samostana i župe svetih Filipa i Jakova apostola u Vukovaru.
O fra Ivici
Istaknuo se projektom Integracija kulturne i povijesne baštine Franjevačkog samostana u turističku ponudu grada Vukovara. Od 2015. do 2019. fra Ivica obnavlja i stavlja u turističko-edukativnu funkciju zaštićeno nepokretno kulturno dobro – Franjevački samostan i crkvu Sv. Filipa i Jakova te pokretna kulturna dobra samostanskog i crkvenog inventara, kao i zbirke iz knjižnog fonda samostanske knjižnice.
Postavio je 2019. spomen-ploču s popisom 2 717 imena vukovarskih žrtava iz Domovinskog rata te je inicijator ZVON-a za Vukovar i Zida križeva u povodu obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara. Autor je djela Crkva i vukovarski franjevci, pokretač nekoliko časopisa: Tau, Framin, Susret i tjedni katehetski listić za vjeroučitelje i katehete.
Priredio je za tisak nekoliko knjiga za vjeronaučni rad s mladima te iz franjevaštva, a značajan je i njegov katehetski priručnik za odgoj mladih u vjeri Ja izabrah vas. Povod za razgovor s fra Ivicom je 18. studenoga – Dan sjećanja na žrtvu Vukovara.
Na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, poštovani fra Ivica, sve bi (hrvatske) razlike i prijepori trebali pasti u drugi plan. Ipak, nije tako. Zašto?
Mislim da je Vukovar sa svojom povijesnom ulogom u Domovinskom ratu uvijek bio, a da će tako i ostati, prevelika snaga da bi zbog visokopozicioniranih dužnosnika ili medija ušao u drugi plan. Nažalost, medijima je uvijek atraktivnija podijeljenost i svaki oblik populizma, ali 18. studenoga – Dan sjećanja na žrtvu Vukovara – ne može nitko i ništa zasjeniti.
Vukovar je simbol hrvatskog otpora, borbe za slobodu, herojstva, brojnih znanih i neznanih junaka, što zauvijek ostaje u sjećanju hrvatskog naroda. Sjećamo se žrtve, ponosimo se herojstvom grada Vukovara i njegovih stanovnika, a ujedno podsjećamo mlade naraštaje na zločin koji se ovdje dogodio i koji se više nikad ne bi smio dogoditi.
O obrani i okupaciji Vukovara postoji nekoliko knjiga znanstvenog i memoarskog sadržaja, postoje dokumentarni filmovi, na znanstvenoj su razini rastumačeni uzroci velikosrpske agresije i okupacije Vukovara 1991. Pa, ipak, čini se kako istinu o Vukovaru i danas treba braniti?!
Obilježavamo 30. obljetnicu otkako je cijeli jedan grad prošao svoju istinu koja se sastojala u oplakivanju i boli za izgubljenima i nestalima, u okupaciji i logorima, te u razasutim progonstvima i povratcima na porušeno, a da za tu istinu nitko nije odgovarao. Istinu Vukovara mogu razumjeti samo oni koji su se sjedinili s njegovom boli, tugom žrtvom i iskustvom. To je jedina i vjerodostojna istina.
Nažalost, takvu istinu nije proživio samo Vukovar, već i mnoga druga mjesta u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. I unatoč tome što Vukovar nije bio sam u trpljenju, boli i patnji, vapaji te bolne istine i dalje se dovoljno ne čuju. S jedne strane glasovi te bolne istine ne dopiru do onih koji su činili zlo i ne žele u miru iskazati hrabrost za susretom i isprikom, ne žele započeti proces postupne, dugotrajne, teške i bolne pomirbe. Lako je drugoga udariti, a teško je biti ponizan i priznati da si nedužna udario.
Da, svjedoci smo i ružnih napisa na račun Vukovara, ima i onih koji se nikada nisu poistovjetili sa žrtvom svoga naroda, a u svijetu demokracije imaju slobodu govora. No, ipak mislim da su naši hrabri heroji svojom nevinom obranom, žrtvom i patnjom, ustrajnošću i stradanjem podigli visoku ljestvicu morala i domoljublja, poštenja i požrtvovnosti, zalaganja i uspjeha. Mislim da je to ono što je jače od svakoga oblika pogrde.
Vi ste još 2017. objavili nepotpuni popis vukovarskih žrtava. U to vrijeme nije postojao potpun popis ni poginulih Vukovaraca, niti općenito Hrvata u Domovinskom ratu. Je li se što promijenilo?
Nakon što smo objavili prvi neslužbeni popis, pozivali smo sve da mogu prijaviti sve one za koje znaju da su stradali u bivšoj općini Vukovar u Domovinskom ratu. Uoči 18. studenoga 2018. organizirali smo konferenciju za tisak s izvješćem da prikupljanje imena žrtava privodimo kraju te kako imamo idejni projekt postavljanja popisa žrtava u perivoju Franjevačkoga samostana gdje je jedino bilo izvodljivo postaviti tako velik popis.
Na konačnom poimeničnom popisu svih žrtava Vukovara nalazi se 2 717 osoba, s otvorenom mogućnošću da se može dodati ako se dođe do imena novih žrtava. Na ovomu popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u gradu Vukovaru 1991. Među njima su i zatočeni i ubijeni u srpskim koncentracijskim logorima, a među žrtvama su i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su došli iz drugih krajeva domovine Hrvatske i inozemstva braniti Vukovar.
Sada smo kompletirali ovaj popis vukovarskih žrtava na kome će biti malih, ali ne velikih dopuna. Važno je da sada možemo raspolagati s gotovo stopostotnim podatcima poradi naše povijesti i naše baštine za nove naraštaje zbog kojih svaka žrtva ima svoj smisao i ponos.
Netko je nedavno u Hrvatskoj primijetio kako Hrvati kada je riječ o vukovarskoj tragediji, griješe „mišlju, riječju, djelom i propustom“ te kako trebaju (konačno) prestati. Inače će se povijest ponoviti?!
Riječi su to gradonačelnika Vukovara Ivana Penave koje je izrekao nakon pogrdna napisa novinara Borisa Dežulovića. Tu je gradonačelnik jasno izrekao da Dežulović svojim medijskim nastupom omalovažava i ponižava sve ono što su toliki nedužni prošli kroz ratnu tragediju. Riječ je o pogrdnu naslovu koji provocira, na takvo obraćanje osobno nisam naviknuo.
Više bih očekivao kulturno obraćanje u kome se zaista poštuje Vukovar kao sveto mjesto, koji pripada živima, grad u koji su se Vukovarci vratili, grad u koji su se mnogi doselili i našli mjesto ugodna boravka. Vukovarci su doslovce razoreni grad oživjeli svojim dolaskom i svojom obnovom. Nema tog novca u obnovi koji bi nešto značio da nije bilo Vukovaraca koji su se unatoč svemu vratili poradi svojih korijena i obitelji. Danas možemo žaliti da zbog toliko velike žrtve svi oni preživjeli ne mogu još uvijek naći svoje prijatelje, a roditelji svoju djecu.
Ako se složimo kako percepcija Grada heroja nije kakva bi zapravo trebala biti, može li se kazati kako bi bila drugačija da su zločinci odgovarali za zločine u Vukovaru? Doprinijelo bi to vjerojatno i boljem suživotu u gradu…
U Vukovaru je lijepo i mirno živjeti. Rat je prošao, Vukovarci su se vratili dobrim dijelom u svoje domove i svoj grad. Svima je potreban prosperitet, osobni i obiteljski. Na političkoj sceni bit će uvijek problema, oni zapravo uvijek tinjaju jer pravna država nije odradila svoj posao nakon Domovinskoga rata jer uistinu za razaranje cijeloga grada i 2 717 žrtava još nije nitko odgovarao. Bojim se da će nas to još uvijek dugo stajati napetosti.
Koliko aktualna hrvatska Vlada čini za Vukovar? Zapravo, koliko su inače sve dosadašnje vlade učinile za grad?
Svaka Vlada RH u svome je mandatu činila puno. Vukovar je kontinuirano obnavljan i danas je jedan od najljepših gradova. Ima predivne rijeke i parkove, škole, dvorane, sportske centre, bazene, možda najljepše muzeje u Hrvatskoj. Mogli bismo nizati koliko je toga danas, 30 godina od ratnog stradanja, obnovljeno i novoizgrađeno. Mi svećenici zajedno s našim vjernicima ponosimo se našim novim crkvama i pastoralnim centrima.
Vukovarski Franjevački samostan stoljećima je u svome muzeju čuvao neprocjenjivo kulturno blago. U velikosrpskoj agresiji je uništen, a 2019. obnovljen. Jesu li vraćene ukradene umjetnine?
Možemo reći da smo tijekom ratnih stradanja neke umjetnine i izgubili. Uglavnom ono što smo uspjeli iznijeti uz pomoć naših ljudi, osobito zaslugom fra Marka Kurolta i fra Marka Malovića, uspjeli smo i spasiti. Nažalost, ostali smo bez jednog dijela umjetnina koje su ukradene. Danas posebno ističemo obnovu cijelog franjevačkog kompleksa u kome je otvoren prostor za muzej na nekoliko etaža u koji su uvršteni riznica s vrijednim umjetničkim blagom, galerija slika starih majstora, knjižnica raritetnih knjiga, a posjetiteljima je omogućen pristup crkvi, kripti, zvoniku i klaustru, novoj knjižnici s čitaonicom te ostalim sadržajima poput vinoteke i suvernirnice, uključujući i vanjski prostor u kome se nalazi Pastoralni centar Sv. Bono i šetnica s pogledom na Dunav.
Mogli bismo reći za muzej i za sve kulturno blago koje se u njemu nalazi da je dokaz neuništivosti onoga što izvire iz Božje ljubavi i milosrđa, kontinuiteta hrvatskoga i kršćanskoga identiteta Vukovara, ali i opredijeljenosti hrvatskoga čovjeka da ostane uz svoje kršćanske korijene i gradi budućnost na temeljima teške, ali i slavne prošlosti.
U muzeju postoji i jedna naročito važna prostorija – Zid križeva. Posjetitelji tu donose svoje križeve. Može se kazati kako je to i prostor molitve…
Simbol je to vukovarske patnje kroz koju su zajedno prolazili u jesen 1991. kada su mnogi stajali ispred križa i molili za Vukovar. Danas Zid križeva objedinjuje taj trenutak patnje. Naime, mnogi hodočasnici koji su proteklih godina pohodili naš samostan prilikom posjeta na dar su nam poklanjali križeve koje su donosili iz svojih župa. Promatrajući ovu spontanu želju hodočasnika iz raznih župa da njihovi križevi ostanu u Vukovaru kao znak da su ga pohodili, odlučili smo istu ideju podržati i proširiti. Prigodom otvaranja muzeja izdvojili smo prostor u koji izlažemo sve križeve.
Evo, i ovo je sada poziv i poticaj za sve one koji čitaju da nam iz svoje župe mogu donijeti križ iz svoga kraja. Križ u veličini do 30 centimetara dodatno će ukrasiti naš muzej.
Dolaze i djeca, mladi… Koliko, prema Vašem mišljenju, oni znaju o žrtvi Vukovara, općenito o Domovinskom ratu?
Da, dolaze i to nam je drago. Sve su to djeca koja su rođena nakon Domovinskog rata i teško im je predočiti takvu jednu tešku tragediju jednog grada. Zbog toga smo mi franjevci odmah od početka obnove učinili ogromne napore pozivajući osnovne i srednje škole da dođu u Vukovar na lice mjesta i na takav način uče povijest. Za sve njih izrađivali smo prikladne dokumentarne filmove. Danas je ta inicijativa prerasla u projekt posjeta učenika osmih razreda Vukovaru.
Učenici osmih razreda uče o Domovinskom ratu i Bitci za Vukovar kroz predavanja te obilazak memorijalnih mjesta stradanja i spomen-obilježja u gradu Vukovaru, od kojih je nezaobilazno mjesto franjevačka crkva i samostan. Ovisno o udaljenosti mjesta iz kojih dolaze učenici, provodi se jednodnevna, dvodnevna ili trodnevna nastava. Vukovar je po završetku mirne reintegracije 1998. postao povratnički, ali i hodočasnički grad. U njega svake godine dolaze tisuće hodočasnika i posjetitelja privučenih herojstvom, ali i mučeništvom njegovih stanovnika. Mnogi pritom posjete i razgledaju franjevačku crkvu i samostan s očitim iskazom da je Vukovar duboko ucijepljen u njihovim srcima.
Kako biste, na kraju, poštovani fra Ivica, definirali značaj Vukovara za Hrvatsku? Ne samo za njezinu obranu, nego i za današnju Hrvatsku?
Povijest Vukovara i njegovih katoličkih stanovnika još od 14. stoljeća duboko je protkana duhovnošću, kulturom, obrazovanjem i ukupnim djelovanjem što je zasigurno odredilo život, razvoj i identitet grada. Dugi vijek povijesti i plodonosan život u Vukovaru, kako u danima radosti i blagostanja, tako i u vremenima stradanja i trpljenja duboko je utkan u povijesni mozaik ovoga grada.
Crkva i samostan kao jasni simboli hrvatske prisutnosti i postojanosti u Vukovaru našli su se među prvima na udaru dalekometnog srpskog topništva kada je ono u ljeto i jesen 1991. počelo sustavno razarati grad i ubijati njegove stanovnike. Poslijeratna obnova grada bila je možda najmanje važna kao graditeljski pothvat, koliko duhovni jer je potvrdila Božju prisutnost i tako osnažila povratak hrvatskoga čovjeka. Bogat samostanski i crkveni inventar, knjižno blago, umjetničke slike i druge umjetnine govore da Vukovar nije bio na periferiji, nego zapravo u srcu kršćanske Europe.
Trideseta obljetnica od stradanja Vukovara prigoda je istaknuti kako su hrvatski branitelji čuvali važno mjesto na zemljovidu srednjoeuropskih i podunavskih zemalja, važnu kariku u prometnom i gospodarskom povezivanju te kulturnu destinaciju hrvatskih panonskih i ravničarskih krajeva. Jer, uistinu, malo je bitaka u povijesti s kojima bi se bitka za Vukovar mogla usporediti, i to po svojoj geostrateškoj važnosti za obranu Hrvatske, po svom velikom zajedništvu koje su imali dijeleći sve nevolje koje su ih zatekle u okruženju.
Vukovar je pokazao jedinstvenost i zajedništvo u obrani svoje domovine. Podnoseći velike žrtve, svatko je dao neki svoj doprinos. Vukovar se nije branio oružjem, već srcem i zajedništvom koga danas nedostaje.
Razgovarao: Josip Vričko, Katolički tjednik
Tekst se nastavlja ispod oglasa
