Najprije se oformio Hrvatski bokeljski sokol u Kotoru 1909., potom Srpski sokol u Herceg Novom u kolovozu 1910. Sljedećih godina, 1911. i 1912. intenzitet osnivanja se rapidno povećao. Hrvatski sokol utemeljen je u Kotoru krajem 1911., a pokrenuo se rad i srpskih sokolskih društava u Risnu, Kotoru, Kaštel Lastvi, Đenovićima, Bijeloj i Budvi te hrvatskih u Herceg Novom, Perastu i Budvi.
Sokolstvo u Dalmaciji
U Dalmaciju je sokolstvo kročilo tek na samom koncu 19. st. Prvo hrvatsko društvo
se osnovalo u najjačem talijanaškom taboru – Zadru 1886., potom u Splitu 1893.,
Makarskoj godinu poslije. Pokret se širio duž jadranske obale, od zapada prema
istoku i trebat će mu još neko vrijeme dok ne osvoji i jug Dalmacije. Bilo je to u
Dubrovniku 1904. i godinu poslije u Korčuli. Sve odredom gradske sredine (s
izuzetkom Mandaline kod Šibenika), jer je upravo građanstvo, njegova
intelektualna elita, bilo nositelj i propagator ideje sokolstva. Sokolstvo je, doduše,
shvaćeno kao „narodno-politička organizacija u svrhe političke“, zbog specifičnih
dalmatinskih uvjeta.
Odgovor na pitanje zašto je Dalmacija relativno kasno ušla u
sokolsku obitelj i zašto je od samog početka tjelovježba postavljena u drugi plan u
korist prosvjetnog i političkog djelovanja, vjerojatno ponajprije leži u izrazitoj
antitalijanaškoj usmjerenosti i pomanjkanju vrsnijih učitelja tjelovježbe.
Naime, čini se da su dalmatinski sokoli, svjesno preuzeli ulogu nacionalnog
homogenizatora i borca protiv talijanaške supremacije.
To će umnogome odrediti karakter njihova rada, pa dijelom i u Boki kotorskoj. Sva dalmatinska hrvatska sokolska društva, pa i bokeljska, bila su, bez obzira na unutarnje granice austrijskog i mađarskog dijela (Dalmacija je pripadala austrijskoj, a Banska
Hrvatska mađarskoj polovici), organizacijski obuhvaćena Hrvatskim sokolskim
savezom (HSokS), osnovanim 1904. sa sjedištem u Zagrebu. Ovaj se savez
prostirao i na području Bosne i Hercegovine (ne i formalno-pravno!) i Sjedinjenih
Američkih Država, okupljajući tamošnje Hrvate.
Slijedeći logičan smjer i dinamiku širenja sokolske ideje Dalmacijom, bilo je za
očekivati da će se u Boki kotorskoj najkasnije oformiti sokolska društva. Iako
Stijepo Obad u svojem radu „Hrvatska društva u Boki kotorskoj do Drugoga
svjetskoga rata“ temeljem novinskog podatka, navodi kako je u Budvi već 1889.osnovano Hrvatsko sokolsko društvo, ovu godinu po kojoj bi Budva prednjačila i
pred Splitom ipak ne možemo označiti kao službeni početak sokolskog rada u Boki
kotorskoj (tj. njenom širem pojmu). Ne samo zbog toga što nije potvrđena niti
jednom indicijom u sokolskoj štampi i literaturi, već i stoga što očito nije polučila
nikakav eho za sobom. Ukoliko je navedeno društvo postojalo, vjerojatno se radilo o
vrlo kratkom djelovanju sa slabim intenzitetom.
Krajem prvog desetljeća 20. st. pojavile su sve izraženije težnje lokalne srpske i hrvatske elite za organiziranjem takvih društava. Najprije se oformio Hrvatski bokeljski sokol u Kotoru 1909., potom Srpski sokol u Herceg Novom u kolovozu 1910. Sljedećih godina, 1911. i 1912. intenzitet osnivanja se rapidno povećao. Hrvatski sokol utemeljen je u Kotoru krajem 1911., a pokrenuo se rad i srpskih sokolskih društava u Risnu, Kotoru, Kaštel Lastvi, Đenovićima, Bijeloj i Budvi te hrvatskih u Herceg Novom, Perastu i Budvi.
Photo: hrvatizivanrh.gov.hr
