Krvavi osvetnički pohodi i ubijanja civila Hrvata u Dalmaciji trajali su više od mjesec dana. Razlog je bio vojni poraz Srba u bitkama za Maslenicu u 1993. godine. Taj obrazac viđen je od srpske vojske na mnogim mjestima: Srbi se osvećuju nemoćnim civilima Hrvatima nakon poraza ili bitaka na bojnom polju. Tako je bilo u Joševici kod Gline 1991. kada su ubijena 22 Hrvata, tako je bilo u Banja Luci nakon Bljeska i Oluje, tako je bilo u hrvatskom selu Hrtkovci u Vojvodini nakon gubitaka kod Vukovara kada su protjerivali Hrvate iz stoljetnih domova…tako je bilo u Vukovaru nakon pada grada.
Samo kod Obrovca u dva odvojena pokolja ubijeno je sedam Hrvata prezimena Modrić i deset Hrvata prezimena Erstić.
> Joško Buljan: Nema pravde za obitelj Čengić u Erveniku
Pokolj u Modrićima kod Obrovca – godinu dana ranije četnici na istom mjestu ubili djeda Luke Modrića
Svi mještani Modrića, zaseoka kod Obrovačkog Zatona, još jako živo se sjećaju pakla kroz koji su prošli kobnog 26. siječnja 1993. godine. Pobješnjeli četnici , gubitnici na bojnom polju u bitkama s Hrvatskom vojskom, napravili pokolj nad mještanima kao osvetu za vojne poraze.
U mjestu se nalazilo 10-ak ljudi koji nisu željeli napustiti svoja ognjišta nakon okupacije. Kada je počela oslobodilačka akcija Maslenica, sakrili su se u podrume podijeljeni u dvije grupe. Do jedne od njih došao je jedan poznati Srbin iz Zatona, kako kažu danas u Modrićima, i pozvao ih da izađu, lažući im da ih čeka vozilo UN-a koje će ih odvesti u Zadar. Oni što su ostali u skloništu kasnije su samo čuli zvuke pucnjave iz pravca u kojem su otišli.
Šestero njihovih sumještana, rođaka, vjerovali su poznatom susjedu s kojim su do jučer skupa jeli i pili, a on ih je doveo pred četnički streljački vod. Preživjeli su pod okriljem noći pobjegli u obližnju pećinu. Tri dana su bili u njoj bez hrane i bez vode po strašnoj zimi. Spasili su se kad su došli do hrvatskih gardista koji su ih preko Ražanca doveli u Zadar.
Pripadnici tzv. SAO Krajine rafalom iz vatrenog oružja pobili su ukupno sedmero tamošnjih mještana: Petra Maričića, rođenog 1906., Iku Modrić, rođenu 1905., Anicu Modrić rođenu 1919., Mariju Modrić, rođenu 1940., Milicu Modrić rođenu 1950., Ružicu Modrić rođenu 1947. i Marijana Modrića rođenog 1953. godine. Šestero su ubili 26. siječnja 1993., a sedmog su ubili 2. srpnja 1992. godine.
Najpoznatiji, a možda i najbolji hrvatski nogometaš svih vremena, Luka Modrić je rodom iz Zatona Obrovačkog, iz zaseoka Modrići u kojem se i dogodio ovaj pokolj. “Sin rata” biografsko je djelo koje se bazira na Modrićevom ratnom djetinjstvu unatoč kojem je postao vrhunski nogometaš, igrač Real Madrida. Knjiga je to o Modrićevom djetinjstvu i odrastanju u ratnom okruženju zadarskog zaleđa. Modrićeva obitelj je u vrijeme Domovinskog rata iz svog Zatona Obrovačkog (Modrići) morala u izbjeglištvo u Zadar, a Modrićev djed po kojem je Luka i ubijene je od strane okupatorske srpske vojske. Tog nesretnog 18. prosinca 1991. četnici su ubili starog Luku Modrića, djeda poznatog nogometaša koji je za blagom otišao petstotinjak metara od kuće. Izrešetali su ga rafalima! Nakon pokopa, roditelji Stipe i Radojka te mali Luka nekako su uspjeli pobjeći u Zadar.
A čim su otišli, Srbi su Modrićima zapalili kuću.
Pokolj desetero Erstića u Medviđi kod Obrovca – ubijeno 18 Hrvata u mučeničkom selu
U blizini Obrovca dva tjedna kasnije dogodio se još jedan veliki četnički pokolj. U Medviđi su 9. veljače 1993. ubili desetero Hrvata prezimena Erstić
Najstarija žrtva imala je 88, a najmlađa 18 godina. Za vrijeme okupacije Medviđe bilo je još četničkih zločina kao i u Modrićima: Srbi su ubili još osam mještana ovog hrvatskog sela u Bukovici.
U četničkom napadu ubijeni su Dujo Erstić (1937.), Jeka Erstić (1942.), Petar Erstić (1944.), Jeka Erstić (1947.), Ivan Erstić (1920.), Jeka Erstić (1929.), Stoja Erstić (1932.), Šimica Erstić (1905.), Stoja Erstić (1931.) i Mira Erstić (1975.).
Jedan od Hrvata iz Medviđe svjedočio je pred Haaškim tribunalom. To je bio čovjek kojeg su pripadnici tzv. krajinske milicije zatočili u Kninu 1991. godine. Bio je svjedokom u procesu koji se vodio protiv zločinaca Milana Martića i Slobodana Miloševića, optuženih za zločine protiv čovječnosti, kršenja zakona i običaja ratovanja.
Osam hrvatskih civila koji su još ubijeni u Medviđi tijekom rata su: Božo Demo (1910.), Ivan Mršić (1934.), Šime Serdarević (1912.), Ika Serdarević (1926.), Ivan Adžić (1959.), Marko Genda (1944.), Anka Pilipović (1936.) i Marko Šarić (1937.).
Pokolji u Promini i Oklaju kod Drniša – zatukao starca metalnim raspelom
Od siječnja do ožujka 1993., u vrijeme trajanja bitaka za Maslenicu ubijeno je deset civila i bačeno u jamu u Mratovu, te pet civila u Oklaju.
Podsjetimo, na cijelom drniškom području najviše stradalih u Domovinskom ratu upravo je u prominskom kraju, gdje su tijekom okupacije zvjerski ubijena 44 civila, uglavnom starije osobe koje nisu željele napustiti svoje domove, dok je u raznim postrojbama stradalo i 23 branitelja. Dvije masovne grobnice otkrivene su 1996. godine. U Mratovu, na katoličkom mjesnom groblju sv. Martina, u rujnu 1996. ekshumirani su i identificirani posmrtni ostatci deset civila stradalih od siječnja do ožujka 1993. godine. Na groblju sv. Mihovila u Oklaju ekshumirano je pet osoba stradalih u veljači 1993. godine. U spomen na svih 67 prominskih žrtava uređen je poseban prostor, spomen soba u prizemlju zgrade općine u kojem su izvješene njihove fotografije.
Jedan od osuđenih za zločine nad civilima tijekom Domovinskog rata na okupiranom području Općine Promina je Goran Amanović kojem je 2015. godine dosuđeno osmogodišnja zatvorska kazna.
Prema presudi, Amanović je kriv za smrt 84-godišnjeg Krste Cote kojeg je koncem 1992. godine u Suknovcima zatukao metalnim raspelom čime mu je polomio šest rebara, nožem prerezao kožu na rukama te mu u rane nasuo kuhinjsku sol. Nakon par mjeseci, starac je preminuo zbog težine ozljeda. Amanović je, također, silovao 70-godišnjakinju…
Pokolj zarobljenih hrvatskih vojnika u Dragišićima kod Vodica
Kao osvetu za poraze kod Maslenice, srpska vojska je borbeno djelovala na području Šibenika i Vodica
Dana 24. veljače 1993. godine dogodio se masakr nad hrvatskim braniteljima zarobljenima u selu Dragišići u zaleđu Vodica. Paravojne jedinice i lokalne milicije srpske paradržave tzv. ‘SAO Krajine’ zarobila je deset hrvatskih branitelja koji su nakon šestosatne borbe ostali bez streljiva. Iz bezobzirne osvete zbog gubitaka koje su im nanijeli u borbi, četnici su napravili pokolj među zarobljenicima. Do zatvora u Kninu živa su stigla samo šestorica.
Tijela mučki ubijenih Jakova Crvelina iz Tisnog i Borisa Kartela iz Vodica također su razmijenjena, dok se sudbine i posljednja počivališta Borisa Troskota iz Kašića Banjevačkog i Borislava Periše iz Krkovića ni danas ne znaju.
Zločinačka bombardiranja Zadra, Šibenika i Biograda – ubijena djeca, mladi, žene…
To nije bio kraj zločinima srpske vojske. U zločinačkim bombardiranjima 1993. godine stradavali su stanovnici Zadra, Biograda i Šibenika.
Zabranjenim (nekonvencionalnim) oružjem, tzv. zvončićima, gađali su Zadar i zadarsko područje u razdoblju od 23. siječnja do 5. kolovoza 1993. godine. Bombardirali su 12 mjesta: Ražanac, Punta Skalu, Petrčane, Poličnik, Zaton, Murvicu, Biograd (Soline), Debeljak, Maslenicu (pontonski most) i sam grad Zadar. U tim je napadima poginulo 9 osoba (dvije mlađe od 18 godina), 12 je zadobilo teške tjelesne ozljede (dvije mlađe od 18 godina), 15 lakše tjelesne ozljede (šestero mlađih od 18 godina), oštećene su brojne stambene i gospodarske zgrade, automobili, imovina.
Posebno je bio okrutan zločin ubojstva dvije djevojke na plaži Soline u Biogradu.
Biogradsku plažu Soline, 14. lipnja 1993., srpska vojska zasula je smrtonosnim zvončićima te usmrtila petero ljudi, a sedmero teško ranili.
Biograd je bio napadnut raketnim sustavom Orkan s kasetnim punjenjem tzv. „zvončićima“ koji su padali na civilne ciljeve odnosno plažu Soline. M-87 Orkan je samohodni višecjevni lanser raketa postavljen na šasiju kamiona. Kazetna bojevna glava sastoji se od 8 čeličnih kontejnera s ukupno 24 protuoklopne mine. Nakon ispaljivanja pad kontejnera usporava padobran, a nakon dvije i pol sekunde iz kontejnera se izbacuju mine koje padaju stabilizirane uz pomoć četiri krilca, tzv. zvončići.
Među petero poginulih bila su tri pripadnika mlada Hrvatske vojske – Marijan Pulić (27), Jozo Tomić (20) i Karlo Paić (34), ali i Lidija Vrankulj (23) i Danijela Vidaković (18), civili, bezazlene mlade djevojke, koje su nakon ručka tog lipanjskog dana tamo otišle prošetati. Raketiranje ih je zateklo na mulu, ne dajući im nikakvu šansu za spas, jednako kao ni trojici mladića u vozilu HV-a svega 50-ak metara udaljenom od njih.
U vremenu od 28. veljače do 26. kolovoza 1993.g, s točno neutvrđenih pozicija u zaleđu Šibenika, iz samohodnog višecjevnog lansera raketa tipa M-87 „Orkan“, čije je korištenje zabranjeno međunarodnim ženevskim konvencijama, izvršio najmanje osam napada na grad Šibenik. Pri tome je srpska vojska ispalila veći broj raketa s kazetnom bojevom glavom punjenom bombama tzv. „zvončićima“ od kojih su u Šibeniku smrtno stradale četiri civilne osobe, a 34 civilne osobe su teško ranjene.
Genocid nad Hrvatima općina Benkovac i Obrovac
Dana 17. veljače 1993., nakon velikih pobjeda Hrvatske vojske nad srpskom vojskom, objavljeno je da je samo oko 700 Hrvata ostalo živjeti u općinama Obrovac i Benkovac gdje je prije rata živjelo više od 17 000 Hrvata. Genocid nad Hrvatima zajedničko je djelo jugoslavensko-sprskih snaga u trajanju od 1991. do 1995. godine: Titove vojske JNA, loklanih četničkih srpskih jedinica iz Dalmacije i četnika iz Srbije.
Mjesta zločina nad Hrvatima su sva mjesta gdje su Hrvati živjeli u okolici Benkovca i Obrovca. Samo neka od njih su Bruška, Šopot, Medviđa, Ervenik, Rovanjska, Jasenice, Modrići, Zaton, Škabrnja, Nadin, Podgradina, Polača, Bulići, Lišane Ostrovačke, Vukšić, Korlata, Raštević, Jagodnja Donja, Lepur, Pristeg, Smilčić, Paljuv, Zemunik Donji, Zemunik Gornji, Popović, Podgrađe, Perušić, Rodaljica, Lisičić, Prović, Dobropoljac, Vrana, Podlug, Kruševo…
Nakon srbijanskih ubilačkih pohoda sva sela i kuće Hrvata bile su spaljene, crkve porušene (kao u središtu Benkovca), sela popaljena, a u na svojim ognjištima ostalo malo više od 4% Hrvata.
Sve to je bilo radi samo jedne ideje i megalomanske laži koja i danas nije umrla niti u Srbiji, a niti u među drugim usijanim glavama – Dalmacija je dio Velike Srbije.
Vojna operacija i pobjednička akcija Oluja, gdje je srpska vojska potučena do nogu, izbila Srbiji zadnju pomisao iz glave da će izaći na mora preko obala Hrvatske.
 – krvava četnička orgijanja nad Hrvatima u Dalmaciji zbog vojnih poraza){kind=link}