Paradigma „ljubav i milosrđe“ danas je postala popularna retorička podštapalica mnogima, i onima koji vjeruju i onima koji ne vjeruju, a nikad nije bilo manje istinske ljubavi i istinskog milosrđa, niti su ikada ljudi tako slabo i površno razumijevali dubinu i kompleksno značenje tih duhovnih stvarnosti koje se opiru svakoj sebičnoj pragmatici i političko-sociološkoj jednoznačnoj primjeni. Jer što može pseudohumani potrošački duh s kršćanskom ljubavi shvaćenom kao agape, kao davanje a ne uzimanje, piše Zoran Vukman.
Odjednom je došlo u modu govoriti o ljubavi i milosrđu. Suvremeni čovjek vrlo brzo pohvata neka opća mjesta i paradigme koje mu olakšavaju savjest, a ponekad i život. Problem je što ih redovito pretvori u stereotip ili u ideologiju. Zastavama jednakosti, pravednosti, ljubavi, već se mahalo u raznim epohama. Danas se maše zastavom tolerancije a odnedavno je sekularni govor primio u svoj imaginarij i pitanje milosrđa, ma što to u njegovom opsegu značilo. (Inače, fundamentalno sekularistički um rijetko je svjestan da sve čime raspolaže u svom humanističkom instrumentariju može zahvaliti naslijeđu kršćanstva iz kojega je preuzeo i posvjetovio većinu pojmova.)
Kad god se treba razriješiti neka europska ili globalna dubioza, paradigma ljubavi i milosrđa odsada postaje čarobna retorta u kojoj se zamiješaju elementi za rješavanje krize, primjerice i odgovor na latentne migrantske valove koji oplakuju granice i obale Europe. No zašutjeli su mnogi koji su entuzijastički i merkelovski pristupali rješenju tog problema. Ljubav i milosrđe nisu alkemijska formula, niti funkcioniraju kao parola s kojom se ide naprijed preko svih granica i barikada. Životne situacije traže od nas poprilično pameti, iskustva i umješnosti, da bismo uopće spoznali kako uistinu zaživjeti kršćanski zahtjev o ljubavi i milosrđu. Ako on postaje parola ili floskula, ponovit će se ista priča o jednoznačnoj primjeni kompleksnih vrednota na stvarnost koja se opire jednodimenzionalnosti ali i svakoj prisili.
Danas se vrlo dramatično otvara pitanje istinskog kršćanskog identiteta. Kršćanstvo nije sladunjava retorika, niti je uopće retorička nametljivost koja poput liberalnog čistunstva novogovora političke korektnosti inzistira na pojmovnom purizmu koji vjeruje da ponavljanjem određenih aksioma i zaklinjanjem u njih (tolerancija, pravo, jednakost…) postiže magijsku mantru koja će u društvu tek tako riješiti sve probleme ili preodgojiti ljude.
Što je kršćanstvo?
Kršćanstvo nije novi hipijevski pokret koji reaktualizira „peace-love“ parole u duhu bergogliovske formule „ljubav-milosrđe“ svjetovno shvaćene kao novo ruho za humanistička istrošena načela. Sekularistički i liberalistički um jedva je dočekao jednog teološki ležernijeg papu ne bi li iskoristio nešto od njegovog duhovno-pojmovnog instrumentarija i osvježio svoje olinjale parole i pardigme. No što će taj pseudohumani potrošački duh s pitanjem milosrđa i ljubavi shvaćene kao agape, kao darivanje a ne uzimanje? Što će on s tim? Opet se događa veliki povijesni nesporazum nerazumijevanja Krista u zapadnoj kulturi, koja je uvijek bila tako samosvjesna i dominantna da ne može nadići snažan nutarnji poriv da sve podređuje sebi i vlastitim kategorijama.
No nije samo problem u novogovoru političke korektnosti zaogrnutom u pseudokršćansku retoriku nego i u činjenici da ni desni jednako kao ni lijevi ne razumiju Isusa. On svima izmiče, i očigledno je da se političke i društvene kvadrature kruga ne mogu rješavati retorikom pseudoljubavi i pseudomilosrđa, kao što se ne mogu rješavati ni krutim utilitarizmom i ideologijom sebičnosti.
Gdje je onda izlaz? U prevrednovanju samog sebe. Sve kreće od pojedinca i njegove savjesti. Ma koliko to bio dug put, „short-cut“ rješenja nisu dugoročna. Dok nam izbjeglice s Bliskog istoka lupaju na vrata i viču da ih primimo, nema se baš puno vremena o lamentacijama što je kršćanstvo, i što je u njegovom kontekstu ljubav i milosrđe. No jedna je razina problema kako postupiti u osobnoj dvojbi, a druga kad moraš djelovati i odlučivati na nacionalnom i međudržavnom planu.
Priljev izbjeglica nije postao nerješiv samo zbog geopolitičke konfuzije u politici Europske unije, u vrjednosnim lutanjima ili ekonomskom strahu. Postao je nerješiv i zbog glupe liberalističke retorike koja je taj priljev stavila pod zakone moralne ultimativnosti i praktički političarima svezala ruke – jer nitko se ne usuđuje biti Orban. Malo je onih s takvom hrabrošću ili barem dosljednošću.
Zato ne pomaže sada ni kao moralni imperativ ljubav i milosrđe kao što siromasima nisu pomagale revolucionarne parole o jednakosti i pravdi. Ljubav i milosrđe dolaze iz najdublje mistike nutarnjeg preobražaja pojedinca, i potpuno se opiru bilo kakvom pragmatičnom tumačenju i sociološkoj logici jer uvijek se nasukavaju na hridi najprizemnijih interesa.
Kad kršćanstvo shvatimo kao duhovnu borbu koja nas pročišćuje za ispravno djelovanje u društvu, s vidikom spasenja čovjeka za vječnost, onda ćemo shvatiti i što nam je činiti u pojedinim situacijama i procesima. Onda dolazi i jasnoća kako voditi državu, ekonomiju, kako se postaviti prema izbjegličkoj krizi i svemu ostalome. Došli smo do točke kad bez dubljeg uvida u problem nećemo ništa moći mijenjati na bolje. Jer kako sada podignuti branu pred tsunamijem koji se s pučine već dugo valja?
