Na današnji dan 23. svibnja 1951. tibetanska vlada potpisala je Sporazum sa vladom u Pekingu kojim počinju složeni i često nasiljem prožeti odnosi Kine i Tibeta. Sporazum je Tibetu ostavio nadzor nad unutrašnjim odnosima, a obrana i vanjski odnosi stavljeni su pod upravu Kine.
Velika Britanija – na početku svega
Preskačući dugi niz vjekova u kojem je Tibet bio od 1238. dio velikog Mongolskog carstva, pa Kineskog imperija, odmah na početku dolazimo tamo gdje često mnogo toga počinje: Velika Britanija.
Oni su sredinom 19. stoljeća pokorili Nepal, Butan i Burmu, te čitavo južno krilo Tibeta koje je ostalo jedino himalajsko kraljevstvo van britanske kontrole. U to vrijeme, premda nezavisna država, Tibet je nominalno bio pod suverenitetom Kine. 1904. Britanci vrše invaziju na Tibet iz smjera Indije kojim Tibet postaje Britanski protektorat. Glavni cilj bio je zauzimanje leđa „biseru kolonijalnog carstva“ Indiji, ali i geopolitičko pozicioniranje Engleza prema Rusiji i Kini u čemu je Tibet, uz današnji Afganistan, imao ključnu ulogu. 1909. kineske trupe dolaze u Lhasu, ali 1911. u Kini izbija revolucija što Tibet iskorištava proglašujući neovisnost. Velika Britanija je priznala neovisnost Tibeta, dok Kina nije nikada.
Kina i Tibet do ključne 1951.
Narednih 36 godina ovo konzervativno teokratsko feudalno kraljevstvo će biti de facto nezavisno; kineski pravnici smatraju da je za sve to vrijeme de jure bilo dio Kine, dok drugi da je de jure bilo nezavisno nakon tibetansko-mongolskog sporazuma iz 1913. Uglavnom, lideri novoosnovane Republike Kine nemaju vremena baviti se ovom regijom, pošto je Kina rastrzana građanskim ratom, a potom i invazijom Japanaca.
Sve se mijenja kada iz rata kao pobjednici izlaze komunisti na čelu Mao Ce Tungom i stvaraju Narodnu Republiku Kinu. Vođa revolucije odmah kao glavni cilj postavlja inkorporiranje Tibeta u Kinu. Zbog toga se 1949. počinje sa pripremom invazije, a na jesen 1950. do nje u ograničenoj mjeri i na malom djelu ovog teritorija i dolazi. Za sve to vrijeme se vode pregovori između Pekinga i Lhase o statusu Tibeta. Treba napomenuti da je ponašanje kineske vojske bilo primjereno; zarobljenim neprijatelju bi držali lekcije o komunizmu, zatim bi im dali nešto novca i puštali ih da se vrate kućama. Civili, po priznanju samog Dalaj Lame, nisu napadani.
Pritisnuta sa svih strana, tibetanska vlada prinuđena je potpisati Sporazum 1951. kojim se priznaje da je njihova zemlja dio Kine, ali Tibet dobija vrlo široku autonomiju. Zapravo, godinama se zapravo malo što suštinski promijenilo: društveni odnosi su ostali isti, Dalaj Lama je i dalje vladao, zemljoposjednička aristokracija je i dalje u kmetskom položaju držala seljake, tj. tradicionalna socijalna struktura je ostala nedirnuta.
Ustanci u Tibetu – umiješanost stranih država
Međutim, 1956. izbija opći ustanak etničkih Tibetanaca u jednoj regiji na istoku, uz svesrdnu pomoć američke CIA, ali i Sovjetskog Saveza, Tajvana i Nepala, a tri godine kasnije počinju nemiri i u samoj Lhasi, sa ciljem protjerivanja Kineza. Kineska vojska bombardira manastire i vrši zločine. Ustanak je u krvi ugušen, a Dalaj Lama 1959. bježi iz Tibeta. Kina poništava prethodni Sporazum i u punom smislu integrira ovu teritoriju u svoj politički i pravni sistem. Mao Ce Tung pokušava uništiti identitet Tibeta osobito u vrijeme Kulturne revolucije, a povremene pobune povećale su se početkom 21. stoljeća otvaranjem Kine svijetu.
Tibet danas
Kakav je Tibet danas? Za početak, demografska slika je drugačija pošto je Peking naselio ogroman broj etničkih Kineza i time kompletno promijenio etničku strukturu regije. Dalje, njegov teritorij je podijeljen između nekoliko provincija. Sa druge strane, ropstvo i feudalizam su ukinuti, u regiju se ulaže dosta novca, škole su sekularne, ljudi imaju struju i vodu u svojim domovima.
Da li su Tibetanci zadovoljni? Ne bismo rekli. Od 2008. svako malo bukte nemiri, dolazi do sukoba sa policijom i kineskim naseljenicima, a budistički monasi se samospaljuju.
Što nosi sutrašnjica, ne zna nitko.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
