Iran i velike sile možda su propustili najbolju šansu da riješe iransko nuklearno pitanje, no nema im druge nego nastaviti pregovore, ocjenjuju analitičari danas pošto je rok za postizanje sporazuma istekao i strane se dogovorile o njegovom produljenju ga do 1. srpnja.
Mjeseci pregovaranja i završnica u obliku sedmodnevnih neprekidnih razgovora urodili su, umjesto očekivanim povijesnim sporazumom, tek odlukom da se za sedam mjeseci produlji Ženevski sporazum iz studenoga 2013. te krene u novi krug pregovora.
“Prijelazni sporazum” ipak je zaustavio eskalaciju napetosti između Irana, čiji se razvojni kapaciteti približavaju razvoju nuklearne bombe, i velikih sila koji ga zbog toga kažnjavaju nizom sankcija, a ne smije se zaboraviti ni opasnost od izraelske ili američke vojne akcije koja bi mogla zapaliti čitav Bliski istok.
Rješenje postignuto prije godinu dana u Ženevi, djelomično zamrzavanje iranskih nuklearnih aktivnosti u zamjenu za ublažavanje sankcija, nije trajno. I nema jamstava da će novi pregovori, koji trebaju završiti do 1. srpnja 2015., doista donijeti konačan dogovor.
“Pregovori neće biti ništa lakši zato što smo ih produljili”, priznao je u ponedjeljak navečer američki državni tajnik John Kerry. “To je naporno. Bilo je (naporno), a tako će i ostati. Ali nije tenutak da sada ustanemo i povučemo se”, istaknuo je.
Povlačenje jedne od dviju stana u pregovorima “nedvojbeno bi vodilo eskalaciji koja je postojala prije prijelaznog sporazuma. To bi bila katastrofa”, drži analitičar Kelsey Davenport iz saveza Arms Control Association.
Islamska Republika Iran godinama brani svoje pravo na obogaćivanje uranija u civilne svrhe i odbacuje optužbe da iza projekta budućih nuklearnih centrala potajno razvija atomsku bombu, u što nije uvjerila velike sile iz skupine “5+1” (Kina, Sjedinjene Države, Francuska, Velika Britanija, Rusija i Njemačka) koje je kažnjavaju sankcijama, ali s njome istodobno pregovaraju.
Mark Fitzpatrick, bivši američki diplomat, danas stručnjak lonmdonskog Međunarodnog instituta za strateška istraživanja (IISS) krivi Teheran za izostanak konačnog sporazuma i drži sankcije dobrom opcijom, no dodaje da “što se dulje bude pregovaralo, to bolje”.
Produljenje roka, a riječ je o već drugom produljenju nakon Ženevskog sporazuma, moglo bi uzrokovati pomanjkanje strpljenja, napose u Teheranu i Washingtonu.
Naime, otvaranje prema Zapadu, za što se zauzima umjereni iranski predsjednik Hasan Rohani, zasad ne daje opipljivih rezultata za iransko gospodarstvo, teško pogođeno sankcijama zbog čega najviše trpe obični Iranci.
Stanje je još gore za američkog predsjednika, demokrata Baracka Obamu, koji je pružio ruku Iranu, no s takvom se politikom ne slaže njegova republikanska oporba, a upravo sad ona preuzima većinu u cijelom Kongresu.
Stajalište oporbe o Iranu jasno je izrazio republikanac Peter Roskama. “Vrijeme je da se taj proces koji nema nikakva smisla zaključi, a Iran kazni tvrdim sankcijama jer upravo su one radikalno iransko vodstvo dovele za pregovarački stol”, rekao je Roskama.
Obama bi se mogao svojim pravom veta usprotiviti takvim odlukama republikanske većine u Kongresu, osim ako odluku ne podrži dvotrećinska većina zastupnikla, što je lako moguće ako republikanci pridobiju dio demokrata.
Analitičari drže da bi nove američke sankcije smjesta potopile pregovore.
“Iranci bi gotovo sigurno odmah krenuli u novu eskalaciju, što bi vodilo dubokoj krizi na Bliskom istoku”, drži Kelsey Davenport.
Optimističniji analitičar Ali Vaez iz Međunarodne krizne skupine (International Crisis Group) smatra da su pregovori između Irana i velikih sila postali “prevažni da bi mogli propasti” te zaključuje da su u deset mjeseci “obje strane pokazale snažnu političku volju da to pitanje uspješno riješe”.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
