Ovih dana, dok gledam i čitam o onome što se događa na Bliskom istoku, u podsvijesti mi se odigravaju scene iz trima Oscarima nagrađenog filma “Argo”. To je film koji započinje scenama u kojima bijesna svjetina 1979. godine, na vrhuncu islamske revolucije u Iranu, juriša na američko veleposlanstvo u Teheranu. A sada uživo, 40-ak godina poslije, imamo priliku gledati scene identičnog filma, u kojemu ta ista svjetina u službi tog istog režima ovoga puta juriša na američko veleposlanstvo u Bagdadu, piše Borislav Ristić za Večernji list.
Čini mi se kao da nam se povijest ponavlja poput lošeg vica, samo što su sada ulozi puno viši. A kako se uopće svijet našao u situaciji da ga repriza loše povijesti drži na nekoliko koraka od katastrofe? Da bismo to razumjeli moramo se vratiti nekoliko godina unazad. Vrata takvom razvoju događaja otvorila je prvo Bushova administracija, koja je kako je vrijeme pokazalo pod lažnim izgovorom prijetnje od kemijskog oružja krenula u mijenjanje režima u Iraku, što je za posljedicu imalo narušavanje odnosa snaga na čitavom Bliskom istoku i njegovu destabilizaciju.
Poslije je situaciju dodatno začinio lažni mirotvorac Obama, koji je, kako bi opravdao ničim zasluženu Nobelovu nagradu za mir, bez jasne strategije iz Iraka povukao većinu američke vojske i tako otvorio vrata pakla.
(…)
Kako bi počistio nered koji je iza sebe ostavila administracija mekušca Obame, kojemu su Rusi pred očima okupirali Krim, Trump kod preuzimnja vlasti prvo što radi je – povlačenje crvene linije na pustinjskom pijesku. Tako u prvim mjesecima svog mandata ispaljuje 59 Tomahawka na sirijsku zračnu bazu, dok istovremeno u Afganistanu baca “majku svih bombi”.
Trump je u svojoj predizbornoj kampanji najavio kako želi okončati beskonačne ratove i povući američku vojsku iz Iraka i Sirije – jer tamo nije ni trebala biti. Ali, da bi to mogao napraviti, on prvo mora promijeniti uvjete na terenu. Prvi uvjet je ispunjen kad je Isil uništen, a njegov vođa al-Bagdadi likvidiran. Drugi uvjet je stavljanje Irana i njegovih proxya pod kontrolu. Da bi se povukla iz regije, Americi je još potrebna nadogradnja na nuklearni sporazum s Iranom, jer postojeći sporazum ne obuhvaća pitanje iranskih balističkih raketa, kao ni njihovo širenje utjecaja kroz razne proxy vojske. Iran to ne prihvaća, pa Trump objavljuje da izlazi iz sporazuma i nameće Iranu ekonomske sankcije. U početku se Iran trudio ponašati kao da ga to ne pogađa, ali kada im se ekonomija našla u slobodnom padu, počela je primjena strategije asimetričnog ratovanja. Asimetrično ratovanje uključuje proxy napade koje organizira i njima rukovodi general Kasem Sulejmani, zapovjednik Iranske revolucionarne garde s naglaskom na inozemstvo. To je čovjek koji je svoj krvavi potpis ostavio ne samo na Bliskom istoku, nego se njegovi krvavi tragovi vide od Europe do Afrike, odnosno od Bosne pa sve do Libije, kada je napadnuto američko veleposlanstvo u Bengaziju. A koji mu je krajnji cilj dovoljno govori naziv njegovih specijalnih postrojbi “Kuds”, što je arapska inačica naziva za Jeruzalem. Uslijedili su napadi na šest tankera u Hormuzu i na saudijsku rafineriju, ali kada su srušili 130 milijuna dolara vrijedan američki dron svijetom je odjeknula vijest kako je Trump odobrio odmazdu, ali je od napada u zadnjem trenutku odustao. To je bilo upozorenje.
Zatim su u Iraku počeli sunitski prosvjedi protiv iranske okupacije, na što Iran šalje vojsku koja u krvi guši pobunu. Nakon pogibije jednog Amerikanca, Trump uzvraća napadima na baze njihovih proxyja u Iraku. Šijitske milicije odgovaraju napadom na zgradu američkog veleposlanstva u Bagdadu. Trump osjeća da mora djelovati brzo. On je u svojoj kampanji protukandidatkinji prigovarao loše djelovanje u slučaju Bengazi, kada je ubijen američki veleposlanik, i sada nije mogao ostati skrštenih ruku. Tada tvita “Anti-Benghazi”, i šalje jasnu poruku Irancima da to “više nije upozorenje, već prijetnja” – da su prešli njegovu crvenu liniju. Iran na tu poruku ostaje gluh, izrugujući se kako im ne može ništa, te šalju u Irak Sulejmanija kako bi koordinirao napad na veleposlanstvo u Bagdadu. Suočen s ovakvom eskalacijom, Trump se odlučuje na likvidaciju tog monstruma na čijim je rukama krv tisuća ljudi, koga Amerikanci smatraju direktno odgovornim za smrt više od 600 svojih vojnika. Trumpova je logika da se do mira može doći jedino kroz pokazivanje snage.
Nakon eliminacije Sulejmanija, on šalje jasnu poruku kako će u slučaju bilo kakvog napada, u sjećanje na 52 američka taoca iz veleposlanstva u Teheranu, raketirati 52 lokacije u Iranu – uključujući i kulturna dobra.
(…)
On ne priželjkuje rat, ali ako s druge strane bude netko toliko lud i ubije nekoga od Amerikanaca, on će morati odgovoriti. Kada bi bio prisiljen gađati 52 lokacije, imao bi izgovor da nije išao “do kraja”, i kako nije ciljao kulturna dobra, zato što je to stoljetna narodna baština, a da narod ne može kažnjavati zbog krivnje 40 godina starog režima. Ubojstvo drugog čovjeka režima također znači dizanje uloga, jer tada onaj prvi zna što ga čeka ukoliko nastavi. Da je ajatolah razumio poruku imali smo prilike vidjeti kada je Iran prije odmazde, koju je započeo u točnu satnicu ubojstva Sulejmanija, obavijestio Iračane o napadu – a time i Amerikance – kako ne bi bilo žrtava. Trump je bio zadovoljan što su razumjeli poruku, pa je svoj govor odložio za sutradan. U tom je govoru poslao jasnu poruku kako njima “ne treba nafta s Bliskog istoka” jer je Amerika broj jedan u proizvodnji nafte i kako je energetski neovisna, ali i pozvao europske saveznike koji su ovisni o bliskoistočnoj nafti da se više uključe kako bi Iran doveli za pregovarački stol. “Svi moramo raditi zajedno na sklapanju sporazuma s Iranom, koji bismo svijet učinili mirnijim i sigurnijim mjestom.”
Trump je u kampanji najavio kako neće rušiti režime, već da želi sjesti za stol, makar i s diktatorima, kako bi okončao beskonačne ratove. Tako ispada da je Trump oslobodio svijet monstruma Sulejmanija kako bi Iran doveo za pregovarački stol. Iran, s druge strane, odbija ispruženu ruku i podiže proizvodnju uranija na 5 kg dnevno, pa je Trump prisiljen na dodatno pooštravanje sankcija i slanje poruke kako neće dozvoliti da se ovi domognu nuklearnog naoružanja, zaključuje u kolumni za Večernji list Borislav Ristić.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
