Bosna i Hercegovina – kratka kronologija rata i posljedice

Foto: SSGT Louis Briscese, USAF

Prvi višestranački izbori u BiH održani su u studenom 1990. svega šest mjeseci nakon prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj. Na izborima pobijedile su tzv. nacionalne stranke: Stranka demokratske akcije (SDA), Srpska demokratska stranka (SDS) i Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine (HDZ BiH). Ove tri stranke su nakon izbora postigle dogovor i podjelu vlasti. Predsjednik republike postao je Musliman Alija Izetbegović (SDA), predsjednik skupštine Srbin Momčilo Krajišnik (SDS) a predsjednik Vlade Hrvat Jure Pelivan (HDZ BiH). Ova antikomunistička koalicija je zadržala vlast do početka Rata u Bosni i Hercegovini 1992.

U složenim uvjetima raspada Jugoslavije tijekom 1991. Hrvati i Bošnjaci uspješno su surađivali nastojeći ojačati samostalnost BiH, čemu su se protivili Srbi, koji su po beogradskim velikosrpskim planovima djelovali u smjeru razbijanja BiH i stvaranja nacionalne srpske države na tlu bivše Bosne i Hercegovine, s konačnim ciljem priključivanja zamišljenoj svesrpskoj državi. Odmah nakon izbora Srbi osnivaju po općinama nelegalna „nacionalna vijeća“, koja u proljeće 1991. prerastaju u „srpske zajednice opština“, a ove pak od rujna do studenoga iste godine u pet „srpskih autonomnih oblasti“. U njima Srbi uspostavljaju paradržavnu upravu, pripravljaju oružanu pobunu (u čemu im osobito pogoduje koncentracija JNA u BiH nakon povlačenja iz Slovenije i Hrvatske) te sudjeluju u svesrpskoj agresiji na Hrvatsku.

Memorandum o suverenitetu BiH donesen 12. listopada 1991. Srbi iskorištavaju za napuštanje i bojkot Skupštine BiH i 9. siječnja 1992. jednostrano proglašavaju Srpsku republiku BiH (od veljače 1992. Republika Srpska).

Referendum 1992. – Hrvati za neovisnu i suverenu BiH

U prosincu 1991. BiH je podnijela zahtjev za međunarodnim priznanjem. Na poticaj EZ-a raspisan je referendum o neovisnosti, koji je održan 1. ožujka 1992.: glasovalo je 63,7% biračkoga tijela, od čega 99,4% za neovisnost. Glas za neovisnu BiH dali su Hrvati na poticaj Franje Tuđmana i HDZ-a koji je bio na vlasti u Hrvatskoj, te Muslimani (danas Bošnjaci). SDS je pozvao Srbe na bojkot referenduma i spriječio njegovo održavanje u pojedinim dijelovima zemlje.

Na temelju rezultata referenduma članice EZ-a priznale su 7. travnja 1992. Republiku Bosnu i Hercegovinu kao neovisnu državu, koja je 22. svibnja 1992. postala članicom UN-a.

Činjenica je da bez velikoga DA Hrvata BiH referendum ne bi uspio i BiH ne bi dobila međunarodno priznanje.

Prvi znakovi rata i početak agresije Srba i JNA na BiH

Prvi znakovi oružane agresije bili su napad JNA na većinska hrvatska sela oko Ravnog u istočnoj Hercegovini 2.-6. listopada 1991. Bilo je to prilikom napredovanja Srba i Crnogoraca prema Dubrovniku, a spaljena su hrvatska sela oko Ravnog. Već u ožujku 1992. uslijedila je djelomična blokada sarajevskih ulica od strane naoružanih paravojnih skupina sarajevskih Srba.

Oružana srpska agresija uslijedila je početkom travnja 1992. uz potpunu blokadu Sarajeva. Htjelo se ostvariti homogeno područje pod srpskim nadzorom i proširiti u homogenu cjelinu od Drine do Une uz ubijanje i protjerivanje muslimanskog i hrvatskog stanovništva. Ostatak BiH željelo se razbiti u manje, nepovezane i teško branjive enklave. Zbog oružane nadmoći i podrške Beograda te politike međunarodne zajednice, koja je uvela embargo na uvoz oružja u BiH, Srbi su zacrtane vojne ciljeve razmjerno lako ostvarili već do lipnja 1992.

Uz prvotnu neodlučnost bošnjačkoga vodstva da se snažnije suprotstavi, u tom su razdoblju odlučan otpor pružili Hrvati, organizirani u Hrvatske obrambene snage (HOS) i Hrvatsko vijeće obrane (HVO), u čijim su postrojbama djelomice sudjelovali i Bošnjaci (Posavina, Mostar). Pretežito bošnjačka Teritorijalna obrana BiH (kasnije Armija BiH) djelotvornije se organizirala tek od jeseni 1992., osobito u središnjoj Bosni i tuzlanskoj regiji. Na područjima koja su nadzirali, Srbi su provodili etničke progone te ubojstva Bošnjaka i Hrvata, uspostavljali su koncentracijske logore i uništavali muslimansku i katoličku kulturnu baštinu.

U ovom periodu osobito veliki broj ubijanja civila bio je u Podrinju od Foče do Zvornika baš kao i u drugom svjetskom ratu kada su četnici poklali i bacili u Drinu muslimansko stanovništvo NDH koje je živjelo uz granicu sa Srbijom.
Činjenica je da su prvi val srpske agresije na BiH u proljeće 1992. uspješno zaustavili prvenstveno Hrvati, dok su Bošnjaci gubili velike teritorije dan za danom iz razloga neodlučnosti i neorganiziranosti.

Kraj 1992. – Srbi zauzeli i etnički očistili više od 70% BiH

Do studenoga 1992. Srbi su zauzeli preko 70% zemlje, a Sarajevo su od početka agresije držali u obruču terorizirajući stanovništvo snajperskom i topničkom vatrom. Tijekom agresije izbile su i nesuglasice između Bošnjaka i Hrvata.

Postojeće razlike produbljene su zbog kaotičnih i teških ratnih prilika kao i zbog suprotstavljenih gledišta i poteza pojedinih nacionalnih čelnika i međunarodne zajednice. Za Bošnjake je sporno bilo proglašenje Hrvatske republike Herceg-Bosne 1993. Hrvati su uzvratili optužbama zbog islamizacije zemlje i bošnjačke dominacije koja je smjerala marginalizirati Hrvate (i Srbe) na svim područjima života, pa su povukli svoje predstavnike iz Skupštine, Vlade i Predsjedništva. U dijelovima BiH (srednja Bosna, Rama, Mostar) političke razmirice prerasle su u proljeće 1993. u oružane sukobe, u kojima su počinjeni i ratni zločini nad civilima (HVO u selima Ahmići i Stupni Dol, Armija BiH u Maljinama, Doljanima i Uzdolu).

U tim sukobima većinom je nastradalo hrvatsko stanovništvo srednje Bosne, a gradovi Travnik, Bugojno, Fojnica, Zenica, Kakanj i drugi su gotovo ispraženjeni od njegovih najstarijih stanovnika Hrvata katolika.

Međunarodna zajednica dugo je i neuspješno pokušavala posredovati oko zaustavljanja rata u BiH, nastojeći pronaći prihvatljiv model preuređenja BiH. Prvi pokušaj bio je tzv. Cutilierov plan kantonizacije u ožujku 1992., pa Vance-Ovvenov plan kantonizacije (koji je produbio suprotnosti između Hrvata i Muslimana), Owen-Stoltenbergov plan iz kolovoza 1993., pa plan Kontaktne skupine u lipnju 1994. Diplomatsko posredništvo pratila je i mirovna operacija UN-a koja se nadovezala na razmještaj mirovnih snaga u Hrvatskoj.

Najveće etničko čišćenje napravili su Srbi nad Bošnjacima u istočnoj Bosni, ali i nad Hrvatima Bosanske Posavine i Banjalučke biskupije.

Washingtonski sporazum – koalicija Hrvata i Bošnjaka protiv Srba

Neprijateljstva Hrvata i Bošnjaka su zaustavljena tek posredovanjem SAD-a i sklapanjem Washingtonskih sporazuma u ožujku 1994. Obnovljena je suradnja, uspostavljena federacija Hrvata i aka, a predviđena je njezina konfederacija s Hrvatskom. U Mostaru je uvedena privremena uprava EU. U ožujku 1995. uspostavljen je zajednički vojni stožer Armije BiH, HVO-a i HV-a.

Još tješnja suradnja zacrtana je Splitskim sporazumom između RH i BiH u srpnju 1995., temeljem kojega su hrvatske snage u srpnju 1995. oslobodile najveći dio zapadne Bosne. Nakon operacije “Oluje” u kolovozu razbile su srpski obruč oko Bihaća, a u jesen je nastavljeno oslobađanje zapadne Bosne.

Potpunu nemoć međunarodna je zajednica iskazala u srpnju 1995. kada su Srbi nekažnjeno zauzeli „zaštićene zone UN-a“ Srebrenicu i Žepu, te surovo pobili sve muškarce iz tih enklava.

Temeljni sporazum kojim je završen rat i definiran državnopravni okvir BiH postignut je tijekom pregovora koji su se 1-21. studenog 1995. održali u američkoj vojnoj bazi Wright-Patterson kraj Daytona u Ohiju, SAD. Tzv. Daytonski sporazum, službeno potpisan 14. prosinca 1995. u Parizu, a obuhvaća Opći okvirni sporazum za mir u BiH i 12 dodataka koji se odnose na pojedina pitanja.

BiH je uređena kao država sastavljena od dvaju entiteta: Federacije BiH (51% teritorija) i Republike Srpske (49%).

Činjenica je da je rat zaustavljen i BiH dobila mir prvenstveno zahvaljujući više nego uspješnim ratnim djelovanjima Hrvata protiv Srba u periodu od studenog 1994. i osvajanja Kupresa, te niza sjajnih pobjeda do listopada 1995. i dolaska hrvatskih snaga pred Banja Luku.

Žrtve rata u Bosni i Hercegovini – većinu civila ubili su Srbi

Broj poznatih žrtava u ratu u BiH je 104 732 ljudi.

Po nacionalnosti 68 101 žrtava su bili Bošnjaci, 22 779 su bili Srbi i 8858 Hrvati. Druge ili nepoznate nacionalnosti je 4995 ubijenih ljudi.
Većina srpskih (20 690 poginulih vojnika) i hrvatskih (5719 poginulih vojnika) žrtava su bili vojnici, dok kod Bošnjaka gotovo polovicu čine civili (33 403 ubijena civila).

U ratu je poginulo i 9842 žene.

Najviše civila i pokolja načinili su Srbi u istočnoj Bosni nad Bošnjacima u dolini rijeke Drine gdje je bilo ubijeno ili poginulo 28 666 ljudi ili 30% od svih žrtava rata. Na drugom mjestu nalazi se Sarajevo sa 14 656 civilnih žrtava. Prije rata na području današnje Republike Srpske je živjelo više od 500 tisuća Hrvata i Bošnjaka Muslimana (protjerano 135 000 Hrvata i 435 000 Bošnjaka), a nakon rata ih je ostalo živjeti samo 20 000.

Republika Srpska je tipična genocidna tvorevina.

Treba napomenuti da popisi žrtava variraju i da još nisu točno utvrđeni popisi oko kojih bi se svi usuglasili.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr