Iranski amerikanac i katolik Sohrab Ahmari: Iranski isprazni ustanak i liberalni utopizam

Sohrab Ahmari rođen je u Iranu, u Teheranu u sekularnoj iranskoj obitelji. Još kao tinejdžer udaljio se od svake vjere, uvjeren da Bog ne postoji, a gotovo dva desetljeća  kasnije postat će katolikom. On danas živi i djeluje u SAD-u, osnivač je i urednik časopisa Compact, urednik časopisa The American Conservative i gostujući suradnik Centra za etiku u javnom životu Veritas na Franjevačkom sveučilištu.

Njegove knjige uključuju Iz vatre, po vodi: Moj put do katoličke vjere (Ignatius, 2019.) i Neprekinuta nit: Otkrivanje mudrosti tradicije u doba kaosa. Trenutno piše knjigu o privatiziranoj tiraniji u Americi. U komentaru kojeg prenosimo Ahmari opširno opisuje političku situaciju u Iranu od 19. stoljeća do najnovijih prosvjeda koje je podržao Zapad, a koji podsjećaju na već klasične “obojene revolucije” u kojima padaju oni režimi koji nemaju podršku Washingtona.

Tijekom vikenda, prognana iranska glumica Golshifteh Farahani, tvitala je na perzijskom: “Poklonite praznu bijelu traku u sredini iranske trobojnice — sebi, ženi, muškarcu, nama. Prazno bjelilo ne dolazi iz burne prošlosti, niti iz sadašnjosti pune boli i potiskivanja. Prazna zastava puna je nade u budućnost, puna zvuka slobode. S praznom zastavom možete ponuditi obećanje o Iranu koji neće oduzeti živote Mahse ili Hadija”.

Pogrešno shvaćanje šire sfere iranskog neslaganja

Farahani je aludirala na nedavne smrti Iranki, Mahse Amini i Hadis Najafi, od ruku moralne policije i snaga sigurnosti Islamske Republike. Dvadesetdvogodišnja Amini umrla je prošlog mjeseca nakon što je privedena zbog neprikladnog hidžaba. Moralna policija okrivila je srčani udar, no izvješća očevidaca o žestokom premlaćivanju govorila su suprotno. Najafi je u međuvremenu pogođena s više od 20 metaka iz sačmarice u Karaju u Iranu, dok je sudjelovala u prosvjedima izazvanim Aminijinom smrću. (Treću ženu, viđenu na viralnim snimkama kako namješta svoj konjski rep prije nego što je pojurila na gomilu, pogrešno je identificirala aktivistica iz SAD-a Masih Alinejad kao Najafi, iako je žena u videu kasnije kontaktirala BBC Persian i izvijestila da je živa i zdrava.), piše Ahmari za The American Conservative.

Pridružujem se Farahani u želji za Iranom u kojem se mlade žene ne ubijaju zbog kršenja normi umjerenosti. No, glumičino mišljenje o “praznoj” iranskoj zastavi, retvitano više od 12.000 puta i više računajući od pisanja ovog teksta, zaslužuje kritičku pozornost. Iako se nitko ne bi trebao previše opterećivati ​​razmišljanjima slavnih osoba, bez obzira na njihovu nacionalnost ili cilj, njezin tvit odražava pogrešno shvaćanje šire sfere iranskog neslaganja. Zbog toga smatram da ovaj posljednji ustanak vjerojatno neće uspjeti – i bojim je što bi mogao značiti ako “uspije”.

Prazna zastava izraz je čistog negativizma, čežnje za oslobađanjem od tereta povijesti. Tretira dva i pol tisućljeća iranske povijesti, sa svom svojom slavom i tragedijama, kao izvor srama, jedan dugi lanac “boli i represije”, kako je rekla Farahani. To je standard prognane liberalne Iranke, koja očajnički želi preobraziti svoju domovinu u sliku liberalnog kozmopolisa, još jednog globalnog bilogdje-mjesta gdje bi ekspresivni individualizam dominirao. Još opasnije, prazna zastava ne nudi suvisle odgovore na pitanje tko bi trebao vladati Iranom i na temelju kojeg principa.

Iranski liberali nemaju uvjerljiv odgovor na pitanje “koga biste htjeli da vlada nama?”

Nakon revolucije 1979. godine, ajatolah Khomeini i njegovi učenici zamijenili su lava i sunce riječju Allah u stiliziranom obliku i mačem koji se probija iz srednjeg alefa — što je, mora se priznati, prikladan ideogram za Islamsku Republiku. Od tada, podijeljena iranska opozicija pojačala se oko toga što bi trebalo zamijeniti ideogram Alaha u post-islamskoj republici Iran. Oni koji sanjaju o obnovi Pahlavijevog ancien régimea prirodno preferiraju lava i sunce, s njegovim drevnim pedigreom, dok su se liberali i ljevičari skloni tome protiviti. Prazna srednja crta, dakle, ima određenu površnu privlačnost, u smislu trenutnog premošćivanja unutarnjih podjela opozicije.

Ipak, prijedlozi kao što je Farahanijin – da ne spominjemo posve isprazan slogan prosvjeda, “Žena, život, sloboda” – također potvrđuju temeljni neuspjeh pokreta: njegov bijeg od politike i ideologije kada su politika i ideologija itekako potrebni. Režim koji prosvjednici žele svrgnuti došao je na vlast zahvaljujući opojnoj mješavini marksizma Trećeg svijeta, razvojnog duha i islamske odbojnosti prema moralnoj labavosti Pahlavijevog društva. Tko bi trebao vladati Iranom? Revolucionari iz ’79 imali su definitivan odgovor, čak iako mnogi od njihovih pristaša nisu baš shvaćali što bi to moglo značiti u praksi: razvojna republika, “vođena” islamom – točnije, islamskim pravnikom, tj. Homeinijem.

Na isto pitanje – koga biste htjeli da vlada nama? – današnji iranski liberali nemaju uvjerljiv odgovor. Uistinu, nemaju nikakav odgovor.

Na prijelazu u dvadeseto stoljeće nacionalističke, reformističke i islamističke struje udružile su snage

Tisuću devetsto sedamdeset deveta je počešala dva uporna iranska svrbeža. Jedan je bio osjećaj nedostatnosti koji je svitao kod Iranaca početkom devetnaestog stoljeća, za vrijeme dinastije Qajar, kada su rastući kontakti sa Zapadom učinili propadanje nekadašnjeg carstva prožeto malarijom iznenada vidljivim i nepodnošljivim. Kao što je oplakivala popularna pjesma tog doba, Naša vojska je ruglo svijeta. Naši prinčevi zaslužuju sažaljenje prosjaka. Naši klerici željni su pravde za nevjernike. Svaki od naših gradova metropola je prljavštine.

Na prijelazu u dvadeseto stoljeće nacionalističke, reformističke i islamističke struje udružile su snage kako bi dovele u pitanje ovaj status quo. Zahtijevali su kraljevsku vlast koja je bila mašrut (uvjetovana) narodnim pristankom i poredak u kojem će “ljudi – bili oni šahovi ili prosjaci – biti jednaki”, kako je rekao jedan svećenik. Kao odgovor na to, potkupljivi Qajari su priznali parlament, Medžlis, u kojem je moj pradjed služio nekoliko mandata kao zastupnik.

Ali konstitucionalizam nije zahvatio iransko tlo, dijelom zahvaljujući protivljenju Ruskog i Britanskog carstva, za koje je Iran bio najveća nagrada u njihovoj Velikoj igri, a dijelom i zbog iranske političke kulture. Konstitucionalistički Iran zapao je u kaos i plemenske ustanke, koje je ugušio kozački časnik Reza Khan, koji se kasnije okrunio Reza Šahom i uspostavio (konačnu) dinastiju Pahlavi. U materijalnom smislu, Pahlavijevi su daleko dogurali do ublažavanja iranske zaostalosti, postavljajući ceste, sveučilišta, građanski zakonik i ženski lib (pod šahovim svjetlima).

Pahlavijevi su bili šokantno ravnodušni prema pobožnosti i dubokom konzervativizmu iranskog društva

Ipak, Pahlavijevi su bili šokantno ravnodušni prema pobožnosti i dubokom konzervativizmu iranskog društva. (Te fotografije mladih žena u minicama i go-go čizmama, omiljene zapadnim i iranskim liberalima koje se prisjećaju kako je zemlja nekoć bila “otvorena”, odigrale su važnu ulogu u šahovom padu.) Loše zamišljene zemljišne reforme ne samo da su lišile posjeda utjecajni dio plemstva – šijitsko svećenstvo – već je otjerao milijune nekadašnjih ruralnih stanovnika u urbana područja, tjerajući ih u tijesne četvrti, novoproletarizirane i otuđene šokantno labavim običajima grada.

>Chronicles: Giorgia Meloni kontra svijeta

>Američki novinar: ‘Kakve veze ima povorka ponosa s NATO-om? Više nego što mislite’

U međuvremenu, srednja klasa zahvalila je šahu za svoj novostečeni prosperitet i društvenu pokretljivost sanjajući o nečemu višem, što čak ni njima nije bilo poznato. Ljevica se bunila protiv anglo-američke dominacije iranskom naftom. Slično tome, nacionalisti i ostaci pokreta za mašrutijat trgnuli su se na pomisao da je Iran hladnoratovska satrapija Zapada – i to bivše carstvo koje je svijetu ostavilo riječ “satrap”. To što je prava alternativa možda bila sovjetska dominacija nije umanjilo žalac poniženja.

Vrhunac je utopizma zamisliti da se 2500 godina stara tradicija može izbrisati

Ova različita nezadovoljstva uzburkala su poslijeratni Iran prije nego što je eksplodiravši 1979., Revolucija dovela do stvaranja režima koji je u biti odvojio Iran od Zapada i Istoka, Washingtona i Moskve (“Ni Zapad ni Istok!” bio je još jedan popularan slogan tog doba). Slijedio je i nastavio je provoditi, često uz veliku bol za obične Irance, politiku alternativne modernizacije: razvojni pristup bez zapadnog tutorstva. I to je činio dok je češao drugi iranski svrbež: naime, potrebu za živim, vidljivim simbolom autoriteta.

Kao što sam napisao na drugom mjestu, Iranska politička kultura zahtijeva živi izvor autoriteta koji bi utjelovio volju nacije i stajao iznad razjedinjenog i etnički heterogenog društva. Drugim riječima, Irancima treba neka vrsta “šaha”. Nikada nisu živjeli kolektivno bez jednoga, a njihova je politička mašta uvijek bila usmjerena prema prijestolju. Konstitucionalistički eksperiment s početka 20. stoljeća koegzistirao je (loše) s monarhijskom vlašću, a sadašnja Islamska Republika ima vrhovnog vođu – što će reći, šaha pod drugim imenom. Vrhunac je utopizma zamisliti da se 2500 godina stara tradicija može izbrisati.

Umjesto paniranskog imperijalnog ponosa usredotočenog na lik šahanšaha (“kralja kraljeva”), Islamska Republika se okrenula šijitskom islamu usredotočenom na lik faqiha, ili islamskog pravnog savjetnika. U novije vrijeme, republika je dala veći prostor nacionalističkim i predislamskim temama koje su bile potisnute, s neobičnim rezultatom da iranska diplomacija igra šiizam na zapadu, u smjeru Bagdada i Bejruta, dok je povlačila paniranske poteze prema istoku, u smjeru iranskih populacija u srednjoj Aziji i na Kavkazu.

Koga biste htjeli da nam vlada? LGBTQIA+ Pride?

Štoviše, cijeli aparat počiva na sustavu pokroviteljstva koji pristašama režima dijeli materijalne koristi: prioritetan pristup zajmovima, upis na sveučilišta i druge subvencije usred ekonomske bijede uzrokovane sankcijama i lošim upravljanjem u zemlji. Rezultat toga je da režim uživa značajnu bazu podrške među stanovništvom. Neki su motivirani ideološkim žarom, neki materijalnim poticajima, većina kombinacijom toga dvoje. Ovo je suprotno podmetanju na Zapadu koje sukobljava “narod” s “režimom”.

Pitanja za liberalnu oporbu: Koga biste htjeli da nam vlada? Koje načelo jedinstva i kontinuiteta predlažete? “Žena, život, sloboda”? LGBTQIA+ Pride? Prazna zastava, briše 2500 godina povijesti? U REDU. Kako ćete održati multietničku, višejezičnu nacionalnu državu na okupu? Kako ćete nadvladati tvrdu jezgru pristaša Islamske Republike, koja se konzervativno procjenjuje na 5 milijuna i koja je naoružana?

Građanski rat i nacionalna dezintegracija?

Najvjerojatniji odgovor bio bi vratiti ostarjelog Pahlavijevog dauphina (op. stari izraz za francuskog prijestolonasljednika), za kojeg ankete pokazuju da je jedna od najpopularnijih osoba među Irancima. Ali ostavivši po strani dojam koji ostavlja na mnoge koji ga poznaju (lijen, bez kontakata), ja, na primjer, jednostavno ne mogu zamisliti kako će on biti padobranom pušten natrag na Paunovo prijestolje, osim operacije promjene režima pod vodstvom SAD-a, koja ne bi trebala biti pokretač za svakog iranskog domoljuba koji je vidio kakav je Irak završio.

Ipak, restauracija Pahlavija, koliko god bila nevjerojatna, daleko je bolji odgovor na ova pitanja od onog koji trenutno nudi opozicija, a koji nije nikakav odgovor, osim nejasnog, sentimentalnog liberalizma, zajedno s golim Femen aktivisticama koje ne zvuče ništa manje kreštavo na perzijskom nego njihove zapadnjačke kolegice na francuskom ili engleskom. Opozicija nema plan vladanja, niti tko bi mogao vladati. Vjerojatno će Islamska Republika ovdje ostati. A ako bude bačena na smetlište povijesti pod uvjetima opozicije, Farahanima u svijetu bilo bi dobro da se pripreme za građanski rat i nacionalnu dezintegraciju.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.