Vučić je krenuo u završni obračun istim onim ratničkim stazama i uhodanim (propalom) obrascem kojim je kročio Slobodan Milošević, što njemu kao sudioniku i suradniku Miloševićevog režima nije nepoznato. Stoga čudi mlaka i blaga reakcija Bruxellesa koja također podsjeća na zlokobno zakašnjele poteze iz 90-ih prema Hrvatskoj.
Nakon “patrijaršijskog desanta” u Cetinju u Crnoj Gori vlada uznemirujuće primirje. Svaka strana pokazala je mišiće i snagu te da je spremna ići do kraja u obrani svojih interesa, što cijelu stvar čini još napetijom.
Srpska pravoslavna crkva u službi politike “srpskog sveta”
Inzistiranje Srpske pravoslavne crkve, režima u Srbiji te vladajuće strukture u današnjoj Crnoj Gori da se ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija (umjesto pokojnog spiritus movensa anticrnogorskog projekta, mitropolita Amfilohija), uz svu političko-etničko-sigurnosno (blago rečeno) problematičnu situaciju, održi baš u Cetinju, posebnom mjestu za crnogorsku državnost i identitet, pokazuje da je “trijumvirat” odlučio Crnu Goru što prije usisati u tzv. srpski svet, odnosno učiniti od nje “proširenu Srbiju na moru”, piše jutarnji.hr
Sve te tri “silnice” – SPC, Vučićev režim i sadašnja prosrpsko-proruska vlada u Podgorici, koju inače izjedaju mnogi unutarnji sukobi i razmirice – ujedinili su se na istom zadatku, pokušaju kastriranja crnogorske državnosti te crkvene i nacionalne različitosti. Zanimljivo je da prorežimske snage u Crnoj Gori, ali i provučićevski mediji u Srbiji, bunt u Cetinju nazivaju “pokušajem državnog udara”, a neki moskovski listovi zbivanja u Cetinju uspoređuju s “pučističkim” ukrajinskim Majdanom.
SPC glavna poluga u posrbljivanju Crnogoraca – razotkriven Porfirije
No, iako je ustoličenje, unatoč velikim prosvjedima, održano baš u Cetinju u dimu suzavca, teško je reći je li to pobjeda prosrpskih snaga. Kaže kaže srbijanski politolog Tomislav Marković, iako na prvi pogled izgleda kao trijumf crkvenih i državnih silnika, “krvavo ustoličenje mitropolita Joanikija veliki je poraz i Crkve i političkih snaga kojima služi”. On smatra da je onaj kome treba tolika mobilizacija državne, policijske sile da bi prevezao dva crkvenjaka u Cetinje, “već doživio najveći poraz”.
SPC je pokazao da funkcionira kao političko ideološka stranka i glavna poluga u anketiranju i posrbljivanju Crne Gore. Naime, dolazak u vojnom helikopteru pod zaštitom spacijalne policije patrijarha Porfirija, na izravan je način porekao sve one dosadašnje ohrabrujuće, pomirljive i opuštene rockersko “štulićevske” poruke kojima je očarao dobar dio javnosti na ovim prostorima.
SPC kao poluga Vučićevog režima
Kako kaže crnogorski književnik Milorad Popović, SPC glavna je političko-ideološka poluga Vučićeva režima i politike srpskog sveta, a ovakvo nešto nije se dogodilo u dugoj povijesti kršćanstva. Onome tko zna išta o crnogorskoj politici i o svemu što se događa u Crnoj Gori, smatra Popović, jasno je da je današnju vlast instalirao SPC, koji je filijala raznih beogradskih i moskovskih političkih i obavještajnih krugova, a akciju su koordinirali izravno Vučić, patrijarh Porfirije i njima podložne sigurnosno-obavještajne agencije.
Prema Popoviću, cilj je “namjesničke vlasti, koju su postavili Beograd i Moskva da bi mijenjali društveni, politički, identitetski karakter Crne Gore jedan – pretvaranje Crne Gore u projekt tzv. srpsko-ruskog sveta”. U tome je cijela stvar, a da bi se to postiglo, prvi i osnovni cilj je uništenje crnogorske nacije, identiteta, smatra Popović. Maske su pale, pozicije su zauzete i odstupanja nema jer, zasad, teško je naći ili predvidjeti pobjednika, kao i da će se bilo koja strana “predati bez borbe”, što samo komplicira situaciju.
Vučić ide stazama Slobodana Miloševića
Aleksandar Vučić želi kompenzirati davni gubitak Kosova i skrenuti pozornost srbijanske javnosti s velikih nevolja koje on osobno i njegov režim imaju s kriminalnom skupinom Veljka Belivuka zvanog Velja Nevolja, jer sve više na površinu isplivavaju svjedočanstva o izravnoj suradnji s tom mafijaškom skupinom i umiješanosti njega osobno, njegove obitelji (brat i stariji sin) i ljudi iz samog vrha režima.
Stoga je Vučić krenuo u završni obračun istim onim ratničkim stazama i uhodanim (propalom) obrascem kojim je kročio Slobodan Milošević, što njemu kao sudioniku i suradniku nije nepoznato. Stoga čudi mlaka i blaga reakcija Bruxellesa koja također podsjeća na zlokobno zakašnjele poteze iz 90-ih. Pogotovo što je evidentno da bi, postane li Crna Gora “mala Srbija”, politika “srpskog sveta” dobila na zamahu i teško je ne uvidjeti da bi sljedeća meta bila Bosna i Hercegovina, gdje tamošnji srpski lider Milorad Dodik ionako stalno prijeti secesijom Republike Srpske, nazivajući BiH “uzaludnom državom”. Crna Gora jest članica NATO-a, ali politika koju zagovara današnja vlast (ili njezin veći dio) odluka je o napuštanju sjevernoatlantske alijanse, što svakako ide na ruku, u prvom redu Kremlju.
Sprema li se uhićenje Đukanovića?
Tekst se nastavlja ispod oglasa
