Dva teroristička napada na glavne gradove na dva različita kontinenta unutar 24 sata: Beirut i Pariz. Zašto je jedan dobio više pozornosti nego drugi? Mladi liječnik Elie Fares živi u Libanonu i poznaje dobro Pariz. Ima osjećaj da je Beirut bio zaboravljen.
U subotu se obratio preko svojeg bloga mnogim Arapima iz srca. Svijet suosijeća s mrtvima u Parizu, ali ignorira žrtve terora u arapskim zemljama. Kada su pogibali njegovi sugrađani, nijedna zemlja nije svoje znamenitosti ogrnula bojama njegove države, pisao je na blogu.
Poruka Eliea Faresa koju su pročitale stotine tisuća diljem svijeta
Njegova poruka izazvala je veliku pozornost i masovno se počela dijeliti društvenim mrežama. Više do 250 tisuća puta podijelila se na Facebooku i više od 3000 puta podijelila se na twitteru.
Mnogi su svjetski mediji jučer prenijeli njegovu poruku, a BBC je napravio intervju s 26-godišnjim liječnikom iz Libanona.
Elie Fares započeo je svoju priču: “13. studenoga bio je moj 26. rođendan i nekoliko ljudi mi je reklo da je nesreća imati rođendan baš na petak 13., ali ja sam ih ušutkao i rekao da je to glupost bez obzira što je taj dan u mom gradu, Beirutu bio bombaški napad.
Tu istu večer nazvao me prijatelj i rakao mi da pogledam što se događa u Parizu. Odmah sam išao ‘googlati’ i našao sam zemljovid s označenim mjestima napada, zumirao sam na mjesto gdje se održavao koncert i to je bilo baš blizu ulice u kojoj sam boravio prije par godina kada sam bio u Parizu. Odmah sam poslao poruke svojim prijateljima Francuzima i Libanoncima koji žive u Parizu. Većina ih je bila kod kuće, bili su dobro, ali događaji su ih podsjetili na ono što se povremeno znalo događati u Beirutu.”
‘Bio sam ganut vidjevši mase koje pjevaju francusku himnu’
Na pitanje novinarke BBC-a kako gleda na međunarodne reakcije na događaje u Prizu i u reakcije na dvostruki bombaški napad u Beirutu samo dan ranije, Fares je odgovorio:
“Reakcije na pariški napad bile su fenomenalne, cijeli se svijet digao na noge, društvene mreže vrve francuskim zastavama i porukama sućuti i potpore, bio sam ganuti kada sam vidio video mase kako pjeva francusku himnu.”
“No onda sam zastao i razmislio o bombaškim napadima koji su se zbili prije par dana u Bagdadu, zatim napadi u Beirutu kao i o srušenom ruskom putničkom zrakoplovu na Sinaju i vidio da te tragedije nisu izazvale ni približne reakcije.”
Kakve poruke Vama šalju takve različite reakcije na događaje u Parizu naspram onih u Beirutu, upitala ga je novinarka.
“Takve mi reakcije govore da sam ja nebitan iako sam to već znao jer živeći na Bliskom istoku uvijek si čovjek trećeg reda. Kada se dogodi bombaški napad u Beirutu pretpostavlja se da smo mi već naviknuti na to i na taj nas se način dehumanizira”, odgovorio je Fares.
Novinarka je podsjetila da se Beirut desetljećima smatrao ‘Parizom bliskog istoka’, pa je Fares pojasnio da je Beirut bio stabilan grad, ali da takva loša reputacija postoji, “zemlja nam je izašla iz građanskog rata prije dva desetljeća, nalazimo se u regiji koja je postala sinonim za rat”.
I’m in the New York Times. No big deal. (I think I’m gonna faint). pic.twitter.com/L9S7CAe1Id
Tekst se nastavlja ispod oglasa
— E. (@eliefares) November 15, 2015
Pariz i Libanon povezani su, ali Libanonci ne mare za sebe
Elie Fares napisao je svoju poruku na blogu, svoje motrište i važnost događaja koji su se dogodili, a na pitanje je li to ujedno i stav njegovog naroda, Libanonaca generalno, odgovorio je: “Pariz i Libanon dosta su povezani, naročito zbog događaja s kraja Prvog svjetskog rata, no ljudi ovdje imaju motrište da smo mi zapadu irelevantni jer smo mi Arapi, ne znam znate li, ali i Libanonci su Arapi, jer imamo drugu boju kože i nismo bitni koliko i zapadnjaci. Ali moje je mišljenje da mi prije svega, Libanonci, Arapi, ne marimo za sebe, a ako ti ne mariš za sebe kako možeš očekivati od drugih da to čine”, istaknuo je Fares.
“Imate ljudi ovdje u Beirutu koje je više zanimalo što se događa u Parizu nego u četvrti udaljenoj desetak minuta od njih jer bi radije išli u Pariz nego u tu četvrt”, kazao je.
“Obama je u svom govoru o događajima u Parizu rekao da ‘plače nad čovječanstvom’, ali za njega je čovječanstvo samo ta skupina ljudi o kojima je govorio, a ostali to nisu. Koji je onda smisao govoriti o čovječanstvu? Moramo se uzdići iznad toga gdje netko živi ili u što vjeruje. Jer bez obzira što je neki grad razoren ratom ili je zemlja postala sinonim rata ne smijemo te ljude, tu zemlju dehumanizirati”, zaključio je Fares.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
