Ristić: Biden ni virus ne smije nazvati ‘kineskim’

Foto: Fah/Snimka zaslona (fotomontaža: Narod.hr)

Početkom ovog tjedna ruski je predsjednik potpisao zakon koji mu omogućava da se ponovno kandidira na izborima. To u praksi znači da Vladimir Putin kani vladati Rusijom bar do 2036. godine. Očekivani je to ishod procesa uvođenja ustavnih promjena koji je započeo prošlog ljeta, što je izazvalo nezadovoljstvo i prosvjede oporbe, ali i automatski zaustavilo priču oko traženja Putinovog nasljednika, piše Borislav Ristić u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.

No, vidjeti ovo tek kao svjedočanstvo kako u Rusiji nema demokracije i kako Putin zemlju čvrsto drži na stoljetnom putu samodržavlja, bilo bi jednako otkrivanju kako je voda mokra, i neminovno bi promašilo bit. A bit je u tome da je ovaj Putinov potpis jasan signal kako se u Kremlju već neko vrijeme priprema nešto veliko i da se kreće u veću akciju za koju je potrebna stabilnost i kontinuitet vlasti.

U tom kontekstu treba čitati vijesti koje nam ovih dana stižu s rusko-ukrajinske granice na koju se ubrzano doprema vojna oprema, uključujući avione, tenkove i artiljeriju.

(…)

Procjene analitičara o Putinovim namjerama se razlikuju. Dok jedni upozoravaju kako se tolika vojna sila ne gomila ako ju ne mislite i upotrijebiti, i tvrde kako Putin kreće u masivnu vojnu akciju, drugi su oprezniji, i misle kako će ići samo na manje “zahvate”, čija će snaga i realizacija ovisiti o reakciji Zapada, argumentirajući kako Rusija nema ekonomsku snagu koja bi podržala masivnu invaziju Ukrajine.

(…)

Dok se u vrijeme Trumpove administracije za Putina nije moglo ni čuti, sada je jasno kako njegovim ambicijama na ruku idu slabosti Bidenove administracije.

To je administracija čija se vizija svijeta svodi na podgrijavanje stare juhe. Putin i Biden su, uostalom, stari znanci, jer je Putin ušao Krim dok je Biden bio potpredsjednik. Čini se da Bidenov slogan o “povratku Amerike” nije naročito impresionirao ni druge aktere u svijetu, što i ne čudi kad o povratku priča netko tko se ne može sjetiti ni gdje je parkirao vozilo i za koga svi znaju kako neće dugo. O tome koliki ugled uživa Bidenova administracija možda najbolje govori predstava javnog ponižavanja koje im je kineska delegacija priredila na bilateralnom susretu na Aljaski sredinom ožujka.

Ta percepcija slabosti Bidenove administracije dovela je i do drugog velikog geopolitičkog zaoštravanja čijoj kulminaciji, izgleda, svjedočimo ovih dana – onog između Kine i Tajvana. Dok s jedne strane imamo otvorene ratne prijetnje Tajvanu, dotle, s druge strane, imamo Bidena koji ne smije ni virus nazvati “kineskim” i koga iz vlastite stranke pozivaju da stiša kritike prema Kini, jer bi to moglo imati rasističke konotacije.

(…)

Radi se o složenim sustavima za koje treba vrijeme da ih se stavi u funkciju, pa nema vremena za odlaganje. Iako smo članica NATO-a, važno je imati svoje, jer smo vidjeli kako u globalnoj krizi – od nabavke medicinske opreme do cjepiva – svatko gleda samo sebe

Kolumnu u cijelosti pročitajte u Večernjem listu.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/Večernji list