Prošla je još jedna srijeda kada se navodno trebao dogoditi početak velikog rata, ruskom invazijom na Ukrajinu. Nije se dogodio. Barem naizgled. Ironizirajući stvaranje ratne psihoze, ruski veleposlanik pri EU-u Vladimir Čižov poručio je da “ratovi u Europi rijetko počinju srijedom”. Nastojeći prikazati rusku ratnu prijetnju Ukrajini kao čistu zapadnu propagandu, Vladimir Putin baš je uoči te sudbinske srijede najavio povlačenje ruske vojske s rusko-ukrajinske granice, koja je ondje, dakako, bila samo na vježbama.
A sad su navodne vježbe navodno završile pa se vojnici i tehnika navodno vraćaju prema Moskvi. Da mu povjerujete na riječ, pomislili biste da mu se i aneksija Krima i ruska okupacija istočnih ukrajinskih pokrajina Donjecka i Luganska (nešto kao “ruska krajina”) prije sedam godina omakla tek kao popratna pojava vojnih vježbi uz ukrajinsku granicu, piše Višnja Starešina u kolumni za Slobodnu Dalmaciju koju djelomice prenosimo.
(…)
Stalna igra informacijama i dezinformacijama
Stalna igra informacijama i dezinformacijama njegov je značajan dio. No potvrdilo se i u ovom slučaju da su u tom hibridnom ratu uvjerljivi samo oni igrači iza kojih stoji i uvjerljivi argument vojne sile. U ovom slučaju to su Washington i Moskva kao predvodnici Zapada i Istoka. Svi su ostali tek mogući partneri ili suradnici, jedne ili druge strane.
Zapravo, uz Moskvu je u ovom sukobu čvrsto još jedino Lukašenkova Bjelorusija. Pokazalo se također da velike europske države (zbog nedostatne vojne snage) ili EU (i zbog nedostatne vojne snage i zbog političkih razlika) u tom ratu ne mogu biti samostalan subjekt, već samo manji, ali važan američki partner. Između ostalog vidi se to i iz političko-diplomatskog procesa u kojem se sve ono što je bitno događa između Washingtona i Moskve, kao i između Washingtona i europskih NATO saveznika. Ostalo je političko-diplomatski šušur “deeskalacije”, koji jest važan dio cijelog tog ratno-mirovnog PR-a, ali u konačnici nije bitan.
Izgubljeni monopol
Što smo još dosad mogli vidjeti u ovoj utakmici ili ratu ako hoćete? Vjerojatno su washingtonska upozorenja o ruskoj invaziji na Ukrajinu bila pretjerana, jer Rusija danas nema racionalan razlog za veliku invaziju. Mogla je Ukrajinu pokoriti tiše, energetskim i političkim ucjenama. Ali upravo zahvaljujući upozorenjima na rusku vojnu invaziju, Zapad je naoružao Ukrajinu, osposobio je za moguću obranu i onemogućio Putina da je tiho pokori.
Zahvaljujući rusko-ukrajinskoj krizi NATO je ponovno ojačao i dobio smisao. Sjećate li se one lanjske Macronove kako je NATO doživio “moždanu smrt”?! Danas je postao jako živ. Europa se pod američkim vodstvom ujedinila oko političke osude Putinova “skrbništva” nad državama bivšeg Sovjetskog Saveza i prava država da suvereno odlučuju kojim će savezima pristupiti. Rusija je izgubila monopol na opskrbu Europe plinom i naftom, kao moguće sredstvo političke ucjene i pokazalo se koliko je izgradnja LNG terminala bila strateški projekt za budućnost.
Iako se kraj ove ratne utakmice još ne nazire, a čak ni manji oružani sukob se ne može isključiti, pomalo se naziru rezultati. NATO će pomaknuti svoje vojne efektive prema istoku Europe, do dvorišta bivšeg Sovjetskog Saveza. SAD se potvrdio kao jamac europske obrane i sigurnosti. Europa se, nemajući izbora, ujedinila. Rusija je ponovno dobila status velike vojne sile i globalnog igrača, što je Putinu jako važno. Ukrajina će i dalje ostati ratno-političko igralište – između NATO-a i Moskve. Svatko je u nečemu pobijedio, zaključuje Višnja Starešina u kolumni za Slobodnu Dalmaciju.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na Slobodnoj Dalmaciji.
> Starešina: ‘Stepinac je bio stožerni lik otpora komunizmu u cijeloj okupiranoj Europi’
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
