Umro Branko Mamula – kako se u Jugoslaviji stvarala podloga za agresiju na Hrvatsku?

Politički vrh Srbije u Jugoslaviji, akademici SANU iz Beograda  i najveći dio vrha JNA gdje su dominirali (veliko)Srbi imao je jedan stvarni cilj: stvoriti Veliku Srbiju, bilo u granicama Jugoslavije, bilo kao samostalnu državu.

Jedna od najznačajnijih vojno-političkih osoba bivše SFRJ, ministar obrane SFRJ od 1982.-1988. godine i admiral flote Jugoslavenske Ratne Mornarice (JRM) u mirovini Branko Mamula, preminuo je u 101. godini života.

Mamula je umro od posljedica koronavirusa, u svom stanu u Tivtu gdje se doselio u mirovinu, te živio posljednjih dvadesetak godina sa svojom suprugom Mirjanom Jakelić–Mamula.

Bio je pripadnik tvrdolinijaške komunističke generalske struje u JNA. Oni su smatrali da “jugoslavensku krizu”, koja je počela krajem 80-ih, treba spriječiti rezolutnom akcijom Armije – kontrolom graničnih prijelaza i uhićenjem tada na neposrednim izborima izabranog hrvatskog i slovenskog vodstva.

Zagovarao je vojni udar. Bio je jedan od osnivača Pokreta za Jugoslaviju, tzv. generalske stranke koja je na 14. kongresu trebala zamijeniti propali SKJ kao vodeća snaga SFRJ.

Mediji su 2009. izvijestili da Mamula vodi pravnu bitku protiv Republike Hrvatske kojom traži vlasništvo nad svojom nekadašnjom opatijskom rezidencijom znanom kao ‘Vila Mamula’.

U pitanju je jedna od najelitnijih nekretnina u Opatiji koja je u međuvremenu došla u posjed hrvatskih obavještajnih službi.

Mamula je navodio kako je 1985. godine temeljem valjanog ugovora s tadašnjim vlasnikom, Saveznim sekretarijatom za narodnu obranu (SSNO JNA), potpisao ugovor o korištenju stana i garaže, a on je potom uz suglasnost JNA vlastitim sredstvima preuredio objekt. Opatijski sud odbio ga je u sve četiri točke.

Godine 1991. Mamula je pobjegao iz Hrvatske i iz svog luksuznog opatijskog doma. Iz Hrvatske je prvo otišao u Beograd, a krajem 90-ih odselio se u Crnu Goru.

Osim što je bio ministar obrane SFRJ u Beogradu, u vrijeme rasta agresivnog velikosrpskog pokreta u Jugoslaviji, Mamula je još u lipnju 1979. imenovan načelnikom Generalštaba JNA na kojoj ostaje do svibnja 1982., kad postaje savezni ministar obrane. Sam Mamula je rekao da je 1988. predložio generala JNA Veljka Kadijevića, još jednog Srbina iz Hrvatske, za ministra obrane SFRJ, gdje je bio u vrijeme agresije JNA na Hrvatsku.

To su bile najviše dužnosti u Jugoslaviji, u vrijeme kada su se već nazirali planovi koji su postali sasvim jasni dolaskom komunista-velikosrbina Slobodana Miloševića na čelo Srbije 1986. godine.

Rođen u Hrvatskoj

Mamula je Srbin iz Hrvatske, rođen 1921. u selu Slavsko Polje u općini Vrginmost. Bio je sudionik partizanskog pokreta u NDH i nositelj partizanske spomenice 1941. godine.

Napomenimo da je rodno mjesto Mamule, Slavsko Polje, mjesto jednog od najvećih zločina nad zarobljenim vojnicima i civilima nakon završetka rata. Tamo je, kao i u Hudoj jami, živo zazidana masa nemoćnih ljudi. Dana 4. studenog 2017. msgr. Marko Cvitkušić, generalni vikar, ispred župne crkve u Vrginmostu blagoslovio je spomen-ploču i bijeli križ istine na spomen 2000 umorenih ratnih zarobljenika i civila u tunelu Slavsko Polje.

O Branku Mamuli se malo zna danas u Hrvatskoj, osobito među mladim generacijama.

U svom svjedočenju u Haagu Sonja Biserko, direktorica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, istaknula je jasno negativnu ulogu JNA u pripremi agresije na Hrvatsku. Realizacija tog prljavog velikosrpskog plana počela je aktivnim općim napadom JNA na gotovo goloruke dragovoljce ZNG-a i MUP-a RH u ljeto 1991. godine.

Biserko je rekla da je JNA “1990. postala de facto srpska vojska”, koju je utemeljila na izjavi tadašnjeg ministra obrane SFRJ generala Veljka Kadijevića da će “JNA braniti Srbe i odrediti granice buduće Jugoslavije”.

Ona je precizirala da je taj zaključak donijela čitajući knjige admirala Branka Mamule, koji je bio ministar obrane SFRJ 1980-ih i samog generala Kadijevića “Moje viđenje raspada”.

Biserko je rekla da je imala u vidu “što se dešavalo u vojsci čitavo desetljeće prije nego što je počeo rat. Teritorijalna organizacija omogućila je da JNA bude upotrijebljena za ono što se desilo”, a to je agresija i okupacija Hrvatske od strane Srbije s JNA kao stožernom vojnom silom.

JNA  je, po njenim riječima, 1991. stala otvoreno na srpsku stranu, de facto i javno. “Našle su se JNA  i Srbija na dvije točke – obrana socijalizma i centralizacija Jugoslavije”, rekla je Biserko u Haagu.

Mamula na čelu JNA

Kada je admiral Branko Mamula bio na čelu JNA od 1982-1988. godine, počela je srbizacija vojske, razoružavanje teritorijalne obrane i prekrajanje vojnih oblasti. To piše Mamula u knjizi ‘Očuvanje socijalizma i recentralizacija Jugoslavije’. On je to pokušao i promjenom Ustava 1980-ih, samo nije dobio suglasnost republika. U knjizi piše da ih nije ni trebao pitati za suglasnost, jer se tako izgubilo na vremenu.

Tada Srbija i JNA zauzimaju iste pozicije.

Ni u Memorandumu SANU, čiji je nacrt objavljen u beogradskim Večernjim novostima u rujnu 1986. u vrijeme dok je Mamula bio ministar obrane SFRJ, ne govori se protiv socijalizma, nego samo o decentralizaciji Jugoslavije, a tek u drugom dijelu Memoranduma piše i o položaju srpskog naroda. I JNA i srpska elita tada govore o krizi u Jugoslaviji,  ali ne i protiv socijalizma. Tada Srbija i JNA zauzimaju iste pozicije o centraliziranoj Jugoslaviji i tzv. „neravnopravnom položaju srpskog naroda u Jugoslaviji“.

To je bila majka svih laži.

Istina je bila potpuno drugačija: srpski narod je bio dominantan na svim vodećim položajima  i praktički vladao Jugoslavijom. Ono malo drugih u strukturama vlasti i vojske su uglavnom bili poslušnici Beograda na liniji komunističke pravovjernosti. Srpski narod je bio dominantan u Jugoslaviji, osobito u udjelu na najvažnijim političkim i vojnim funkcijama koje su bile stožerne za odražavanje diktature komunizma. Također, srpski narod je imao najmanji broj političkih disidenata i zatvorenika, posebno u odnosu na Albance i Hrvate, što je vrlo bitna činjenica u jednoj višenacionalnoj i totalitarnoj državi.

JNA se osamostalila i postala samostalan čimbenik, a Jugoslavija nešto gotovo poput vojne hunte gdje posljednju riječ o političkim pitanjima ima vojska.

Samostalna JNA odnosno njeni čelnici (Mamula i Kadijević) željeli su potpuni nadzor nad oružanom silom, te im je Teritorijalna obrana RH smetala jer se u biti radilo u slabijoj, ali republički nadziranoj postrojbi, iako su njeni zapovjednici formalno bili podložni lokalnim zapovjednicima JNA. Stoga je 1986. predložena, a u veljači prihvaćena inicijativa o preustroju JNA pod kodnim imenom vojne organizacije Jedinstvo. Preustroj JNA stvorio je četiri vojne oblasti:

• Vojnopomorsku oblast sa sjedištem u Splitu – koju su ugrubo činili dio Istre, Primorje, Dalmacija i otoci, te crnogorsko primorjeVO sa sjedištem u Zagrebu, koja su činile
• Slovenija i manji dio Hrvatske, tj. Hrvatska zapadno od crte Virovitica-Karlovac-Karlobagbez onoga uključenog u Vojnopomorsku oblast
• VO sa sjedištem u Beogradu koju je činio ostatak Hrvatske (istočno od crte Virovitica-Karlovac-Karlobag), BiH, Vojvodina i dio Srbije
• VO sa sjedištem u Skoplju koju je činio ostatak Srbije, Crna Gora, Kosovo i Makedonija

Bit ovakvog preustroja je da se umjesto šest armija kopnene vojske formiraju tri vojišta čija je područna podjela potpuno zanemarila “administrativne” granice republika i pokrajina, kao da republike ne postoje. Sam pojam “administrativnih granica”, koji je koristio general i ratni zločinac Veljko Kadijević, ukazuju da je JNA prihvatila velikosrpsku političku platformu: granice republika nisu granice država. Na taj način posredno se ne priznaje ni federativno uređenje Jugoslavije, dakle, niti sama Jugoslavija kao država.

Tako je V. vojna oblast, a to je tek malen dio sjeverne Hrvatske i Slovenija, trebalo biti nešto što se treba pustiti i nije bio dio interesa Velike Srbije, kao i manji dio VPO na sjeveru Hrvatske.

General JNA Nikola Ljubičić, još jedan velikosrbin iz Hrvatske, omogućio je Miloševićev dolazak na čelo partije Srbije. Miloševića je vojska odabrala da projekt realizira pod parolom da nije nacionalist. Uz pomoć srbizirane JNA Milošević se od samog početka brutalno obračunava sa svim protivnicima – čistio je institucije od kadrova koji se nisu slagali s njim i sve što je mislilo drukčije.

Memorandum i poslije Peticija intelektualaca o Kosovu dva su ključna trenutka u homogenizaciji srpske elite. Peticiju je potpisalo 215 intelektualaca. Uz potporu vojske JN oni su bili frontalna snaga, ali njihova snaga bila je zanemariva u odnosu na energiju koju je Milošević postigao mobilizacijom i homogenizacijom srpstva.

JNA je smatrala, procjenjujući i međunarodno stanje raspada Istočnog bloka i pad Berlinskog Zida, da ima šansu za Blitzkrieg i stvaranje Velike Srbije. Imala je na umu da Hrvati nisu pripremljeni za rat, kao što i nisu bili, da se neće moći oduprijeti JNA kao srpskoj vojsci pa će oni ostvariti svoje ciljeve. Sloveniju su na neki način izgurali i zato što tamo nije bilo Srba, koji bi im poslužili kao razlog za rat.

Ostatak je poznat: JNA je kompletno s ogromnim naoružanjem prešla na stranu Srbije i tim oružjem okupirala velike dijelova Hrvatske i BiH. Tim oružjem počinjeni su najstrašniji zločini druge polovice 20. Stoljeća nad Hrvatima, Bošnjacima i Albancima.

A aktivne pripreme za to počele su u Jugoslaviji, gdje je Branko Mamula bio jedna od vodećih osoba u vojnom i civilnom sektoru kao ministar obrane, kao čovjek koji je otvorio vrata velikosrpstvu i svom nasljedniku zločincu Veljku Kadijeviću.