Nije zato ni malo čudno da je nakon Lavrova (a ne prije njega, što je bitno) Trump u posjet primio ukrajinskog ministra vanjskih poslova Pavla Klimkina. Tu se nikako ne može govoriti o slučajnosti.
Prvi put nakon četiri godine od zahladnjenja američko-ruskih odnosa, ruski ministar vanjskih poslova posjetio je SAD. Čelnik ruske diplomacije Sergej Lavrov u Washington je stigao u vrijeme kulminacije unutarnjih političkih previranja vezano uz navodnu rusku umješanost u američke unutarnje političke odnose i predsjedničke izbore, koja se ogledala u smjeni direktora FBI-a Jamesa Comeya koji se bavio istragom upravo tih – više nego osjetljivih tema, piše geopolitika.news.
Odgovarajući na upit američkih novinara, ruski ministar vanjskih poslova je rekao slijedeće: „Meni se čini kako je jednostavno ponižavajuće po američki narod slušati kako američkom unutarnjom politikom rukovodi Ruska Federacija. Smatram kako političari nanose vrlo veliku štetu političkom sustavu SAD-a.“ Čini se kako ta konstatacija nije daleko od istine.
Bilo kako bilo, Lavrov i Tillerson sastali su se po drugi put u mjesec dana, a posjet je, kao i u slučaju onog moskovskog, uključivao i susret s predsjednikom države što je vrlo rijedak privilegij u američkoj državničkoj praksi, jer predsjednik države gotovo uvijek prima samo kolege iz drugih država (predsjednike ili premijere).
The New York Times ne isključuje mogućnost da su Lavrov i Tillerson imali u vidu i organizaciju susreta predsjednika dviju država, koji će se, najvjerojatnije, dogoditi slijedeće ljeto.
Čini se kako ovaj posjet prije svega predstavlja pripremnu fazu za susret čelnika dviju država, kako to i navodi NYT. Obje strane vrlo dobro razumiju okolnosti i atmosferu koja će vladati na predstojećem samitu dvojice državnika. Taj susret jednostavno ne može i ne smije završiti bez nekakvih konkretnih rezultata, naravno pozitivnih i po svijet relaksirajućih, barem po nekom od područja sukoba njihovih interesa. Da bi se to postiglo, dvije strane su se još u Moskvi prije mjesec dana dogovorile o intenziviranju rada na razini MVP dviju država, najprije na operativnim razinama, a onda na relacijama Lavrov-Tillerson, Tillerson-Putin, Lavrov-Trump. I čini se kako je ta shema startala. Čudno je jedino to, na koliko otpora u pojedinim Zapadnim medijima nailazi nastojanje iznalaženja puta iz „slijepog tunela“ u koji su posljednjih godina zapali američko-ruski odnosi. Umjesto da se pozdravljaju svi napori koji vode u smjeru njihovog poboljšanja, kako je to u pravilu bilo tijekom čitavog Hladnog rata, stječe se dojam da pojedinim političkim i interesnim skupinama uopće ne odgovara pomirba dviju najvećih svjetskih vojnih velesila. Naprotiv, takve skupine kao da priželjkuju njihov vojni sraz kako bi lakše same „lovile u mutnom“, iako bi se u tom slučaju uistinu malo toga moglo loviti.
Najveća vjerojatnost oko područja napretka u odnosima dviju država su sirijska i, koliko se to god čudno činilo, ukrajinska kriza, a puno teže stvari će ići vezano uz iranski nuklearni program i Sjevernu Koreju, pa čak i Libiju. Te teme će još dugo biti razmještene na potpuno različitim kolosijecima interesa dviju zemalja.
Ukoliko se dvije zemlje uspiju dogovoriti oko Sirije, makar i u nekom minimalnom obliku koji bi doveo do vidljivog napredka, obje bi imale koristi. I Moskva i Washington to bi mogli označiti svojim pobjedama i usmjeriti se na uništenje zajedničkog neprijatelja u obliku „Islamske države“ i završiti taj krvavi građanski rat s pobjedničkim zastavama u rukama. To bi SAD-u i Rusiji omogućilo izgradnju nove atmosfere povjerenja, toliko vidljivo manjkave pri posjetu Rexa Tillersona Moskvi, o čemu je tada i on sam sa zabrinutošću govorio. Jer kako je kazao Sergej Lavrov, obje države počinju „s vrlo niske startne pozicije“, zbog čega je povjerenje nužan preduvjet.
Što se tiče Ukrajine, stvari su i dalje vrlo složene. Međutim, namjere američke administracije za smanjivanje potpore „razvoju demokracija“ diljem svijeta, uključno i Ukrajine, smanjuje dotok novca predviđen State Departmentom za tu zemlju u vrijeme prethodne administracije. Osim toga, predsjednik Porošenko je svjestan „hladnijeg pristupa“ Zapada ukrajinskoj realnosti, zbog čega i sam nastoji povlačiti poteze kojima bi suzbio daljnju radikalizaciju unutarnje društvene scene koja izaziva širu zabrinutost. Nije zato ni malo čudno da je nakon Lavrova (a ne prije njega, što je bitno) Trump u posjet primio ukrajinskog ministra vanjskih poslova Pavla Klimkina.
Stječe se dojam kako je Donald Trump uspio konsolidirati svoj položaj u Bijeloj kući i odnos snaga u Kongresu ipak staviti u službu vlastite politike, premda je od početka mandata bio izložen nevjerojatnim napadima medija, svih demokrata i dijela republikanaca, čelnika EU, civilnih udruga i raznih feminističkih pokreta, kao i različitih (para)obavještajnih djelovanja unutar same zemlje.
Cijeli tekst možete pročitati ovdje
Tekst se nastavlja ispod oglasa
