Otkad se komunistički sindikat, produžena ruka Partije, pronašao ne svojom zaslugom u demokratskim višestranačkim okolnostima, svjedoci smo kako mic po mic nestaju cijele grane proizvodnih i drugih djelatnosti. Radnik je sveden na robu, plaća na nepotreban trošak, tvrtke su postale rasadnik nekretnina, pretvorba društvenoga vlasništva grijehom struktura postala je nekretninski „bussines“, dostojanstvo rada je nestalo i kako bi rekao Tuđman ostao je samo narod.
Ne ću reći da je partijski sindikat bio bolji od današnjih, već to da je sindikalni pokret nečinjenjem i mlakom politikom sukrivac za današnje stanje.
Istodobno, što je manje zaposlenih radnika, više je sindikata, ali i ministarstava, agencija, ureda i drugih sinekuralnih zavjetrina za strančarsku klijentelu. Sindikalna je razmrvljena scena tu i tamo malo podigla glas, ali nedovoljno za razmjere rasapa u području svijeta rada. Prosječan Hrvat u Hrvatskoj više ne može biti radom čovjek (penzići su postali materijal za tihu eutanaziju i gladomor!), no sindikati su uglavnom ostali na razini „sindikalne košarice“. Opet se hrvatskom radno sposobnom čovjeku kao perspektiva nudi „privremeni rad u inozemstvu“. Daleko smo dogurali tom taktikom korak naprijed, tri natrag, sve do ove „najuspješnije vlade u Hrvatskoj“ (V. Pusić).
Napokon dočekali smo i to da je i sindikatima prekipjelo. Puklo je na Zakonu o radu, kako na njegovim odredbama tako i na jednoumnom pristupu jednome od najvažnijih zakona s područja unutarnje politike. No, i sad se teško oteti dojmu da je za homogenizaciju sindikata ponajviše zaslužna nesposobna Milanovićeva vlada, a ne jedinstven, jak i vjerodostojan sindikat. Znak za sindikalnu uzbunu najvišega stupnja dao je još Ivo Sanader ustvrdivši da smo u banani. Banana se rješava smanjenjem radničkih prava i taktikom povećanja duga „po glavi stanovnika“.
Globalizirajmo solidarnost, svojedobno je zavapio papa Ivan Pavao II., pokušavajući se suprotstaviti globalizaciji neoliberalne teorije i, osobito, prakse. S debelim zakašnjenjem sindikati u Hrvatskoj su ga, evo, čuli i ovih dana po prvi put organizirali štrajk solidarnosti s radnicima Zdravstveno-rekreativnoga središta u Lipiku koji 25 (slovima: dvadeset i pet!) mjeseci nisu primili plaću u tvrtki državnoga vlasništva, te s radnicima Arena Pule tvrtke u privatnom vlasništvu, koji nisu primili plaću točno pola godine. Sa stajališta solidarizma: Bolje ikad nego nikad. Odziv je na nacionalnoj razini bio obećavajući i pokazao da se mogu organizirati šire i značajnije sindikalne akcije, kad se hoće i kad to objektivne okolnosti zahtijevaju.
A te su okolnosti upravo pred nama sad i ovdje. Prekinuvši socijalni dijalog navodno socijaldemokratska vlada bez dogovora sa sindikatima usudila se u proceduru pustiti novi Zakon o radu s kojim nitko nije zadovoljan osim ministra Mrsića, koji je usred Sabora provalio patku kako je njegov ZOR spas za 380.000 nezaposlenih. Kukuriku većina, zabrinuta za sudbinu nezaposlenih, propustila je prvo čitanje ZOR-a kroz saborsku proceduru uz zaključak da se do drugoga čitanja obnovi socijalni dijalog. Je li prekasno za socijalni dijalog s „ovom vladom u ovoj zemlji“?
Izgleda da jest! Iako dijalog „nema alternativu“, potpuno je jasno da se ne može dijalogizirati s ekipom koja, primjerice, jednoumno nameće protuustavne „radne obveze“. Sve je više sindikalnih čelnika na tragu jedinoga kakvoga-takvoga rješenja – raspisivanja prijevremenih izbora. Mješina Milanovićeve vlade pušta na sve strane i više se ne može krpariti niti zvučnim udarima i dimnim bombama kao što je najnovija navodno nestručna Karamarkova politika zapošljavanja u SOI od prije tko zna kad. Nebitno. Pročitano. Bez veze.
Tako smo poslije dvije godine mandata „najuspješnije vlade u Hrvatskoj“ po prvi put u obnovljenoj nam državi dobili artikuliranu frontu za prijevremene izbore koju čine: Narod bez medija, oporba bez sinteze i sindikati bez fige u džepu. U demokratski uređenim državama to bi trebalo biti dovoljno za prijevremene izbore. A u nas i za stvaranje uvjeta pomoću kojih bi se Partiju poslalo na hlađenje, ne samo dva mandata, već trajno u ropotarnicu povijesti. Uz vladu ostaše samo o vladinoj poreznoj politici i ideološkim polazištima ovisni mediji. Plaćenici.
Nepotrebno je u ovom trenutku insistirati na raspisivanju referenduma o Zakonu o radu. Ta bi se energija trebala usmjeriti u referendum za prijevremene izbore, pa se u tom pogledu možemo složiti s ministrom policije najuspješnije vlade nereda, nerada i pada, koji je poručio sindikatima: „Skupite potrebne potpise i idite na izbore“.
* Autor je novinar i urednik rubrike religijske kulture, hrvatskoga izvandomovinstva i unutarnje politike, radio je i u rubrikama gospodarstvo i kultura, te je bio pet godina glavni urednik tjednika za kulturu Hrvatsko slovo. Autor je 16 knjiga iz područja književnosti i povijesne publicistike i član je Društva hrvatskih književnika.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
