Povjesničar Damir Markovina, čelnik nove stranke Nova ljevica u časopisu SKD Prosvjeta napao je saborsku zastupnicu Brunu Esih, kako navodi, jer je u intervjuu za Slobodnu Dalmaciju “stigla zaključiti da bi u slučaju poraza u proteklom ratu čitava zemlja bila pretvorena u Ovčaru, jednako kao i 1945. godine, nakon čega je poželjela kadrovirati po sveučilištu, ističući da je skandalozno to da na sveučilištu predaju osobe koje opravdavaju komunističke zločine”.
“Najveći problem s ovakvom vrstom izvrnute logike imamo zbog činjenice da je Bruna Esih tek glasnogovornica jednog raširenog stanja svijesti na desnici, koja je tim agresivnija, što je logički neutemeljenija. Uvjerenje koje iza ovakve vrste razmišljanja stoji je u potpunosti totalitarno, pa je tim čudnije da oni koji ga javno iznose, nisu svjesni te činjenice”, piše Markovina.
“Teza koju Esih i slični pokušavaju nametnuti kao općeprihvaćenu, o tome da je 1945. bio obračun s Hrvatima je toliko lažna, da je nevjerovatno da još uvijek opstaje u javnom prostoru (…) Tvrditi kako je 1945. označila obračun s Hrvatima i potezati paralelu s Ovčarom je prije svega glupo. No, potezanje paralele između Ovčare i partizanske borbe, nije samo glupo, nego i amoralno”, navodi.
“S obzirom da je ovo jasno i samoj Esih, koliko god šutjela o tome, izvjesno je kako se ovdje radi o nečemu potpuno drugačijem. Nju zapravo nervira simbolika, s tim da joj se mora priznati kako na tom polju ne pravi razliku. Drugim riječima, slijedimo li njezinu logiku, zločinci s Ovčare nosili su na kapama petokrake i samim tim ih možemo smatrati nasljednicima partizana u svakom pogledu.
S druge pak strane, ljudi koji su branili Vukovar su na kapama imali šahovnicu pa im samim tim trebamo smatrati nasljednicima ustaške države. Dosljednom primjenom ovakve logike Esih je u prvom redu besramno uvrijedila sve ljude koji su stradali u Vukovaru, izjednačivši ih s ustašama. No, pored toga, što nam je ovdje puno zanimljivije, ona koristi istu argumentaciju i retoriku kojoj su koristili Šljivančanin i slični. Drugim riječima, i za Esih i za Šljivančanina tamošnji ljudi su ustaše, s tim da im kao takvima drukčije pristupaju. Ovakva poražavajuća logika, podržana od nezanemarivog dijela mainstream medija i šire javnosti, proizvela je potpunu marginalizaciju antifašističkih vrijednosti i totalnu relativizaciju kriterija i činjenica, po kojima u prvoj fazi diplomirana povjesničarka može voditi kompetentan razgovor s redovitim profesorima, da bi u sljedećoj fazi, nakon što se podijele potrebni otkazi na sceni ostali samo nesvršeni studenti koji bi današnju Hrvatsku proglašavali ustaškom državom. Ako je i od Brune Esih, previše je”, zaključuje Markovina o Esih.
Nova ljevica – tko su ljudi koji stoje iza nje?
Predsjednik nove stranke rođen je u Mostaru 6. veljače 1981., a kako doznajemo, navodno više nije djelatnik odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu. Povjesničar Markovina radio je i kao voditelj Arhiva Srba u Hrvatskoj, dok je na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu diplomirao u rujnu 2004. na temu “ZAVNOH-temelji i političko djelovanje”. Dragan Markovina za Documentu u videu iz serije Osobna sjećanja koji traje više od sata govori o sebi i svojoj obitelji. Odrastao je miješanoj hrvatsko-srpskoj obitelji. Djed je bio pukovnik u JNA. Početak rata dočekao je u Mostaru, u dobi od jedanaest godina te kroz svoja sjećanja na djetinjstvo “svjedoči o poremećaju međunacionalnih odnosa i govoru mržnje koji je nastupio.” Opisuje kako je JNA evakuirala Srbe, otac “kao narodni zastupnik” nije htio otići, ali je predložio ostatku obitelji da mogu otići u Beograd jer će tamo biti sigurno. S majkom i bratom odlazi u izbjeglištvo u Lumbardu na otoku Korčuli te tamo završava osnovnu i srednju školu. U videu između ostalog kaže da su se na popisu iz 1991. otac i on izjašnjavali kao Hrvati, a brat i majka kao Jugoslaveni, ali danas je on “žešći Jugoslaven od ikoga”. Dodaje da mu je otac “pisao hrvatskom varijantom jezika, ali kad god bi vikali Jugoslavija ili išla himna Hej Slaveni mi bi se u stanu digli na noge i slušali tu himnu. Ja danas kad čujem Lijepu našu molim Boga da Hrvatska izgubi. Meni Hrvatska ništa ne predstavlja”. Na pitanje da usporedi II. svjetski rat i Domovinski na predstavljanju Antifašističke lige u Splitu, Markovina je odgovorio kako je ovaj prvi imao tri cilja – obranu zemlje, borbu za socijalističko društvo te uspostavu bratskih odnosa među različitim narodima. “To su bili plemeniti ciljevi, koji jesu imali svojih devijacija“, rekao je Markovina nastavivši kako je Domovinski rat, jednako kao i II. svjetski rat, za cilj imao obranu od neprijatelja. No, drugi cilj Domovinskog rata, onaj politički, HDZ-ov bio je stvaranje nacionalističke države bez manjina i s jako izraženim uplivom Katoličke crkve u politička pitanja. Tuđman je za Markovinu autokrat, “koji je usmjerio Hrvatsku u okrilje Vatikana, ponajprije putem Vatikanskih ugovora, ali nije dopustio definitivno otklizavanje sekularne države u katoličku džamahiriju”, ali za njega su stvari danas dosta drukčije, pa “živimo usred ulično-crkvene revolucije koja želi srušiti i posljednje barijere koje su devedesetih stavljene pred klerikalna nastojanja.” Milanovićevu Vladu optužuje da je “propustila pokrenuti kampanju Protiv sa svim raspoloživim kapacitetima” da bi zaustavila referendum o ustavnoj definiciji braka i da “ostaje sasvim jasan dojam da tzv. lijevo-liberalna koalicija nije ni približno pokrenula akciju kojom bi mobilizirala pristojan svijet da opstruira nastojanja Željke Markić i ostalih talibana.”, piše Dragan Markovina na portalu Stav udruge Cenzura plus koja je od Ministarstva kulture dobivala potpore, a udruga je korisnik i institucionalne podrške Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva.
