Na nedavno završenim Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru, koje su mnogočemu, posebno za hrvatski sport s obzirom na rekordnu žetvu medalja (10 ukupno), bile povijesne, po prvi puta u istoj disciplini, jedni protiv drugih, natjecali su se muškarci, koji više nisu muškarci, ali koji su to bili, sa ženama te naravno pobijedili, osvojili su sva tri prva, najvažnija mjesta. Radi se o atletici, gdje posebno dolazi dio izražaja fizička snaga koja je, htjeli to neki priznati ili ne, kod muškarca izraženija nego kod žena, što, naravno, nema nikakve veze s ravnopravnošću spolova, to je jednostavno tako. Oduvijek.
Međunarodni olimpijski odbor išao je linijom manjeg otpora, popustili su i dopustili “eksperiment”, koji će, nažalost, s vremenom postati pravilo. U drugim sportskim disciplinama, drugim natjecanjima, na Olimpijskim igrama zasad nema takvih “eksperimenata”, što ne znači da, zbog iskustva u Riju, neće biti. Kad se nitko ne buni, pod “nitko” mislimo na djevojke koje su od muškaraca, ili bivših muškaraca, izgubile medalje, uglavnom stvari idu svojim, duboko smo uvjereni, neželjenim tijekom.
Zamislite situaciju, koja je, naravno, iracionalna, da se Borna Ćorić, trenutno 40. tenisač ATP liste, proglasi ženom i da odluči igrati ženski tenis, ode na nekoliko operacija, “popuni se na pravim mjestima”, osvoji sve živo što se u tenisu može osvojiti. Serena Williams, najbolja svjetska tenisačica današnjice i jedna od najboljih svjetskih tenisačica svih vremena, koliko god bila dobra ne bi imala nikakve šanse protiv Ćorića, ne samo protiv Ćorića nego ni protiv 190. tenisača sa svjetske ATP ljestvice. Naravno, ne bez razloga žene na svim turnirima, pa i na onim najvećim, dakle, grand slam turnirima, poput Wimbledona ili predstojećeg US Opena, za razliku od muškarca igraju tek na dva dobivena seta.
O transrodnoj ideologji,i rodnoteorijskim aktivistima, o onima koji smatraju da “nije važan spol u sportu, nego se zapravo najvažnije dobro zabaviti”, a onda i odnijeti sve medalje koje se mogu odnijeti, u sjajnom članku pisao je profesor Marušić na portalu narod.hr, vjerojatno nisam kompetentan da bih o tome pisao na takav način, iz razloga što bi to iziskivalo drugačiji pristup problematici, međutim, ako ostanemo u sferi sporta onda su stvari više nego jasne. Naime, sportski rezultati pokazuju da se muškarci i žene ne mogu zajedno u istoj sportskoj disciplini natjecati, što samo znači da se radi o ponižavajućoj situaciji, kako za žene, tako podjednako i za muškarce. Uzmimo samo nekoliko primjera kao dokaz tvrdnji:
1. Zlatnu medalju u bacanju koplja na Olimpijskim igrama kod žena osvojila je sjajna mlada Hrvatica, Sara Kolak, koja je koplje bacila na 66,18 metara, ujedno to je i hrvatski rekord, u Riju nedostižan za sve konkurentice. Kod muškaraca zlatnu je medalju osvojio Nijemac Thomas Röhler, koplje je odletjelo na 90.30 metara. Dakle, 24 metra dulje nego što je letjelo koplje zlatne olimpijke Sare Kolak.
2. Legendarni Usain Bolt treći put je postao olimpijski prvak u utrci na 100 metara, u vremenu od 9,81, ispisao je sportsku povijest i više je puta tu povijest prekrojio.
Jamajčanka Elaine Thompson pobjednica je utrke na 100 metara za žene na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru, ona je utrku pretrčala za 10,71 sekundu. Naravno, to joj, da je sudjelovala u muškoj utrci, ne bi bilo dovoljno ni za medalju, a kamoli zlato.
Da ne nabrajamo dalje i da ne spominjemo skok u dalj, skok s motkom, tenis, plivanje, nogomet, skijanje…
3. Sjajna hrvatska atletičarka Blanka Vlašić osvojila je brončanu medalju u skoku u vis na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru s preskočenih 197 cm. Prvo je mjesto osvojila Španjolka Ruth Beitia sa 197 cm, koliko je preskočila i drugoplasirana Bugarka Mirela Demireva.
Kanađanin Derek Drouin dodao je naslovu svjetskog prvaka u skoku u vis i olimpijsko zlato, on je za zlato preskočio 2,38 centimetara. Koliko je to daleko, nedostižno, za visašice? Pa i za Blanku u najboljim, zlatnim danima?
Janica Kostelić, primjerice, najbolja je svjetska skijašica zadnjih dvadesetak i više godina, no, nikada ne bi uspjela u slalomu pobijediti brata Ivicu, ne u ozbiljnoj utrci, pa čak ni puno, puno lošijeg slalomaša.
Ovo su tek neki od primjera koji pokazuju zašto se na Olimpijskim igrama, naravno, ne samo na OI, muškarci i žene natječu odvojeno, u istim disciplinama, ali odvojeno, ne jedni protiv drugih. Ujedno, ovo je i jedan od boljih dokaza zašto tako i u budućnosti mora ostati. Igre kakve pamtimo, Igre kojih se sjećamo s ushićenjem, oduševljenjem, Igre su koje moraju takve i ostati ako želimo da sport bude ono što i treba biti, samo sport, a ne ideologija.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
