Treba li i kako s djecom razgovarati o novcu i krizi? Odgovore donosi dr. sc. Gordana Buljan Flander

Financijska kriza sve više pogađa obitelji. Inflacija raste, standard pada, cijene energenata rastu pa se mnogi roditelji susreću s pitanjima djece o tome hoće li imati za hranu, je li njihova obitelj siromašna, zašto nemaju bolji automobil…Roditeljima u odgovorima na ovakva i slična pitanja djece može pomoći i tekst dr. sc. Gordane Buljan Flander, psihologinje i psihoterapeutkinje, osnivačice i bivše ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba. Tekst s bloga Gordane Buljan Flander prenosimo u cijelosti.

Inflacija, kriza, visoke cijene energenata, prijeteći gubitak radnog mjesta… nisu dječje teme, ali nemojmo misliti da do djece ne dopiru katastrofični medijski natpisi, da djeca ne naslućuju ovakve roditeljske brige.

Pa tako često i mala djeca zateknu roditelje s pitanjima poput: „Imamo li dovoljno novaca?“, „Jesmo li mi siromašni?“, „Hoćemo li imati za hranu?“, „Hoćemo li imati za moje tenisice?“, „Zašto ja ne mogu imati tako dobar mobitel/tenisice/trenirku kao drugi u razredu?“, „Zašto mi vozimo tako star auto?“, „Zašto mi ne možemo na more/skijanje?“…

Na sva ta pitanja roditelji djetetu trebaju odgovoriti jednostavno i iskreno. Ako izbjegavamo razgovarati o novcu, ako prikazujemo da je financijska situacija bolja nego što jest… dijete će to shvatiti, može izgubiti povjerenje u roditelje, a sve to može povećati djetetovu anksioznost.

Poruka djetetu bi trebala biti da će ono uvijek biti zbrinuto i da će roditelji i u slučaju da npr. izgube posao i da sve poskupi, naći način da se pobrinu za njega da ima ono što mu je potrebno.

Buljan Flander: Odgovarajte otvoreno i iskreno na dječja pitanja o novcu

Primijetila sam da roditelji nerado s djecom otvaraju te teme, a ako i otvore ne znaju da li dati iskrene odgovore ili pokušati umiriti dijete zavaravajući ga da obitelj ima više novaca nego što ima.

>Dr. sc. Buljan Flander: Pedofile treba kažnjavati zatvorom uz obavezan psihološki tretman

O temi novca treba razgovarati od male dobi djeteta kroz svakodnevne životne situacije. Prilika se npr. ukazuje kad kupujemo zajedno s djetetom i kad dijete vidi da u dućanu uspoređujemo cijene i kvalitetu prije nego što kupimo neki proizvod.

Čak se i s malom djecom može raspravljati o cijenama i kvaliteti. Možemo im reći da je ponekad dobro pričekati s kupnjom obuće i odjeće do sezonske rasprodaje po sniženoj cijeni kako bismo uštedjeli novac npr. za ljetovanje. Kad dijete želi npr. mobitel možemo zajedno s njim pretražiti ponudu prema kvaliteti i cijenama po internetu, tako da dijete vidi kako isti mobitel možemo nabaviti jeftinije, da ne plaćamo skupe dućane i skupe marke. Dakle, dijete učimo vještinama kupnje, omjeru cijene i kvalitete i štednji.

>Hrvatski stručnjaci zabrinuti: Svjetska zdravstvena organizacija uvela novu definiciju pedofilije

Razvijati kritičko mišljenje djeteta

Nadalje, i u ovom području je važno razvijati kritičko mišljenje djeteta, posebno s obzirom na reklame koje nas zasipaju sa svih strana. Možemo učiti dijete da ima kritički stav prema onome što se reklamira, da ponekad tvrdnje u reklamama mogu biti neistinite i slično.

Dijete možemo učiti da odlučuje o novcu i tako da mu ponudimo da kad smo u kupnji može dobiti jednu stvar, u određenom rasponu cijene, a ono neka odluči što će to biti. Možemo mu reći: „Možeš potrošiti toliko novca: Možeš kupiti ili majicu, ili hlače ili tenisice, ti odluči.“

Kad smo u dućanu, nije dobro djetetu govoriti „Mi si to ne možemo priuštiti“, nego je bolje reći: „U ovom trenutku za to nemamo novaca, možda ćemo to moći kupiti neki drugi put.“

Ako stalno plaćamo karticama dijete može izgubiti predodžbu o potrošenom novcu (kao i mnogi odrasli), pa je dobro naglasiti da kreditnu karticu koristimo zbog pogodnosti i da ćemo sve te račune naknadno platiti.

Treba li dijete uputiti u obiteljske financije?

Roditelji često pitaju koliko i kako uputiti dijete u obiteljske financije. Općenito, dobro je biti iskren i odgovoriti onoliko koliko dijete pita i koliko, s obzirom na dob, razumije. Za djecu osnovnoškolske dobi možemo imati tjedne ili dvotjedne obiteljske sastanke o razboritom trošenju. Adolescent može trebati pomoć vezano uz odluke koje se odnose na značajne sume i dugoročne planove.

Jedan od najboljih načina demistifikacije novca je da zaista slušamo pitanja koja nam djeca postavljaju i koristimo ih kao poticaj za razgovor o novcu koji je svima važan. Odgovori poput „To nije lijepo pitanje“ ili „To nisu pitanja za malu djecu“, šalju poruku da se nešto skriva od djece, a njihove fantazije su najčešće puno gore od realnosti.

Evo nekih mogućih odgovora na uobičajena dječja pitanja o novcu:

„Koliko zarađuješ?“

Ako dijete postavi to pitanje, zapravo želi znati imamo li dovoljno novca, je li ono sigurno. Ne moramo izreći cifru, ali dobro je odgovoriti iskreno i uvjerljivo, npr. „Imamo dovoljno za normalan život i za brigu o tebi“.

Adolescenti će htjeti čuti stvarnu cifru, koja im se može reći, ili ako je roditeljima to ugodnije, može im se reći raspon unutar kojeg se ta vrijednost nalazi. No svakako je važno staviti te cifre u neke okvire, ali i raspraviti o tome koliki su nam troškovi.

„Jesmo li bogati?“

Druga strana ovog pitanje je zapravo „Jesmo li siromašni?“ To je pokušaj djeteta da stavi roditeljski stil života u kontekst. Dijete zapravo pita jesmo li sposobni brinuti se o njemu. Prikladan je odgovor: „Imamo dovoljno za uredan život i brigu o tebi.“

Ako su roditelji bogatiji, djetetu mogu reći nešto poput: „Posao koji mi radimo donosi više novca od mnogih drugih poslova, ali taj novac ne može kupiti mnoge važne stvari u životu poput npr. dobrih prijatelja. Njih stičemo druženjem, pomaganjem, pozivanjem na zajedničku igru, učenje, dijeljenjem igračaka.“

Ako roditelji nemaju dovoljno novaca i strahuju od dugova i ovrha djetetu je i opet potrebno iskreno reći: „U ovom momentu imamo za hranu i režije, ali ove zime nećemo kupiti novi kaput i ne možemo si priuštiti puno darova za Božić, piše Buljan Flander.

„Hoćeš li izgubiti svoj posao?“

Ako se osjećate sigurno za svoj posao, recite to djetetu.

Ako smo zabrinuti, dobro je odmjeriti što naše dijete može podnijeti i naglasiti koje pripreme smo napravili za slučaj otkaza i kako se planiramo s tim nositi. Naravno, pri tome ne treba dijete opterećivati suvišnim informacijama, ali nikako ne treba ostaviti dijete bez odgovora i u nepoznavanju situacije kako ne bi postalo pretjerano tjeskobno. Tajnovitost će samo pojačati djetetovu anksioznost jer će ono pročitati znakove uzbune kod nas bez obzira na to što roditelj nije ništa jasno rekao. U toj situaciji dijete neće znati kome se obratiti i s kim razgovarati o svojim brigama za roditeljski posao.

Džeparac i djetetovo samostalno odlučivanje o trošenju novca

Davanje džeparca djeci može biti vrlo konstruktivan način da ga naučimo raspolagati novcem. Ako djetetu tjedno ili mjesečno dajemo određenu svotu koje se pridržavamo i ne popuštamo pritiscima da damo više, dijete uči prirodnim putem da ako potroši sve na novu igračku, neće imati za kino drugi dan. Tako svaki puta uči donijeti odluku i predviđati koje su posljedice njegovih odluka vezanih uz novac. Također na ovaj način može učiti o štednji i odricanju kako bi skupilo novac za neku veću kupnju u budućnosti. Pri tom je važno da mu zaista damo slobodu s njegovim novcem i da ne nastojimo pod svaku cijenu utjecati na djetetove odluke, piše Buljan Flander.

Ako dijete dobije npr. 100 kn od rođaka, nije dobro uzeti mu taj novac i krenuti u pregovore s djetetom što će za to kupiti, jer to može zaista povrijediti dijete i poslati mu poruku da nemamo povjerenja u njega i u njegove odluke vezano uz novac. Ako je novac dan djetetu dobro je dopustiti mu da ga upotrijebi na način na koji želi te mu ponuditi eventualno savjet i pomoć oko nalaženja alternativa na što bi moglo potrošiti taj novac.

Dijete ima pravo na vlastite izbore, greške, i upravljanje ovim dijelom svog života, a to je ujedno i najbrži put vlastitog učenja o financijama. Jasno, ne treba dozvoliti rodbini ili prijateljima da djetetu daju veće sume novaca jer i to šalje pogrešnu poruku. Ovo se odnosi i na razvedene roditelje, koji o ovoj temi trebaju imati zajednički stav, a ne da se dokazuju kao bolji roditelj time što će djetetu kupovati skuplje igračke ili dati više novaca od drugog roditelja”, piše u tekstu dr. sc. Gordane Buljan Flander.