“Prošli tjedan otputovah u Rumunjsku, mnogi su se čudili što ću tamo. Išli smo u posjet hrvatskoj manjini koja je odselila u 14. stoljeću. U Temišvaruu nas je dočekao Petar Hategan, naš domaćin, prof. hrv. jezika na sveučilištu. Ljubazan, susretljiv, vedar, zanimljiv, sve je to Petar. Proveo nas je lijepi Temišvaromom u kojem živi svega 100 Hrvata, ali se kod Petra na kolegiju hrv. jezik traži mjesto više, on je pravi ambasador Hrvatske.Iz svake njegovoj riječi, gesti osjeća se velika ljubav prema Hrvatskoj. Odlično poznavanje jezika pripisali smo njegovoj struci,ali… Sutradan smo posjetili 3 hrv. sela Lupak, Karaševovo Klokotič i ostali zatečenini onim sto smo doživjeli. Svi govore odlično hrvatski, imaju osnovnu i srednju školu na hrv. jeziku, svi natpisi su na hrvatskom, mise su na hrvatskom, pjeva se na hrvatskom – sačuvali su jezik, vjeru i običaje usmenom predajom punih 700 godina. Ugostili su nas na ručku, emocije su bile na vrhuncu, toliko radosti i ljubavi na jednom mjestu. Redale su se Cesarica, Lijepa li si, Croatio iz duše te ljubim…., a naši domaćini znaju sve riječi.
Nikad nisam mislila da ću veličinu svog naroda osjetiti izvan granica moje Hrvatske, ali jesam najljepši mogući način. U dalekoj Rumunjskoj žive Hrvati, skromni ljudi čvrste žive vjere, nosim ih u srcu”, piše Dražena Peović o putu u Rumunjsku i donosi fotografije i putopis vodiča Petra Hategana.
Hodočašće u Rumunjskoj
U organizaciji crkve Svetog Filipa Nerija iz Splita, u pohode su nam stigli hodočasnici iz Lijepe naše: Dalmacije, Slavonije i ostalih krajeva.
Prvog su dana, u petak, 15. ožujka stigli do, za Hrvate najveće hodočasničko mjesto, svetišta Marije Radne (od 1992, basilica minor). U ovoj je papinskoj bazilici (gradnja započinje 1772. i traje do 1828., pa 1911., te nove obnove okončane 2015.) povodom 350. obljetnice najstarijeg pisanog spomena čudotvorne slike Blažene Djevice Marije, na blagdan Gospe od brda Karmela, 16. srpnja 2018. svečanu je Euharistiju slavio nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić. Tada su uz kardinala Vinka Puljića koncelebrirali: temišvarski biskup mons. Martin Roos i novoimenovani biskup mons. József-Csaba Pál, biskup zrenjaninski i predsjednik Međunarodne biskupske konferencije sv. Ćirila i Metoda mons. Ladislav Nemet te oko 40 svećenika temišvarske Biskupije.
Bazilika Majke Božje Milosti omiljeno je mjesto hodočašća karaševskih Hrvata u Rumunjskoj, koji već stoljećima (prvi ih se put spominje 1333.) žive i rade u Karaš-severinskoj županiji (treća po veličini: površine 8.520 km²; 3,6 % Rumunjske, 218.616 stanovnika).
Popodne istoga dana stigli su hodočasnici i do središta Banata, do Temišvara.
Nakon što su se smjestili, kratki obilazak grada pripomogao je hodočasnicima da ponešto saznaju o gradu u kojemu su 16. prosinca 1989. započele prve političko-društveno-gospodarske promjene u Rumunjskoj. Ovaj grad, čije ime potječe rijeke Tamiš (rum. Timis),Tibisiss/Tibiscuss – administrativno je i sveučilišno središte županije Tamiš, čija je površina 8.697 km², to jest 3,6 % cjelokupne površine Rumunjke (jedna od najvećih županija od njih ukupno 41 plus Bukurešt koliko ih Rumunjska ima; podjela nastala 1968.), s ukupno 679.848 stanovnika (sam Temišvar ima – prema popisu stanovništva iz 2011 – 319.279 stanovnika; najviše ih je imao 1990: 350.000 stanovnika).
Budući da smo se iz hotela “Central” veoma brzo našli na trgu Opere (rum. Piaţa Operei), iskoristili smo priliku spomenuti da su u gradu otkrivena neolitska (6000 godina prije Krista) i rimska (4000 godina prije Krista) naselja te da se prvi dokumentirani zapisi o gradu pod nazivom castrum Temesiensis spominju 1212. godine, zatim da su u 13 stoljeću Tatari razorili utvrdu, citadelu, koju je kasnije, nakon niza godina obnavljanja, koristio kao rezidenciju, a i sam je 1307. naredio da se sagradi kraljevska palača, Karlo I. Robert Anžuvinac (1309. – 1342.) Ovaj napuljski kraljević, sin Karla II. Anžuvinca i Marije Arpadović, kojega su Šubići 1301. doveli na ugarskohrvatskoo prijestolje i okrunili kao Karla I. Anžuvinca, puno je priznanje kraljevske vlasti stekao tek 1309. godine, poslije obračuna s drugim pretendentima na krunu svetog Stjepana, eto, ponovno, kroz povijesne činjenice povezuje vrijeme i prostor.
Treba spomenuti da su administrativno središte Tamiša, koji će kasnije biti poznato kao Banat, bilo u “Urbs Morisena, kasnije Čanad (rum.Cenad). Čanad u je bila i prva naša Biskupija, a biskup je bio sveti Gerard.), osvojili Mađari 1030. godine i pripojili Mađarskoj kraljevini. Dolaskom Karola I. Roberta Anžuvinca u Temišvar 1307., ubrzo će ga pretvoriti u glavni grad mađarske kraljevine od 1316 do 1323. Palaču će kasnije nadograđivati hrvatsko-ugarski kraljevi Janko Hunjadi i Matija Korvin.
No ovaj će močvarski kraj sa svojim utvrdama ubrzo potpasti pod tursku vlast, a osmanlije će u njemu ostati od 1552. pa sve do 1716. kada će slavni princ, austrijski vojskovođa i državnik Eugen Savojski osloboditi Temišvar iz turske ruke i pripojiti ga Habsburškoj monarhiji. Vjerojatno je to doba kada započinje pretvaranje Temišvara u višeetnički i višekulturni grad. Temišvar će 1848. izdržati 107. dnevnu opsadu mađarskih revolucionara; a nakon Prvog svjetskog rata vojska će Srbije okupirati Temišvar 1919. sve do Trijanomnskoga mirovnog ugovora 1920., kada ga predaje Rumunjskoj kraljevini.
Moderni, ali ugnjetani, Temišvar obilježile su revolucionarne promjene koje su krenule iz Temišvara 16. prosinca 1989., prilikom pokušaja evakuacije mađarskoga pastora Laszloaa Tökesaa. Od subote, 16. prosinca do petka, 22. prosinca, u Tamiškojj županiji i nadasve u Temišvaru je za vrijeme Revolucije ubijeno 119 ljudi, 485 ih je ranjeno, a preko 800 ih je uhapšeno i maltretirano.
Na spomenutom trgu Opere, zdesna smo imali Rumunjsku državnu operu iz Temišvra, koja je osnovana 1946. dekretom kralja Milje I., a njezina izgradnja kao Palače kulture, počela je 1871. Arhitekti su bili Bečani Ferdinand Feller i Hermann Helmer, a završena je 1875. Prve predstavee: 22. rujna 1875, na mađarskom jeziku, a 25. rujna 1875. na njemačkom jeziku. Požari 1880. i 1920., iziskuju popravke i obnovu; a danas se u zgradi nalaze čak četiri institucije: Rumunjska opera, Narodno kazalište „Mihai Eminescu”, Njemačko državno kazalište i Mađarsko kazalište “Csiky Gergely”; slijeva Pravoslavna katedrala, koja je sagrađena između 1934. i 1946., a mješavina je bizatskoga isjevernomoldavskog koji se zvonicima nastoje spojiti s oblacima, dok je ispred nas, u parku, stršio podsjetnik na romansku pripadnost rumunjskoga naroda: spomenik Romulu i Remusu. Ispred pravoslavne prvostolnice (Sveta Tri kralja) bio je podignut spomenik palim junacima za vrijeme Rumunjske revolucije iz 1989.
Nastavili smo priču putem preko trga Slobode (Piaţa Libertaţii; spomenik Majci Božjoj i svetomu Ivanu Nepomuku) prema trgu Jedinstva (rum. PiaţaUniriii), odgovarajući na pitanja vezana za broj stanovnika Temišvara, broj Hrvata u Temišvaru (oko 100), broj drugih manjina vidi u prilogu) i slično, stigli smo tako do spomenutog trga, naveli da se na njemu nalaze razni stilovi, Muzej umjetnosti, naša rimokatolička katedrala Svetoga Jurja (rum.Domull din Timisoara), (barokni stil, gradnja: 1737. – 1773.), Srpska pravoslavna katedrala (1744. – 1748.), Srednja njemačka škola “Nikolaus Lenau” i dr.
Na putu prema bedemima, pogledali smo i nacrt Temišvara, zatim biskupske dvore i onda se polako uputili u pravcu parkova i Temišvarskoga sveučilišta, ističući kako je prije dvije godine otvoren i Lektorat hrvatskoga jezika i književnosti, gdje se može slušati o hrvatskoj kulturi i civilizaciji te učiti hrvatski jezik i književnost.
Neke predivne, ali neobnovljene zgrade, očito čekaju pravednija politička razdoblja i svoju obnovu.
No, hrvatski kraj, i hrvatska manjina (oko 6000 karaševskih Hrvata živi u dvjema općinama, u sedam hrvatskih sela), dočekali su naše drage goste najprije u mjestu Lupaku, u crkvi Svetoga Mateja, apostola i evanđelista (izgrađena 1841. – 1842.), župe Lupak, koja pripada općini Lupak (u sastavu su još mjesta Klokotič, Ravnik i Vodnik) i pod koju spada još filijala Ravnik sa svojom crkvom Svetoga Petra i Pavla. Župnik je Marjan Tinkull (u Rumunjskoj su trenutno 13 svećenika Hrvati) srdačno pozdravio hodočasnike iz Domovine, i bio ugodno iznenađen darom: originalnom rođendanskom čestitikom (70 godina) – predivnim zajedničkim pjevanjem.
Crkva Svetoga Filipa i Jakova (a slavi i Ime Marijino) u Klokotiču, najveća katolička crkva u Karaš-severinskoj županiji i njezin župnik Petar Dobra, koji brine i o filijali Vodnik (crkva Svetih Mihaela, Gabrijela i Rafaela), otvorili su svoja vrata služenju Svete mise. Misu je služio vlč. Josip Mužić, a koncelebrirali su spomenuti vlč. Petar Dobra, vlč. Marjan Tinkull, vlč. Petar Rebedžilaa iz Karaševa te vlč. Petre Muţiu iz Făgeta. Malobrojni su vjernici mjesta Klokotič uživali u Svetoj misi i u propovijedi, a misao kako se u ove krajeve stiglo zbog “žive Crkve”, uistinu je obradovala i dodatno zadužila da se ustraje u čuvanju bića svoga, vjere rimokatoličke, hrvatskoga identiteta i hrvatskoga jezika.
Nakon Mise, stigli smo i do najvećega hrvatskog mjesta – Karaševo – gdje su hodočasnici posjetili crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije (sagradio ju je isusovac Mijo Lovinić, koji je pokopan u mjesnoj crkvi), uočili Centar blaženoga Ivana Merza, pozdravili župnika Petra Rebedžiluu (drži još filjale Nermiđ iJabalče – istoimena mjesta sastavni su dio druge općine, općine Karaševo, u kojoj žive Hrvati u Rumunjskoj, knjižničar Mihai Jakob Domaneancc, a kasnije načelnik/knez Petar Bogdan i dr. MiljaVatavv, koreograf KUD-a Klokotič.
Druženje se nastavilo u obližnjem restoranu, čije će zidine, i čiji će posjetitelji, dugo pamtiti zvuke recitiranih domoljubnih pjesama, pjevanih dragih hrvatskih melodija – pridružila se i ljupka mjesna učenica Ana Marija Iovanak – i predivnih uspomena: uistinu su hodočasnici zračili nekom posebnom toplinom i srdačnošću, a njihov vođa otmjenošću, dubokom i širokom erudicijom i svetošću.
Drage goste držimo za riječ: jedva čekamo novi susret!
Tekst se nastavlja ispod oglasa
